Trenutno se u medijskom prostoru smije pričati samo o pozitivnim stranama rada od kuće (WFH), dok su sve druge strane priče ‘zabranjene’. Dakako, kako to obično biva, teško je neku situaciju svesti na crno-bijelu ili, drugim riječima, postoje dvije strane medalje. No upravo je zato važno pričati, pisati i govoriti i o onim ‘drugim’, ponekad ružnim i nimalo ugodnim, stranama, a koje se često metu pod tepih. Da nije sve med i mlijeko kad je u pitanju rad od kuće, podijelile su s nama Iris Domazet Malobabić, Sandra Žager, Ines Poljak Aritonović i jedan muški tandem: Ivan Bešlić i Zlatko Hrkać.
Isprobali WFH prije pandemije, no – vratili se u ured
Sandra Žager, voditeljica računovodstva i financija te vlasnica Manufaktura jedanaest, još je prije pandemije koronavirusa eksperimentalno uvela rad od kuće.
“Ipak smo mi digitalno računovodstvo”, smije se.
Tako je jedna starija kolegica radila od kuće kako bi isprobali funkcionira li sve, budući da je u računovodstvu za online rad potrebna “malo žešća logistika”.
“I dobro da jesmo jer bi nas korona satrala…”, opisuje.
Nakon pandemije, zadržali su mogućnost rada od kuće, ali ipak tim dolazi u ured. Tamo su, kaže, produktivnije, imaju funkcionalniji prostor, timska kolaboracija je neusporedivo lakša, brza i efikasnija, a i klijenti su se zaželjeli sastanaka uživo. Naravno, kome i kad zatreba, rad od kuće nije upitan i uvijek je opcija, dodaje Žager.
“Da ne govorim da smo se svi veselili našim ‘after PDV brunchevima’ koje održavamo jednom mjesečno, zajedničkim ručkovima i svemu tome što je apsolutno nemoguće u online modu, a tako neophodno i važno za timove”.
Pročitajte više: Rad od kuće prihvaća se zbog društvenog pritiska, a dugoročno – škodi
Prisjelo im u koroni
Sličnu priču ima i Ines Poljak Aritonović, vlasnica online turističke agencija Konture. Konture je od osnutka agencije prakticirao rad od kuće i na daljinu, puno prije nego je to postalo popularno za vrijeme pandemije. Tim se sastojao od nekoliko vrhunskih profesionalaca koji su dobro poznavali posao, procese i tržište.
“Obzirom da su svi znali što rade i da je moj pristup od početka demokratski, bilo je samo potrebno da se povremeno čujemo i da se podijelimo – ja to, ti to i šta ćemo s tim i dogovorimo se i gotovo”, kaže nam Ines.
Kada bi se i okupili u uredu, to je bio kao ‘mali dernek’ – kave, smijanje, zezanje, ručak, malo tračanja i to je to. Napunili bi socijalne baterije i, realno, bili bi puno učinkovitiji i produktivniji doma. Međutim, za vrijeme pandemije taj im je format ‘prisjeo’. Jedva su dočekali novi ured, koji je i službeno otvoren u ožujku ove godine, i sada rade gotovo isključivo iz ureda.
Teško je na daljinu onboardati, a protok informacija je spor
Uspješna poduzetnica objašnjava nam da za nove osobe više ne nude mogućnost rada od kuće jer je vrlo izazovno obučavati i onboardati nove ljude na daljinu. Također, vrlo je teško formirati motiviran i povezan tim, a s većim brojem ljudi je i broj komunkacijskih linija višestruko povećan pa je protok informacija neefikasan i spor.
“Učinkovitost i kvalitetu rada dobro organiziranih, motiviranih profesionalaca, koji znaju što i kako rade te imaju visoku radnu etiku ne može umanjiti rad od kuće, ali ako samo jedna od tih komponenti nedostaje, samom radniku je puno teže bez podrške, a kvaliteta rada i učinkovitost padaju. Također, radom na daljinu sužava se širina slike koju radnik vidi i kontekst rada i organizacije što može još više produbiti jaz između pojedinaca i timova”, smatra Ines.
