Poslovna večera s muškarcem još je uvijek tabu tema

Uvijek su me učili da se najbolji poslovi sklapaju punog želuca i uz čašicu finog pića. Drugim riječima, u neformalnom okruženju, daleko od sivila sobe za sastanke. Svi znamo da poslove uistinu sklapaju osobe, odnos među njima i priče koje ih povezuju. Zašto je to onda toliko teško ženama čija poslovna večera uključuje – muško društvo?

I žene moraju jesti

Koliko ste puta čuli (a možda i sami izrekli) da je neka žena došla do rukovodeće pozicije jer je bila nečija ljubavnica? Do mene je baš nedavno došla informacija kako jedna hrvatska poduzetnica širi svoje poslovanje upravo zahvaljujući tome. E sad, trač je po meni općenito najgora stvar koju ljudski rod prakticira, ali zapravo jako dobro odražava društvo u kojem se krećete i ljude koji ga šire (a svi smo ga proširili barem jednom, nećemo se lagati). A kako reagirate kada čujete da je neka žena imala poslovnu večeru s recimo starijim kolegom/partnerom? Kako reagirate kada vidite takav „par“ na večeri? Pomislite li odmah da zaključuju posao ili vam se drugačije misli vrte po glavi?

Neformalna druženja mimo radnog vremena sasvim su normalna stvar. Bilo da se radi o sportu, koktelu, večeri ili kulturnoj manifestaciji, u svakom je slučaju riječ o networkingu koji kroz neformalnu atmosferu vodi ostvarivanju boljih poslovnih odnosa, a nerijetko i sklapanju poslova. Pa ipak, istraživanja, praksa i izjave ljudi koje sam onako usput pitala za mišljenje o ovoj temi, pokazuju da se poslovne večere između muškarca i žene gleda kao sumnjive i prati svakakvim komentarima. I to ne nužno komentarima izvana, već i „iznutra“. Naime, istraživanje američkog sveučilišta Indiana od prije nekoliko godina pokazalo je da muškarci teško razlikuju „normalno“ žensko ponašanje od flerta, pa se u ovakvim situacijama i sa strane samih sudionika večeri, svakodnevno žensko ponašanje može protumačiti kao nešto indiskretno.
Carol Roth s američke poslovne televizije CNBC, stoga je vrlo direktno i lucidno u svojem članku „Let’s have dinner—but don’t bring your wife, please“ pitala: „Ako je neukusno da se žene upuštaju u networking s muškarcima, kako bi one uopće trebale napredovati, s obzirom da networking tu igra presudnu ulogu“? Reklo bi se – pametnom dosta.

Podupiremo li mi same ovu predrasudu?

Imala sam poslovnog suradnika, starijeg gospodina na visokoj poziciji, vrlo galantnog i profesionalnog. Suradnja (mailom) je uvijek bila odlična, pa je čovjek jednom predložio da se poslije posla nađemo na kavi kako bismo se i osobno upoznali. Nije mi palo na pamet odbiti jer su mi kave sa suradnicima, muškim i ženskim, bile svakodnevica. Kava je bila ugodna, a on se javio kroz par tjedana za još jednu. Nisam vidjela neki preveliki smisao u tome, ali rekao je da ima neke nove poslovne ideje pa sam, ne budi luda, otišla i na tu drugu kavu.

Ovoga puta moj sugovornik je bio otvoreniji, nazvao me svojom prijateljicom i značajno u jednom trenutku pokazao u smjeru restorana u koji me „sljedeći puta vodi na večeru“. Istoga trena osjetila sam nelagodu, odradila kavu i sljedeće jutro mu poslala mail kako zahvaljujem na ponudi, ali da nemam takav odnos ni sa kojim suradnikom te da bih voljela nastaviti suradnju kakva je dotad i bila. Čovjek se počeo ispričavati, rekao da ništa nije mislio i da ćemo, naravno, nastaviti suradnju kako sam predložila.

