Znate li da postoje predstave za bebe? U pitanju su posebno dizajnirani performansi namijenjeni najmlađoj publici, odnosno djeci do 4 godine. Obično su usmjerene na senzornu i emotivnu stimulaciju djeteta kako bi se potaknuli interakcija, razumijevanje i razvoj djeteta. Ovakav vid kazališnih predstava postoji i u Hrvatskoj, a ovog rujna u Maloj sceni kreće predstava „A što ćeš ti biti kad narasteš? Priča o…“ koju je režirala i producirala Buga Marija Šimić, koja nosi i glavnu ulogu.
“Naše ideje nas odabiru”
Voli reći da je ova predstava došla njoj, a ne obrnuto. Stalno radi na osobnom razvoju, te joj se po glavi počela vrtjeti i misao „Što ako smo već sada dovoljni?“ – posebice u kontekstu djece. Djecu neprestano ispitujemo što će biti kad odrastu, stalno težimo napretku, a ne prihvaćamo da su, kao i mi, već sad dovoljni.
„Da su već sada – netko,“ pojašnjava Šimić. „Ta mi se ideja vrzmala po glavi i jedan dan sam gledala predstavu svojih kolega i kao da mi se pojavio film ispred očiju. Rješenje kako da to što mi je u glavi, to pitanje jesmo li već sada dovoljni – prenesem u priču. A moj glavni medij pričanja priča je kazalište.“
Tad joj nije imalo smisla nekom drugom predstaviti ideju koja je došla njoj. U njezinoj je glavi ona već postojala.
„Volim vjerovati da nas naše ideje odabiru, pa sam odlučila povjerovati da me ova odabrala s razlogom i krenule smo skupa u realizaciju.“
Ono što želi postići predstavom jest stvoriti prostor gdje nema nikakvih očekivanja ni za djecu ni za roditelje. Roditelji će se moći opustiti, a djeca, osobito ona s ADHD-om, i sličnim poremećajima, mogu biti ono što jesu.
„Imamo predstavu u kojoj glumi Matej – osoba s poremećajem iz spektra autizma i na tu predstavu su nam dolazila djeca s različitim poremećajima iz spektra i svi su bili šokirani njihovom reakcijom, ali i načinom na koji Matej glumi. Isto mi se dogodilo s neverbalnom predstavom za bebe ‘Priča o glasu.’ Djeca koja imaju problem s komunikacijom, fokusom, odjednom su na predstavi počela reagirati, glasati se, komunicirati. To mi je najvažnije – da pružimo slobodan, siguran prostor gdje svi mogu biti to što jesu,“ otkrila nam je Šimić, koja i sama živi s ADHD-om.
Pročitajte više: Razmaženo derište ili dijete koje treba pomoć? ADHD kod djece
Kazalište je izvrsno za razvoj djece
Tijekom predstava, dozvoljava djeci da budu spontana. Ne trudi se zadržati njihov fokus, već im jednostavno želi ispričati priču. To nije uvijek lako, stoga je na početku predstave potrebno postaviti jasne granice. Djeci je sve dozvoljeno – istraživanje, hodanje, ležanje, izlaženje, pa i igra. U redu je da majke doje tijekom predstave. Zabranjeno je samo puštati dijete na pozornicu, koristiti mobitel tijekom predstave i pustiti dijete da gleda predstavu dok roditelji razgovaraju kao da su na kavi.
Kako su djeca teško predvidiva, ponekad niti ne prate predstavu. Dođu drugi put i gotovo ni ne trepnu. „Poznaju prostor u koji su došli i znaju da sad mogu stati i opustiti se.“ A najčešće se događa da roditelji prije predstave panično upozore da je njihovo dijete živahno, a onda upravo to dijete sjedi mirno i pomno prati predstavu.
Predstave za bebe koncipirane su tako da budu iskustvo, a ne tek pasivno promatranje. Kad govorimo o kazalištu, većina nas ne razmišlja o aktivnosti, no kazalište to jest, pogotovo za djecu, zato je posebno važno voditi ih na predstave. One su jedinstveno iskustvo učenja za njih, ali i za odrasle osobe, piše Orlando Family Stage.
