Do prije dvadesetak godina bila je prava rijetkost pronaći nekoga tko je radio više od uobičajenih 40 sati tjedno. Međutim, vremena se mijenjaju, a s njima i poslovi. Neki poslovi koji danas postoje nisu postojali prije pet illi deset godina.
Tako se promijenilo i radno vrijeme. U nekim je profesijama postalo “normalno” ostajati i dulje od osam sati dnevno na poslu, a više nije ni neobično da se posao nosi kući.
Međutim, sve se češće postavlja pitanje, trebamo li zaista raditi toliko i tko je odgovoran za dulje radno vrijeme – poslodavci, klijenti ili sami zaposlenici?
Trebamo li zaista 80-satno radno vrijeme?
Profesorica s bostonske Questrom School of Business, Erin Reid, provela je istraživanje koje je pokazalo kako efikasnost i produktivnost ne trpe ako se radi i manje od 80 sati tjedno.
Naime, profesorica Reid proučavala je jednu konzultantsku tvrtku u SAD-u kako bi provjerila koliko njihovi zaposlenici zaista rade te postoji li razlika u načinu na koji rade žene i muškarci. Kako bi dobila cjelokupnu sliku o zaposlenicima, profesorica Reid napravila je s njima intervju, ali je imala i pristup njihovim ocjenama uspješnosti, kao i privatnim dosjeima unutar tvrtke.
Otkrila je kako postoje ljudi koji su objeručke prihvatili poslovnu kulturu koja podrazumijeva duge radne dane i stalnu dostupnost klijentima i poslodavcu. To su ljudi koji se smatraju “radoholičarima” i koji su “zaljubljeni u svoj posao”. No, isto tako postoji i određen broj ljudi koji su pronašli način kako ostvarivati rezultate kao da su stalno na poslu, a svejedno imati privatan život.
Potajno bježanje s posla
Ti ljudi, a radi se o 31 posto muškaraca i 11 posto žena, uložili su dodatan trud kako bi si smanjili poslovnu opterećenost i osigurali prostor za privatne obaveze. Tako se bave klijentima koji posluju u blizini, čime si smanjuju potrebu za poslovnim putovanjima, a nerijetko kriomice, pod izlikom sastanka s klijentom, odlaze s posla kako bi otišli po dijete u školu ili prisustvovali djetetovoj utakmici ili predstavi.
Upravo to suptilno izbjegavanje ostajanja na poslu zapravo im ide na ruku. Iako rade “manje” nego njihovi ambiciozni kolege, ostavljaju dojam predanosti poslu, pa u većini slučajeva dobivaju jednako dobre ocjene i promaknuća kao kolege koje “žive za posao”.
Kažnjavanje “slabijih”
Problem se pojavljuje kad u takvoj kompaniji, koja se drži poslovne kulture stalne dostupnosti, netko službeno zatraži fleksibilnije ili kraće radno vrijeme.
To su najčešće žene s malom djecom koje se tako žele osigurati da će moći otići s posla u pristojno doba i stići provesti neko vrijeme sa svojom djecom.
Takvi radnici, ili da se preciznije izrazimo radnice, najčešće su kažnjavane nižim ocjenama uspješnosti i uskraćivanjem promaknuća.
Traži oprost, ne dopuštenje
Profesorica Reid stoga zaključuje kako oni koji službeno traže da ih se rastereti zapravo pokazuju kako su ranjivi te ih se dodatno kažnjava. S druge strane, one koji se potajno rasterećuju, nagrađeni su jer uspijevaju održati iluziju predanosti radu.
Najbolji je primjer tim iz konzultantske tvrtke u kojoj je prof. Reid provodila istraživanje, a u kojem je nekoliko zaposlenih s malom djecom. Ti su se zaposlenici međusobno dogovorili da će se “pokrivati” i uskakati kad je to potrebno te tako svi imati fleksibilnije radno vrijeme.
Iako bi bilo neozbiljno zaključivati na temelju istraživanja provedenog u jednoj tvrtki, neke se stvari same nameću. Očito je da velike tvrtke nagrađuju krivo ponašanje. One nagrađuju činjenicu da ste “stalno” na poslu i iluziju predanosti klijentima, dok se konkretna produktivnost zanemaruje.
Primjeri iz proučavane tvrtke pokazuju i kako nije nužno provoditi 80 sati tjedno na poslu i sve podrediti klijentima i poslodavcu. Uz malo kreativnosti i fleksibilnosti, mogu se ispuniti sve poslovne zadaće i pronaći vremena za privatan život. Samo nemojte da šef sazna!
Foto: 123rf
