Nije lako donijeti odluku o preseljenju u drugi grad zbog posla, a kamo li u drugu državu ili na drugi kontinent. Pa ipak, tisuće ljudi takvu odluku donose svaki dan. Neki, jer im ona znači egzistenciju, drugi, jer im ona znači napredovanje u poslu.
Teško je procijeniti da li je nekome jednostavnije donijeti takvu odluku dok je mlad, na početku karijere i bez obitelji, ili nešto kasnije u životu kada se već dokazao u svom poslu i kada ga u odluci podržavaju i njegovi (ili njezini) najmiliji.
Mi smo pronašli dvije žene koje su donijele takvu odluku i Zagreb zamijenile Kinom odnosno Omanom. Možda će njihova iskustva olakšati donošenje slične odluke i vama.
Posao u inozemstvu i seoba obitelji
Melita Mauer je udoban ured IBM-a u Zagrebu i položaj financijske direktorice, zamijenila uredom u središtu Šangaja i novom pozicijom – onom direktorice za zaštitu intelektualnog vlasništva. Osim što se trebala odlučiti na promjenu posla, grada, države i kontinenta, na promjenu je trebalo i nagovoriti njenu obitelj – dvoje djece i muža.
‘IBM mi je pružio fantastičnu priliku da sve ove godine uživam u onom što radim i napredujem u osobnom i profesionalnom smislu. Trenutno živim u Šangaju, Kini sa suprugom i naše dvoje djece koji će za koji mjesec napuniti 17 i 14 godina’, priča Melita koja svakih nekoliko mjeseci poslovno navrati do Zagreba, dok njena obitelj redovito dolazi kad djeci završi školska godina.
S druge strane, Maja Jelisic Cooper zbog muževa je posla odlučila živjeti na relaciji Zagreb-Oman i istovremeno voditi svoju privatnu tvrtku.
‘Prije otprilike dvije i pol godine, moj suprug je počeo raditi u Omanu, na ugovoru koji mu je omogućavao dolazak svaka tri tjedna na tjedan dana u Zagreb, no kako je promijenio posao, tako to više nije bilo moguće. Obzirom na poslove u Zagrebu, koje ja vodim (firma Televizija Classicum, koja je lansirala Klasik TV 24/7 kabelski i IPTV kanal posvećen filmovima i serijama iz regije, firma i projekt koji su se tek krenuli snažno razvijati; te Mobitel Media, agencija za marketing putem mobilnih telefona), odlučili smo obrnuti uloge, te smo naš tada trogodišnji sin i ja krenuli svaka 2-3 tjedna putovati iz Hrvatske u Oman i obratno. Na početku je to bilo po 10 dana u Omanu, a ostalo u Hrvatskoj, a onda smo krenuli izjednačavati ostanak u svakoj zemlji, pa je to sada po otprilike tri tjedna na svakoj lokaciji…Dakle, mi zapravo regularno, svaki mjesec imamo “commuting” samo što put ne traje 2 sata, nego 12 sati (naravno, ako se ništa ne zakomplicir u zračnom prometu kao zadnji puta kada smo zbog magle u Abu Dhabiju putovali čak 26 sati do Muscata, naše finalne destinacije)’, kaže Maja koja unatoč čestim putovanjima uspješno vodi svoje tvrtke.
Nova zemlja – nova iskustva
Prilika da se preseli u Šangaj Meliti se pružila nakon više od 15 godina rada u IBM-u zahvaljujući njihovoj filozofiji ‘najbolja osoba za svako radno mjesto’.
Zanimljivo je kako je Melita od samog početka rada u IBM-u znala kako postoji mogućnost da joj ponude radno mjesto na drugom kraju svijeta, no, kako ističe, njena je obitelj bila spremna i na taj izazov. Ponuda da preuzme mjesto direktorice zaštite intelektualnog vlasništva na brzorastućim tržištima došla je na zanimljiv način.