Broj kazališta usmjerenih na djecu stoga raste, a istraživanja su pokazala kako djeca koja odlaze na predstave ostvaruju bolji školski uspjeh, kreativnija su i sklonija uključiti se volonterskom radu za zajednicu, lakše prihvaćaju različitosti, strpljivija su i imaju širi vokabular.
Pročitajte više: Didaktičke igračke: što su i zašto ih uvesti u svakodnevnu igru?
Kako zapravo izgledaju predstave za bebe?
Za početak, predstave za bebe imaju ograničen broj gledatelja, manji od onoga koji ćete doživjeti na predstavama za odrasle. Broj gledatelja manji je kako bi se djeci omogućila sloboda koja im je potrebna, kao i osiguralo da se osjećaju maksimalno ugodno i sigurno.
One su također kraćeg trajanja, a u publici i na sceni nikad nije mrak. Nakon predstave, djeca i roditelji mogu se igrati svime što su vidjeli u predstavi, a u kazalištu mogu ostati koliko žele.
Tijekom predstave, kako je već pojašnjeno, djeca mogu hodati, sjediti u krilu roditelja ili gdje žele, te mogu mijenjati poziciju gledanja tijekom predstave.
Roditeljima neće biti dosadno tijekom ovakvih predstava jer sve one imaju i jedan sloj za odrasle. „Želimo i odraslima poručiti da ih vidimo, komunicirati s njihovom unutarnjom djecom i dati im dozvolu da se odmore, da uživaju u trenucima sa svojom djecom, da ih gledaju kako ona gledaju svijet i probaju ga i oni vidjeti s istim čuđenjem i divljenjem. I na kraju da im kažemo – dobro je,“ kazala je Šimić.
Najvažnije je upamtiti da na ovim predstavama vaše dijete ne mora – ništa.
Pročitajte više: Bež roditeljstvo? Stručnjakinje o bojama u dječjoj sobi
U kazalištu nema osude i nema granica
Upravo ta sloboda je razlog iz kojeg Buga Marija Šimić toliko voli kazalište, što je posebno važno maloj djeci koja pravila „za odrasle“ niti ne razumiju. „Nema osude. Za to nema mjesta u kazalištu.“
Naravno, predstave za stariju djecu stariju od 4 godine nešto su drugačije koncipirane, stoga su posebne predstave za bebe izvrsne kako biste mlađu djecu upoznali s ljepotama kazališta.
„Svaka izvedba je nova. Na svakoj izvedbi osluškujemo publiku i na temelju povratne informacije oblikujemo iskustvo. Ne postoji formula. Postoji samo ljudska komunikacija,“ sažela je Šimić ljepotu i važnost kazališta. „Naš je najveći posao znati usmjeravati i raditi s vlastitom energijom i vlastitim živčanim sustavom. Iz mog iskustva, djeca to kupe jako lako i to je najvažniji faktor za uspješnu izvedbu i komunikaciju nas glumaca i publike. Pristupam svakom djetetu na ljudskoj razini. Ne s visoka. To je ključ.“
Predstave za bebe nisu sve čime će se baviti u budućnosti. Planira nastaviti raditi interdisciplinarne predstave za starije koje operu prikazuju u drugačijem svjetlu, a krenut će i s dramskim radionicama za roditelje i djecu zajedno, što trenutno ne postoji u Hrvatskoj.
„Nastavljamo i raditi predstave za tinejdžere koji su potpuno zapostavljeni u smislu kazališnih sadržaja i jako sam strastvena oko toga da ih branim, da im se približim i nekako zauzmem za njih,“ kaže Šimić i dodaje kako je puna želja na svojem karijernom planu. Želi izdati knjigu, snimiti film, ostvariti veliku dramsku ulogu, vratiti se mjuziklu i operi…
„Kako ja kažem – ja sam sakupljačica iskustava i nadam se da ću ih moći skupiti što više!“
Foto: Canva / Instagram @bugamarijasimic
