Nije lako ni jednostavno u današnjem brzom životu i uz pregršt obaveza pronaći vremena za sebe. Ali nije ni nemoguće. Svaka žena može u svom danu pronaći barem pola sata za sebe. Neke će to iskoristiti za opuštajuću kupku, druge za omiljenu knjigu, dok će se treće okrenuti sportu i fizičkoj aktivnosti. Projekt ‘Uspješna i fit’ usmjeren je upravo prema ženama koje svoj ispušni ventil pronalaze u fizičkoj aktivnosti – trčanju. Bilo da se ustaju sat vremena ranije svakog jutra i trče po obližnjem školskom igralištu ili se zatvore u garažu i trče na traci za trčanje. No, bez obzira trče li deset minuta ili deset kilometara, svim tim ženama jedno je zajedničko – trebalo je stisnuti zube i krenuti.
Prva utrka se pamti!
Kako bismo vas inspirirali da se i sami odlučite na taj prvi korak i krenete trčati, zamolile smo dvije naše sugovornice da nam ispričaju iskustvo svoje prve trke.
Vedrana Miholić tijekom dana radi u CROZ-u, a u slobodno vrijeme trči. Za njene prve trkačke korake, kako sama kaže, bile su presudne njene prijateljice. “Nisam sigurna kako bi moj trkači put izgledao da me dvije prijateljice, bivše sportašice, nisu nagovorile da se prijavimo na Nike run”, započinje svoju priču Vedrana. “’Pa hajmo ti ionako trčiš, a to će nas natjerati da imamo neki cilj. A dobit ćemo i neke sitnice’. Nije li to sasvim divan nevini razlog za prijaviti se na trku? Nema čak ni ‘izgubit ćemo kile, izbacit ćemo stres, osjećat ćemo uspjeh’. Ma jok, samo ajmo na trku bez puno zašto. I zaista otišle nas tri. Zajedno se ugrijale, jedna drugoj stavile brojeve, svaka trčala oko Jaruna u svom tempu, dobile majice raznih veličina i poslije mogle prepričati dojmove jedne drugoj, a majica je još u ormaru, ponekad je i odjenem s velikim osjećam zadovoljstva što je u meni pokrenula potpuno novi životni smjer i interes”, prepričava nam Vedrana Miholić.
Nakon te utrke, trčanje i sudjelovanje u različitim utrkama postale su neizostavan dio njenog života. “Danas se prvo rade planovi što će se trčati ove godine, a onda svi ostali (barem oni koji pripadaju u rubriku ima smisla planirati). Trke mi znače druženje, nevjerojatna energija na samom startu (i to posebno na humanitarnim kao što je Wings for Life), nova iskustva, nove rute, nove granice, novi ciljevi, novi treninzi, novi ljudi pa ponekad nove tenisice”, skromno ističe naša sugovornica. Iako ju je upravo utrka pokrenula i potaknula na trčanje i rekreaciju, ne voli govoriti o ‘trkama’.
“Jedino što trke nisu je ustvari riječ “trka”. Bar ne u onom smislu da se utrkujemo s nekim. Trčimo isključivo ZA sebe ili ako trka dopušta za neki viši cilj”, ističe Vedrana Miholić. Ako vas njena priča nije nadahnula i pokazala kako je zapravo malo potrebno da bi se krenulo s trčanjem, možda će vas pokrenuti njena poruka. “Svakome tko imalo dvoji ima li smisla trčati trku (a pod uvjetom da povremeno protrči koji metar) preporučila bi da bar dođe kao navijač na neku. Bilo koju Wings, ZG maraton, 5*5, Cener . Jednom kad dođete uvjerit ćete se da ‘su svi već tamo’, samo vi nedostajte. I stari i mladi, i debeli i mršavi, i spori i brzi i svima će biti drago ako ih budete bodrili, bilo uz trasu bilo da trčite uz njih”, na kraju poručuje naša sugovornica koja se entuzijastično priprema za utrku “Wings of life” koja će se održati u Zadru 3. svibnja. No, Vedrana Miholić nije izolirani slučaj. Još jedna naša sugovornica jedva čeka utrku u Zadru.