Tada mi je ta cijela priča bila odbojna, krivila sam samu sebe što sam se uopće dovela u tu situaciju jer mi takve stvari ne trebaju. Danas na to gledam malo drugačije i iskreno sumnjam da je bilo riječi o nečasnim namjerama. Čovjek se možda jednostavno osjetio ugodno u mom društvu pa mu je ponuda spontano „izletila“ iz usta, a možda je imao nove poslovne ideje koje je htio iznijeti u miru. Danas bih možda i otišla na tu večeru s punim fasciklom poslovnih prijedloga, a možda bih i odbila, ali iz skroz drugih razloga. No, moj današnji stav nisu dijelili moji kolege tada. Svi koje sam pitala za mišljenje, a većinom su to bile žene te dva muškarca, imali su podrugljiv stav i razno razne insinuacije, ali nitko nije reagirao kao da mu je to normalno. Zapravo su muškarci reagirali malčice nezainteresiranije za tu temu, u stilu „koga briga s kim si bila na kavi“.

Pitam se bi li itko komentirao išta da je bilo riječi o dva muška suradnika, ali najvažnije od svega, bih li ja tako teatralno cijelu okolinu pitala za mišljenje da sam bila – muškarac?

Nekoliko mjeseci kasnije još jedan suradnik, kojeg dotad nikada nisam vidjela niti upoznala osobno, predložio je ručak upoznavanja, koji sam ja iz nelagode odbila. Šteta, jer je predloženi restoran bio fenomenalan, a i to mi je bio dokaz da nije stvar bila u jednom „neugodnom“ suradniku, već da je to očito normalna poslovna praksa.

Posao je posao, a poslovna večera također

Vesna (60) radila je godinama na rukovodećim pozicijama raznih renomiranih tvrtki. Posao je podrazumijevao i odlazak na večere u poslovne svrhe: „Imala sam priliku biti na poslovnoj večeri s kolegom s kojim sam se samo nekoliko puta čula telefonom, jer mu je moja tvrtka bila potencijalni klijent za vanjsko oglašavanje. Svaki puta kada bi me nazvao imali smo neku gužvu na poslu i nismo mogli dodatno razgovarati o povoljnijim uvjetima oglašavanja, pa je večera bila logična. Sve je proteklo vrlo ugodno, razgovaralo se o budućoj suradnji, a on je u miru prezentirao svoju tvrtku i usluge kojima se bave. Tijekom večere imala sam i dodatnih pitanja na koja sam dobila odgovor „is prve ruke“. S obzirom na povoljne uvjete i kvalitetnu uslugu, dogovorili smo posao“.

Njeno mišljenje dijeli i Andrea (39) s iskustvom rada u tvrtki koja nudi financijske usluge te klijente povremeno pozove i na večeru, ali je i sama klijent te su njeni predstavnici pozivani na večere, bez obzira na spol.
Obje sugovornice slažu se da je danas ovakav način suradnje uobičajena praksa u svijetu, a Vesna dodaje: „U današnje vrijeme, kada su žene na vodećim pozicijama u tvrtkama i ravnopravne u svakom pogledu, mislim da se „kao znak pažnje“ može dogovoriti i muško-ženska večera, ali i kao početak buduće suradnje. Nemam nikakvih predrasuda već samo pozitivno mišljenje, jer se u „opuštenijoj“ atmosferi mogu dogovoriti povoljniji uvjeti poslovne suradnje te spriječiti donošenje nepromišljenih poslovnih odluka“.

Promjena dolazi od nas samih

Nedavno sam pročitala izjavu jedne forumašice koja tvrdi da je psihologinja, a rekla je da nema potrebe posao odrađivati na večeri, jer ako se nešto može dogovoriti na večeri zašto se ne bi moglo u uredu? Logikom vođeni, ova izjava u potpunosti ima smisla, no uzmemo li u obzir da ljudi nisu isključivo logična bića i da u poslu često prevagne ona emocionalna komponenta, onda stvari ne možemo postaviti tako banalno. Da ne spominjemo kako ponekad sastanak nije ni moguće odraditi u uredu iz kojekakvih tehničkih razloga (nemate ured, premali je, predaleko je, prevelika je buka, ne možete se vremenski uskladiti…).

Osvrnemo li se još jednom na istraživanje koje je pokazalo da muškarci pogrešno interpretiraju žensko ponašanje i neverbalnu komunikaciju, znači li to da smo zauvijek osuđene na mušku „blesavoću“ i tome nema lijeka? A s druge strane, hoćemo li dovijeka uspješnim ženama predbacivati da su do visoke pozicije došle flertom, samo zato jer su okružene muškarcima i dobro im stoji uska suknja? Osobno, kamo sreće da sam svaki sastanak mogla odraditi uz finu večeru i dobro vino.

Foto: Flickr/Beraldo Leal, 123rf