Radom od kuće brišu se granice posla i rada i to dugoročno nije nikako zdravo niti za firme niti za zaposlenike, smatra poduzetnica. Situacije u kojima ne zna kad i kako doći do kolega – jer možda su se danas baš mislili spojiti kasnije i otići na kavu, plac ili priredbu – smatra lošima i za zaposlenika i za kolegu koji treba nešto od tog zaposlenika, za klijenta, za posao, za firmu…
“Čovjek je tako stalno rastrgan i prekidan, posao nikada ne prestaje, a kućanski poslovi su često prebačeni na njega jer on je doma”.
Tako više work-life balance nije ono što se donedavno tražilo, ta sloboda ostanka u kući. Danas dobar „work-life balance“ znači radno vrijeme 8-16h i gotovo, smatra Ines.
“U to vrijeme su svi za svojim stolom, sve se rješava, 16h je rok do kad se sve mora riješiti i gotovo. Sve van toga je isključivo za neke iznimne situacije”.
Pročitajte više: Bivši CEO Mastercarda: “Rad od kuće loš je za društveni kapital”
Tržište nema dovoljno stručnjaka koji povezuju timove
Svoj su posao doslovno od kuće pokrenuli i Ivan Bešlić i Zlatko Hrkać. Danas njihov Sofascore većinski radi iz ureda. Kako je do toga došlo, Bešlić je podijelio na svom LinkedInu.
“Naš početak je bio isključivo vezan za Klinča Sela, svatko je imao debelo računalo ispod stola i to je bilo jedino mjesto gdje se moglo digitalno stvarati. Daily sync je bio u kafiću Kiss, a svi suradnici su bili naši prijatelji koji su isto tako radili od kuće”.
Uskoro su laptopi postali mainstream, a oni su trebali više developerskih znanja. Dio rada se tada prebacio u hodnike FER-a, a ticketi su se ponovno završavali od kuće. Internet na faksu je bio slab, utičnica nije bilo dovoljno, a često nisu mogli naći ni slobodne stolove. To je bio trenutak gdje su, danas davne 2011., odlučili iznajmiti stan za nastavak rada.
“Puno nam je značio taj iskorak, sve je postalo brže i efikasnije. Ticketi su se pisali kemijskom na A4, a debate su se vodile uz prijenosni whiteboard”.
Zatim je “slavna 2020.” dovela do toga da su među prvima u Zagrebu rekli zaposlenicima da dođu po opremu i prebace se na rad od doma. Idući mjeseci su bili – koma.
“Svi su radili od jutra do navečer. Jednostavno, procesi nisu bili dovoljno dobri da preko noći zamjene ljudski kontakt i brzo rješavanje problema na hodniku”, iskren je Ivan. Smatra da tržište nema dovoljno stručnjaka koji povezuju timove (PM/PO/Manageri). Dok ih za poslovanje “od kuće” treba biti još barem duplo.
“Stoga smatram da svaka organizacija i svaki zaposleni treba pronalaziti svoj put. Trenutno se ipak u medijskom prostoru ‘smije’ pričati samo o pozitivnim stvarima WFH, dok su sve druge strane priče zabranjene”.
U komentarima mu se javio njegov kolega Zlatko Hrkać: “Postoje poslovi na kojima je skroz normalno da radiš od kuće. U Sofi ima više timova gdje je to normalno. No, postoje timovi i pozicije u kojima to nije prirodno i benefit rada od kuće je samo za zaposlenika. Od kompanija se očekuje se da svi moraju imati taj benefit jer je to pravedno. Najveći borci za WFH se na kavi sa prijateljima hvale kako rade koliko im se da, pa da rade za dvije firme u isto vrijeme i slično. Na LinkedInu će se takvi podići na zadnje noge čim netko napiše ono sa čime se oni hvale”.
Pročitajte više: Rad od kuće za majke još uvijek pod upitnikom
Ušla u poduzetništvo da bude više s djecom pa se prevarila
Da je rad iz ureda mnogo produktivniji nego rad od kuće, osobito za one koji imaju obitelj, smatra i Iris Domazet Malobabić.
