Psihopati čine 1% svjetske populacije, no njihov postotak na direktorskim pozicijama je i do četiri puta veći. Prema istraživanju psihologa Kevina Duttona sa Sveučilišta Oxford, na vrhu liste zanimanja koja najviše privlače ljude s psihopatskim sklonostima su upravo direktori, nakon kojih slijede odvjetnici, zaposlenici u TV industriji, prodavači te kirurzi.
Mnogi od njih su i uspješni u svom poslu. Psiholog Oliver James u svojoj knjizi „Office Politics: How to Thrive in a World of Lying, Backstabbing and Dirty Tricks“ ističe kako te psihopatske osobine ponekad i pomažu u napredovanju u pojedinim korporacijama, jer takvi ljudi često svoje greške pripisuju drugima, uzimaju tuđe zasluge, a nije im ni problem nekog otpustiti.
Kako možemo prepoznati psihopata?
Takav šef loše utječe i na svoje zaposlenike, a rad s njim nije nimalo ugodan, posebice ako traži da zaposlenici rade stvari koje nisu zakonite ili etične.
Zaposlenici se zbog toga mogu naći u zamci jer ne bi željeli zamjerati se šefu, ali opet ne žele raditi takve stvari. Postoje i radnici koji nisu svjesni da nešto nije etično, jer rade u okruženju gdje se ne obraća pozornost na to, pa postaju onakvi kakvi nisu u privatnom životu.
Jednostavno se nađu na skliskom terenu, govori David Tuffley, viši predavač na Applied Ethics i Socio-Technical Studies.
Tuffleya je opisao kako možemo prepoznati psihopata koristeći društveni proces psihologa Phillipa Zimbarda, koji govori kako i obični ljudi mogu postati čudovišta, a na to ih natjeraju određeni uvjeti koji izazivaju najgore u ljudima.
Ljudi promijene ponašanje i doživljavaju sebe kao pojedince u nekoj grupnoj situaciji koju je Zimbardo nazvao deindividualizacija. Osoba se počinje ponašati na način koji nije tipičan za nju – i nije u skladu s društvenim i moralnim vrijednostima. Tome pridonosi i osjećaj anonimnosti, difuzija odgovornosti i prisutnost drugih sudionika. Veliku ulogu ima i utjecaj uloga koje su joj dodijeljene. Dakle, uloga može preuzeti osobu i potisnuti osobne i etičke norme na drugo mjesto.
Vodeći se tim društvenim procesima, Tuffley smatra kako ga možete prepoznati kada vas navodi da učinite prvi mali korak, da pređete iz stanja „Trebam li to učiniti?“ u stanje „Mogu li se izvući iz toga?“.
Kada konkurenciju smatra neprijateljima i ponaša se kao da se radi o ratu. Govori kako treba „razbiti konkurenciju“, „pokopati ih“ i slično.
Ukoliko pokušava prikriti svoj identitet, veća je vjerojatnost da se ponaša antisocijalno jer mu anonimnost dozvoljava da se loše ponaša.
Ako se vodi time da „cilj opravdava sredstvo“ i da može nešto učiniti jer su to radili i drugi, pa čak i ako se radilo o lošim stvarima.
Ako traži slijepu poslušnost – nešto od vas što je teško odbiti jer ne donosi teške posljedice, a neposlušnost bi mogla biti kobna.
Ili pak kad pasivno tolerira zlo svojim nedjelovanjem ili ravnodušnošću. Bez obzira bio počinitelj ili samo pasivni promatrač. Jer kao što je Edmund Burke rekao, “Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa.”
Ukoliko ste u ovim stvarima prepoznali svog šefa, umjesto da se prepustite takvom vodstvu, najbolje bi bilo da potražite drugi posao.
Foto: 123rf
