Odrasla u Zagrebu, Maja Fočić je project manager za Monri Payments, članicu ASEE grupe. Tvrtka je to koja svojim klijentima pruža sva rješenja za plaćanja, od procesiranja kartičnog plaćanja do proizvodnje softvera za ugostiteljske i trgovačke blagajne. Monri je regionalni lider u segmentu kartičnog plaćanja te surađuje s više od 20 financijskih institucija unutar i izvan Europske Unije.
Svaki početak je težak, stoga je važno učiti
Fočić je diplomirala ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu, te je ubrzo potom dobila svoj prvi posao – osposobljavanje u jednoj banci. Prisjeća se kako je u to doba bilo teško pronaći posao, te ističe kako joj se ova sjajna prilika ukazala jer je imala sreće.
Kako je bila tek jedna od jako puno diplomiranih ekonomista, konkurencija je bila velika. Prvo traženje posla stoga je bilo izuzetno teško, pogotovo uzevši u obzir da su za ista radna mjesta ponekad konkurirali i iskusniji ekonomisti.
„Trebalo se na neki način istaknuti, dobro pripremiti za svako testiranje, svaki razgovor i zapravo uvjeriti poslodavca da ste baš vi prava osoba za taj posao. Tu bih rekla da sreća igra jako veliku ulogu,“ iskreno nam govori Fočić.
No, ističe kako je nakon prvog zaposlenja ipak lakše pronalaziti nove poslovne prilike, bez obzira na i dalje vrlo veliku konkurenciju.
„Tvoj rad je iza tebe, pa je lakše izboriti se i dobiti posao koji želiš. Mislim da je dobro razmišljati strateški kod traženja posla.“
Tako ističe kako je važno gledati koja znanja ćemo ostvariti na novom radnom mjestu i kako se to može primijeniti dalje u budućnosti.
„To je bio rad, rad i rad.“
Na svoje prvo radno mjesto je došla s vrlo malo znanja o bankarstvu i kartičnim plaćanjima, no s jako puno volje za učenjem i razvojem. S pozicije bankarskog asistenta uspela se na poziciju project managera, a nakon 3-4 godine rada počela je voditi sve veće projekte. Nakon pet godina rada odlučila je svoju priliku potražiti na drugom radnom mjestu jer je smatrala da je naučila što je mogla.
„Zapravo sam u isto vrijeme dobila dvije ponude za posao. Jedna je bila izvan Hrvatske, u Budimpešti s prijelazom u Bruxelles, a druga u Hrvatskoj, u jednoj banci. Ja sam izabrala ostati u Hrvatskoj,“ izjavila je Fočić i dodala kako joj se mnogi čude na odluci budući da bi sami otišli, a čak i danas joj mnogi govore kao je pogriješila.
Iako ni sama ne zna zašto je zapravo odlučila ostati u Hrvatskoj, pogotovo zato što je avanturističkog duha, ističe kako joj nije žao što je ostala.
Posao u novoj banci joj je bio stresan. Dobila je dva velika i važna projekta s fiksnim rokovma, te je zapravo „bačena u vatru.“ Također je vodila i dva velika tima.
„To je bio rad, rad i rad, ali u tih godinu dana sam naučila više nego bilo gdje prije.“
Vjeruje kako joj je ovo naporno iskustvo puno pomoglo u ostvarivanju daljnjih poslovnih prilika.
Kao ekstrovert, odlično se snalazi u dinamičnim kulturama
To je također bio i prvi put da je doživjela značajan pritisak pri radu, kao i prvi put da se susrela s projektom ogromne važnosti i težine. Ipak, unatoč vrlo stresnom razdoblju, smatra da je dobro proći takav period jer se puno toga nauči, ali i cijene lakši poslovni periodi. Iako je privatnog vremena bilo manje, Fočić se ne osjeća zakinutom.
„Iskreno, ne mogu reći da sam iskusila da je posao baš jako utjecao na moj privatni život. Mislim da nisam ništa propustila, uvijek sam se trudila naći dobar balans, a i radila sam u tvrtkama gdje sam imala fleksibilan način rada.“
Balans je bilo teže pronaći kada su se rokovi približavali, no Fočić ističe važnost timskog rada i komunikacije kao ono ključno pri završavanju projekta. Puno je teže raditi duže osobi koja radi sama.
„Kad su se radili veći projekti i kad smo se bližili roku, naravno da se radilo više, ali kad je tim iza tebe, kao tvoj supatnik, to se sve da.“
Nakon dvije godine rada u još jednoj banci, prihvatila je posao project managera u Monriju, čime je prešla iz tvrtke koja je u svijetu plaćanja naručitelj u tvrtku koja je dobavljač. Iako je Monri dio velike grupacije, Fočić ističe kako ima duh start-upa, za razliku od banke koje imaju vrlo rigidnu podjelu rada.
„Odgovara mi tako dinamičan način rada i zanimljivije mi je,“ govori Fočić. „Ne mogu se svi snaći u stakvim situacijama niti to svi žele i to je ok.“
Dodaje i kako ekstrovertiranost svakako pomaže pri snalaženju u dinamičnim radnim kulturama, a i prirodna je radoholičarka. Upravo zato smatra da se jako dobro snalazi u Monriju u kojemu je atmosfera uvijek radišna.