‘Bila sam na konferenciji namijenjenoj poslovnim ženama i tamo sam se sastala s direktoricom iz IBM-a koja mi je rekla kako je na tu konferenciju doputovala iz jednog jedinog razloga – zato što je znala da ću tamo biti i ja’, priča Melita te dodaje kako su njeni poslovni rezultati na polju zaštite intelektualnog vlasništva u Europi i na Bliskom Istoku su bili dovoljni da ju IBM pozove na taj novi izazov.
To je bilo sredinom 2012. godine. Trebalo je dobro razmisliti o tome što se takvim preseljenjem dobiva, a što gubi. Uostalom, o cijeloj je situaciji trebalo porazgovarati i s obitelji.
‘Moja poslovna odluka je bila trenutačna, nisam u tom trenutku razmišljala o poslovnoj ponudi i financijskom aranžmanu koji stoji iza toga. Imala sam potpuno povjerenje u IBM koji već 17 godina radi pravu stvar za mene. Zaštita intelektualnog vlasništva je nešto što smatram svojim pozivom. Dobiti priliku da svoje iskustvo prenesem na Kinu, Aziju, Indiju, Latinsku Ameriku je bila ta prava stvar. Pomisao na preseljenje s obitelji je ipak bilo nešto o čemu je trebalo dobro razmisliti i pripremiti obitelj, posebno djecu. Ono što smo svi zajedno zaključili je da preseljenjem ništa ne gubimo: Hrvatska ostaje mjesto gdje se uvijek možemo vratiti i nastaviti naš život. Svaki dan u Kini, u nekoj novoj okolini, školi, radnom mjestu je neprocjenjivi bonus i iskustvo kojem smo svi bili otvoreni i pružili priliku. Veliku ulogu je u svemu tome igrao faktor slobode – svaki član naše obitelji je znao da ćemo svi podržati odluku o povratku ukoliko se jedan od nas ne snađe na novom terenu.’, naglašava Melita i dodaje kako je velika prednost bila upravo u činjenici da IBM ima ‘sigurnosnu mrežu’ koja se sastoji od podrške ne samo na poslu, već i izvan njega.
‘Prije konačne odluke IBM nas je poslao u „izvidnicu”. Proveli smo vrijeme u Šangaju razgledavajući grad, škole, stanove, dućane, restorane. Agencija koja je brinula o nama nas je polako uvodila u lokalne običaje i pomogla nam da pronađemo svoje mjesto pod kineskim suncem’, prisjeća se Melita.
Ono što je zajedničko i Meliti i Maji, a onda i njihovim obiteljima, je spremnost na prilagodbu, bez obzira na to gdje se na svijetu nalaze. Maja je to dokazala kada je pristala na život na dva kontinenta, unatoč tome što je tek pokretala Klasik TV.
‘Naš Klasik TV je još bio projekt u ranoj fazi koji je trebao veliki angažman i naravno značajne resurse, a kako smo prepoznali veliki potencijal, donijeli smo odluku da na neko vrijeme imamo život na dva kontinenta. Unatoč okolnostima, snažna želja da budemo što više zajedno bila je presudna da odluka o tome da “dijelimo” vrijeme između dvije zemlje bude potpuno neupitna (pomoglo je i to što veći dio troškova puta pokriva suprugova firma). Kako smo i suprug i ja vrlo adaptibilni (računali smo da je dijete naslijedilo tu osobinu od nas ) i vodimo dinamične živote, nismo sumnjali da ovakav način života neće biti izvediv, naravno uz dodatne napore i poprilična odricanja sa obje strane’, priča Maja.
Prilagodba je ključna
Nakon ‘probe’ Melita i njena obitelj donijeli su odluku i preselili se u Kinu, gdje su se morali priviknuti ne samo na drugu kulturu i jezik, već i drugačiji način života.
‘U Hrvatskoj živimo u kući uz Maksimirsku šumu. U Šangaju smo to zamijenili stanom koji se proteže na tri kata počevši od 42. i pruža predivan pogled na rijeku Huangpu. U Hrvatskoj je gušt voziti se autom po gradu i okolini – u Šangaju za to trebamo svog vozača jer stranci u Kini ne voze. Zamislite prometne znakove na kineskom! Šangaj je izvanredno mjesto za nas mnogobrojne strance koji dolazimo ovdje raditi. Namješteni stanovi u poslovnoj četvrti, internacionalne privatne škole, organiziran prijevoz, sustav podrške kod kuće od sitnih kvarova do svakodnevnog održavanja stana i slično. Često komentiram s kolegama da nigdje na svijetu kao u Kini ne bi bilo priuštivo imati takvu pomoć oko sebe koja nam svima olakšava život dok smo tu. Lako se priviknuti!’, kaže uz smijeh Melita.