“Dok si god si u kući, ne možeš se u potpunosti skoncentrirati na posao”, tvrdi. Iris je radila u velikim tvrtkama prije no što je pokrenula vlastitu, a kada je pak pokrenula vlastitu tvrtku, taman je rodila i drugo dijete.
“Zaista sam mislila da će mi biti mnogo lakše da radim od kuće sa malenom djecom“.
No – uskoro je shvatila koliko se prevarila.
“To je bila moja zabluda tada jer tih prvih nekoliko godina, kada sam pokrenula tvrtku uz dvoje tada malene djece, pamtim kao godine gdje sam bila cijelo vrijeme izmorena, nenaspavana, rastrgana svojim unutrašnjim dilemama što napraviti – biti doma s djecom koju sam toliko čekala ili raditi…”
Nastojeći napraviti balans, zapravo je postigla suprotno. Niti se mogla fokusirati na posao, a istovremeno nije mogla biti skroz fokusirana na djecu. To, smatra, nije dobro ni za djecu koja vide kod kuće mamu koja je fizički prisutna, ali nije mentalno jer je opterećena poslom.
S vremenom je ova samohrana majka naučila kako razdvojiti posao i obitelj i danas se zna kad je ona Iris – direktorica, a kada Iris – majka i sve drugo što dolazi uz njezinu privatnu ulogu.
Ljudi su društvena bića
Iris danas ima sve redom žene zaposlenice, od 30-ak do 40-ak godina i sve preferiraju rad iz ureda. Tako, kaže, su fokusiranije, brže rješavaju situacije, lakše se zajedno nose sa stresom.
“Naravno, ako je dijete bolesno, ili se dogodi neka privatna situacija, ta osoba može ostati raditi kod kuće jer je naše pravilo ‘samo da posao ne trpi’, no mislim da je svima lakše kada dođu u ured”.
Zajedno i piju kavu, smiju se, zezaju, ručaju.
“Na kraju krajeva, odlazak na posao nekima je i prilika da se fino srede i sebi lijepo izgledaju i samim tim se osjećaju zadovoljnije”, smije se Iris pa kaže da je sreća u malim stvarima, pa i malim znacima pohvale i cijenjenja.
“To se ne može ostvariti ako smo sami kod kuće. Ipak smo mi društvena bića i treba u radnom okruženju stvarati atmosferu koja će biti poticajna i inspirativna”, zaključuje poduzetnica.
Foto: Privatne arhive / LinkedIn
Super su ti vaši jednostrani članci o radu od kuće, gotovo bih rekao da su naručeni. Pa kako bi sve bilo objektivno i kako bi se sagledale obje strane, evo vam mog iskustva od kad radim kod kuće, u par točaka:
– Više ne gubim vrijeme na vožnju po zagrebačkim gužvama, i umjesto toga posvećujem to vrijeme djeci i supruzi.
– Društveni život mi ne pati, štoviše, družim se samo s ljudima koji mi odgovaraju, što mi je znatno podiglo kvalitetu života.
– Iako ima kolega sa kojima sam ok, ima i onih koji mi idu na živce. Ovako ih ne moram trpiti.
– Produktivnost mi se podigla zajedno sa slobodnim vremenom. Naime, na poslu sam uglavnom u stanju sve riješiti u manje od osam sati, čak i uz česte smetnje od strane managera i kolega iz drugih odjela. Sada tih smetnji nema pa sam još brži, a ostatk vremena radim što mi odgovara umjesto da prodajem zjake po uredu i čekam kraj radnog vremena.
– Fizički sam izgubio par kilograma jer sad, umjesto da sjedim u autu, mogu otrčati par kilometara ujutro prije posla.
Dakle jedini koji zbog rada od kuće trpe su manageri koji sami nemaju posla i HR stručnjaci koji su svjesni da im je zanimanje izmišljeno, tj. nemaju više kako opravdati svoje postojanje.