Nekako se posljednjih godina sve češće može čuti kako i mladi parovi ne mogu imati djecu. I onda počinje kalvarija s brojnim medicinskim pretragama, informiranjem o različitim mogućnostima koje se nude, koliko to košta, koliko traje i kakvi su rezultati na kraju.
Međutim, rijetko se govori o ženama koje žele biti samohrane majke, odnosno koje žele imati dijete, a da trenutno nemaju supruga ili partnera.
Društvo takve žene obično ‘čudno’ gleda, jer zašto bi htjele biti samohrane majke? Što s njima nije u redu? Kako ne mogu pronaći muškarca s kojem bi željele imati dijete?
Žene koje se odluče imati dijete same, tu odluku nisu donijele olako. Razlozi zbog kojih su se na to odlučile njima su dovoljno dobri, a okolina je ta koja bi trebala poštovati njihovu želju.
Kako solo žene mogu imati dijete?
Nakon što su donijele odluku o tome da žele imati dijete same, dolaze do zanimljivog problema tehničke naravi. Kako doći do djeteta?
Prirodno se nameću dva rješenja – ostati trudna ili posvojiti dijete.
Prva opcija koja većini pada na pamet je poput ideje iz američkih filmova. Kratka avantura s potpunim neznancem koja nakon samo jedne vruće noći rezultira trudnoćom. Iako su takve trudnoće moguće, one povlače čitav niz pitanja.
Prije svega, je li ‘usputni donor’ zdrav? Kakva mu je obiteljska povijest bolesti? Da li je uopće plodan? Bi li pristao na seks bez zaštite? Što ako ga poslije negdje opet sretne?
Upravo kako bi izbjegle takva pitanja koja bi ih, potencijalno, mogla mučiti, žene koje su odlučne u tome da imaju dijete biraju druge načine.
Još jedna ideja, koja je viđena u filmovima je i trudnoća s dobrim muškim prijateljem. Naglasak na ovom dijelu ‘prijatelj’. Iako ova solucija može riješiti one neugodne probleme nesigurnosti oko povijesti bolesti, plodnosti i sličnog, pojavljuje se problem ako se njemu probude ‘očinski osjećaji’ i poželi se aktivnije uključiti u djetetov život.
Za neke žene to bi vjerojatno bio prihvatljiv scenarij, ali druge zaista žele izbjeći takvu mogućnost. Tako da im na kraju preostaju dva rješenja – posvajanje ili umjetna oplodnja.
Posvajanje ili umjetna oplodnja?
Situacija s posvajanjem je donekle jasna. Solo žena može ući u postupak za posvajanje djeteta u Hrvatskoj i posvojiti dijete.
Iako je sad situacija s Obiteljskim zakonom, koji uređuje taj postupak, nedorečena, u načelu i žena koja nije u braku ili izvanbračnoj vezi može posvojiti dijete.
Praksa, međutim, pokazuje kako je sam proces koji se mora proći kako bi se dobilo status potencijalnog posvojitelja dugotrajan i može se protegnuti i na dulje od godinu dana. Žena mora proći obradu u Centru za socijalnu skrb gdje u razgovoru s nizom stručnjaka zapravo dokazuje da želi posvojiti dijete te da je sposobna brinuti se za njega.
Iako u konačnici svi potencijalni posvojitelji ulaze u registrar posvojitelja i trebali bi imati iste šanse za posvajanje djece, praksa pokazuje kako su solo žene rijetko i posvojiteljice.
“Zakonski (institucionalno) samohrani posvojitelji imaju isti tretman kao i svi ostali. No, institucije i sustav ne čine zgrade i uredi već ljudi koji u njima rade, sa svim svojim osobinama, naobrazbom i životnim uvjerenjima. Pravo odabira posvojitelja za dijete iz njihove nadležnosti i pravo odlučivanja ima svaki pojedini socijalni centar. On iz registra posvojitelja bira posvojitelja/e kojeg smatra prihvatljivim za ‘svoje’ dijete. U praksi to znači da svaki socijalni centar ima svoje kriterije. Neki to vrlo ponosno ističu. Ti kriteriji se razlikuju od institucionalno definiranih kriterija. Tako npr. Zadar, Šibenik, Slavonski Brod, Imotski, Senj …. neće ni sagledavati samohrane potencijalne posvojitelje jer ih smatraju neadekvatnim. Mislim da razloge tih i takvih uvjerenje na trebam objašnjavati! Neki centri su uvjerenja (i to ne skrivaju) da je djetetu bolje u domu nego sa samohranom majkom! Činjenica da svaki 4. brak u Hrvatskoj završi razvodom i da većinu djece iz takvih brakove odgajaju žene ne sagledavaju i ne smatraju relevantnom. Pri tome je naročito poražavajuća činjenica da veliku većinu zaposlenih čine žene, što će reći da upravo žene obezvrjeđuju i diskriminiraju žene. No to je naša, hrvatska stvarnost!”, prenosi nam svoje iskustvo jedna žena koja je željela ostati anonimna.