Postala sam trkačica!
Daniela Ivetta, tijekom dana je direktorica razvoja u tvrtki Apis IT, ali kad navuče omiljene tenisice postaje strastvena trkačica. No, nije uvijek bilo tako. “Wings for Life u Zadru 04.05.2014. je bila moja prva službena utrka. U ljeto 2013. sam napravila svoj prve trkaće korake, ali sam za utrku trenirala cca 2 mjeseca”, priča naša sugovornica i pokazuje kako još uvijek imate dovoljno vremena pridružiti se Women in Adria timu na utrci u Zadru ove godine. Daniela Ivetta krenula je ‘školski’. Prvo je ispitala cijelu situaciju oko tog ‘trčanja’, a tek kad je bila sigurna da je spremna krenula je u ‘pustolovinu’.
“Udavila sam prijateljice, iskusnije trkačice, raznim pitanjima od toga što obući do toga kako ću znati gdje trebam trčati, kako se vratiti na početak i sl.”, prisjeća se naša sugovornica. Ali iskustvo prve utrke, unatoč početnim strahovima, bilo je neopisivo. “Kad smo došli na start, totalno me ponijela atmosfera, i znala sam da ću dati sve od sebe da što duže bježim presretačkom vozilu. Ljudi oko mene su bili super, svi nasmiješeni, pozitivni, dobre volje, odlučni rušiti granice i dati svoj doprinos humanoj akciji. Krenuli smo i već nakon kilometar-dva više nije bilo tako jednostavno. Cesta je išla uzbrdo, duša mi je bila u nosu i već sam se vidjela gdje izlazim iz grupe i vraćam se natrag. Međutim, publika koja je stajala cijelim putem od Orgulja do izlaza iz Zadra, pa još i dalje, je bila fenomenalna. Ne samo da su navijali, nego su nam djeca mahala, slala puse, dodavali čaše vode, bodrili nas na sve načine”, ističe naša sugovornica.
Njeno pozitivno iskustvo prve utrke dodatno je ojačano anegdotom koja ju je obilježila. “Budući da je pravilo da su na startnoj poziciji prvi oni koji brže trče, ja sam krenula u grupi najsporijih, početnika kao i ja. U jednom momentu je netko iz publike povikao: ‘Hajde, hajde, samo hrabro, nije važno što ste najsporije’, a jedna gospođa u najboljim godinama koja je trčala pored mene je odbrusila: ’Nismo mi najsporije, samo smo zadnje krenule!’. Uz bodrenje tih divnih ljudi, svu količinu pozitivne energije i među trkačima i među publikom, i uz dodatno ohrabrivanje same sebe (‘možeš ti to’) uspjela sam pretrčati 8,5 kilometara dok nisam ugledala vozilo koje me preteklo i označilo službeni kraj utrke za mene. Ostatak do 10 kilometara sam prehodala, izljubila se s prijateljicama s kojima sam krenula u ovaj pohod i sretna zaključila: ‘Wow! Pogledaj ti mene, postala sam trkačica!’”, završava svoju priču na kraju Daniela Ivetta.
Nadamo se da su vas iskustva ovih dviju trkačica inspirirale da i vi potražite svoje tenisice u ormaru, hrabro ih navučete na noge i otisnete se u nove pustolovine. Ne samo da ćete tako činiti dobro svom tijelu, već ćete pozitivno djelovati i na um. Jer brojne su znanstvene studije pokazale kako je upravo trčanje izvrstan način za rješavanje od stresa. Dodamo li tome i da sudjelovanjem u humanitarnim utrkama pomažete drugima, ali i pomičete vlastite granice izdržljivosti, zaista ne vidimo niti jedan razlog zašto ne biste počeli trčati. I, vidimo se u Zadru 3. svibnja?
Foto: privatna arhiva sugovornica