„Volim raditi i ovom razdoblju mog života ne mogu se zamisliti da ne radim, što ne znači da se i to može jednoga dana promijeniti,“ priznaje.
„Mislim da je najteže napraviti skok s prvog radnog mjesta na drugo.“
Generacijski gledano, tzv. ‘milenijalci’ često imaju problem sa zadržavanjem posla, a za razliku od starijih generacija, nemaju perspektivu ostanka u istoj tvrtki desetljećima – do mirovine. Fočić je primijetila ovaj fenomen, no ne misli da je to nužno loše. Iako određena nesigurnost postoji, odgovara joj dinamičnost tržišta. Štoviše, smatra kako se ta nesigurnost može okrenuti u vlastitu korist.
„Mislim da je najteže napraviti skok s prvog radnog mjesta na drugo. Jednom kad to napraviš to postane ‘zašto ne’ jer sa svakim sam novim poslom naučila nešto novo o sebi i o radu.“
Pandemija je osjetno utjecala na cjelokupnu industriju. Moralo se raditi više i duže, te Fočić ističe kako nije imala dojam o radnom vremenu. Bila je dostupna cijelo vrijeme, a prva godina bila je takva gdje je sve trebalo stići da bi nakon toga bilo lakše i bolje – i zaista je tako bilo.
„Radno vrijeme u Monriju mi je fleksibilno i sama si ga organiziram, a vrijeme uglavnom provodim na sastancima s različitim klijentima u različitim zemljama.“
Dodaje i kako joj se rijetko događa da mora raditi navečer, a kada mora, to nije probem jer su u pitanju iznimke, te takve situacije može nabrojati na prste jedne ruke. Isto tako, taj je rad uvijek bio timski.
Maja u Monriju trenutačno vodi nekoliko projekata unaprjeđenja sustava plaćanja na SinglePOS uređajima i WebPay rješenju za plaćanja preko interneta, koja uključuju širenje na druge zemlje u EU. Uz to, Maja s kolegama radi na unapređivanju aplikacije Grga, digitalnog konobara koji omogućava mobilno naručivanje i plaćanje narudžbi u kafićima. Maja vjeruje da će u budućnosti ovakav stil plaćanja biti puno popularniji zbog jednostavnosti.
Dodaje i kako je masovni prelazak potrošača s gotovinskog na kartično plaćanje potaknut pandemijom koronavirusa pokazao koliko se lako naviknuti na jednostavnije što brojke jasno pokazuju. Naime, 2019. godine kroz Monri sustav je prošla svaka 35. transakcija, 2020. svaka 11., a 2021. svaka šesta.
Pročitajte više: Silvija Klasić o agilnom vođenju tima: „Uvijek definiram što smatram završenim poslom.”
Tjelovježba je najbolji način za oslobađanje od stresa
Fočić je velika pobornica pojednostavljivanja radnih zadataka. Vjeruje da uvijek postoji brži i jednostavniji način za napraviti nešto, što je zaštitni znak njezinog rada – jednostavnost.
„Ideje brusimo do savršenstva, vraćamo se prvotnim planovima i mijenjamo ih ako vidimo da postoji bolji, brži i kraći način rada,“ izjavila je Fočić za koju je gubitak vremena nedopustiv. „Mislio bi čovjek da je tako lakše, ali zapravo je teže jer traži od nas puno promišljanja.“
Sve je to priprema za buduće karijerne planove, a hoće li to biti dodatna edukacija ili pak rad na međunarodnim projektima, još ne zna reći.
Naravno, nakon dugih radnih sati potreban je odmor, a Fočić ističe kako svoj godišnji odmor najviše voli provoditi što aktivnije i putujući.
“Prošla sam većinu kontinenata, a želja mi je otići u Afriku ili Južnu Ameriku.”
Zadnje putovanje bilo je u Grčku, na Mikonos. Govori kako često čuje kritike da je Hrvatska skupa, s čime se ne slaže, već smatra da u odnosu na obližnje zemlje slične ponude nije skupa, barem ne za strane turiste. Svakako, putovanja smatra odličnima za istinsko ‘punjenje baterija’ zahvaljujući dojmovima koje ponese sa svake lokacije.
Svoje slobodno vrijeme rado provodi baveći se sportom. Bavila se atletikom, a rekreativno kaže kako najviše voli tenis, trčanje i skijanje.
„Cijeli život sam u sportu, što profesionalno, što rekreativno,“ otkriva Fočić. „Kad sam tek krenula raditi shvatila sam da me sjedilački način života umara, što nije dobro za zdravlje, a i dosta sam hiperaktivna. Radim uredski postao, a ne volim sjediti, pa sam kao ispušni ventil našla trčanje.“
Dodaje i kako je primijetila da mnogi njezini kolege vole trčati iz istog razloga – razgibavanje i oslobađanje od stresa, što smatra pozitivnim. Dodaje i kako joj život nedaleko uređene staze za trčanje njezin hobi čini još jednostavnijim.
Foto: Maja Fočić, privatna arhiva