U neslužbenom razgovoru s ljudima koji su uključeni u obradu potencijalnih posvojitelja dobili smo i djelomično objašnjenje zašto je tako.
“U Hrvatskoj postoji dovoljno potencijalnih posvojitelja za svu ‘slobodnu djecu’ (pod pojmom ‘slobodna djeca’ misli se na djecu koja su pravno spremna na posvajanje, op.a.), ali većina posvojitelja ima svoje želje prilikom posvajanja djeteta. Svi bi najradije što mlađe i, ono bitno, zdravo dijete. Ima mnogo starije djece, školske dobi pa i starije, ili koja imaju zdravstvenih tegoba i poremećaja, koje bi se moglo posvojiti , a koju nitko ne želi. Naravno da se prilikom odabira posvojitelja gleda kako bi se djetetu pružila obitelj – naglasak je na obitelji, ali isto tako, poštivaju se i želje posvojitelja”, istaknuli su nam pod uvjetom da ostanu anonimni.
Dakle, zakonski okvir postoji, ali je u praksi to teže izvedivo. Postoje žene koje su uspjele ostvariti svoju želju i postati samohrani posvojitelj, ali njih je zaista malo.
Stoga ne iznenađuje činjenica da se žene okreću umjetnoj oplodnji. Ali ni tu situacija nije jednostavna.
Po dijete ‘iz epruvete’ u inozemstvo
Područje umjetne oplodnje u Hrvatskoj regulira Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Prema tom Zakonu pravo na medicinski potpomognutu oplodnju imaju “punoljetni i poslovno sposobni žena i muškarac koji su u braku, odnosno u izvanbračnoj zajednici i koji su s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobni za roditeljsku skrb o djetetu”, odnosno “punoljetna, poslovno sposobna žena koja ne živi u braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, čije je dosadašnje liječenje neplodnosti ostalo bezuspješno ili bezizgledno te koja je s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobna za roditeljsku skrb o djetetu.”.
Dakle, solo žena, koja je zdrava, nema pravo na medicinski potpomognutu oplodnju u Hrvatskoj. Zato se solo žene odlučuj po dijete otići van granica Hrvatske.
Najčešće se radi o klinikama za umjetnu oplodnju koje se nalaze u zemljama s nešto liberalnijim zakonima od Hrvatskog. U pravilu, zemlje na sjeveru Europe (u Skandinaviji), pružaju vrhunsku uslugu, ali su i nešto skuplje. Pa tako postupak umjetne oplodnje, pod uvjetom da je žena potpuno zdrava, može koštati i više od 10 tisuća eura.
Zemlje koje su nešto bliže Hrvatskoj, poput Španjolske, Makedonije i Cipra, također pružaju usluge obrade i umjetne oplodnje doniranim muškim spolnim stanicama.
Prednost je što se cijeli niz traženih pretraga može obaviti u Hrvatskoj, a neke od lijekova za poticanje plodnosti dobiti i preko HZZO-a, što nešto pojeftinjuje cijeli postupak.
I dalje ostaju troškovi ‘materijala’, odnosno pretraga koje klinike traže da se obave kod njih, puta do klinike i smještaja.
Problem je kod umjetne oplodnje, što su šanse za trudnoću relativno male (variraju od 10-30 posto ovisno o postupku oplodnje i starosti žene) pa se postupke često mora ponavljati i nekoliko puta.
Što odabrati?
Kad vidite sve podatke na jednom mjestu, teško je reći koja je solucija bolja. Ženama u Hrvatskoj koje žele biti samohrane majke, država ne izlazi u susret niti im olakšava ispunjavanje njihove žele.
Dijelom tome možemo zahvaliti prilično konzervativnom društvu koje donosi i dosta restriktivne zakone.
Neke države poput SAD-a ili Danske, prihvatile su činjenicu da je ženama potrebno omogućiti i alternativne načine ostvarivanja majčinstva. Čak je i Slovenija pokrenula izmjene zakona o besplatnoj medicinski potpomognutoj oplodnji kako bi i žene bez stalnog partnera mogle biti podvrgnute potpomognutoj oplodnji.
S obzirom na to koliko se prašine diglo u Hrvatskoj oko toga trebali uopće dopustiti medicinski potpomognutu oplodnju i u kojem obliku, liberalna rješenja kakva imaju Finska, Velika Britanija ili Izrael čine nam se poput znanstvene fantastike.
Foto: 123rf