S obzirom na to da su djeca prilično velika, bilo je zanimljivo vidjeti kako će oni doživjeti prijelaz iz jed nog sustava školovanja u drugi.
‘Od početnog ushićenja koje dolazi s blještavilom velikog i modernog grada, prvi dan u školi je bilo nešto čega smo se svi bojali. U kojem razredu će biti, da li će biti jedini novi učenici, kako će se snaći prvi dan u školskom restoranu, hoće li im se svidjeti formalne školske uniforme. Svi u školi, od danas već dragih prijatelja do profesora pa čak i ravnatelja su učinili sve da se djeca osjećaju prihvaćenima. Da računaju na sve njih i traže pomoć u prilagodbi. Poseban doživljaj za sve nas je bio dolazak u školu na prvo sportsko natjecanje – u školi se među ostalih šezdesetak zastava vijorila i hrvatska, posebno napravljena da podrži njihove nove učenike, prve iz Hrvatske. Britanska privatna škola je od prvog dana olakšala našoj djeci proces privikavanja na novu školu, novi jezik, novi pristup školovanju. Njihov moto je zaista onaj koji ta škola živi: pomažu svakom djetetu da bude najbolje što može biti. Naša djeca su od prvog dana krenula u školu sretna i to je još uvijek tako. Pozvali su ih na učenje na najbolji mogući način i omogućili im da zavole školu i razviju svoje potencijale. Kad naša djeca pričaju o Kini, obavezno spomenu da je najbolji dio ovog iskustva njihova nova škola ‘, priča Melita.
Za razliku od Melite čija su djeca velika, Majin sin još uvijek ne ide u školu. Osim toga, život u Omanu ponešto je drugačiji od onog na koji su navikli u Zagrebu.
‘Moj život u inozemstvu je pomalo atipičan, jer ne odlazim svaki dan na posao (a nisam niti “stay home Mom”), nego radim od doma putem interneta za ured u Hrvatskoj, pa moram imati u vidu radno vrijeme u obje zemlje kako bi se s jedne strane posao napravio, a s druge strane maksimalno iskoristilo vrijeme sa obitelji kada smo već pola vremene odvojeni…tu je vremenska razlika od +3 sata, te vikend koji u Omanu počinje u četvrtak navečer (petak i subota su vikend), a prvi radni dan je nedjelja umjesto ponedjeljka kod nas’, priča Maja te dodaje kako na početku nije sve išlo baš glatko.
‘Na početku je bilo pomalo “čupavo”, jer sin nije odmah krenuo u vrtić, pa je veći dio dana boravio sa mnom, a onda je tu pomoglo tri sata vremenske razlike da se posvetim djetetu, prije nego krene radno vrijeme na starom kontinentu, te krene mailanje i skype-anje…Od prošle jeseni sin ide i u Omanu u vrtić (od 8-14 sati), pa nam tipičan dan znači dizanje oko 6:45 ujutro kada spremam “snack & lunch box” za vrtić (to me iznenadilo obzirom da u Zagrebu ima sve obroke uključene u vrtiću), pa nakon toga gledam obaviti što trebam, trudim se otići dva do tri puta tjedno na vježbanje nakon što ga odvezem u vrtić, te se potom bacam na posao…rano skupljanje iz vrtića mi prelomi dan, a popodne se trudim da ipak što više posvetiti sinu, no vrlo često su tu neizbježni emailovi i conference call-ovi, kako bi sve sa poslom nastavilo ići naprijed…
Kada suprug dođe s posla on preuzima sina, a ja nastavljam sa završavanjem posla prije večere i završetka uredskoga vremena u Europi. Nerijetko se dešava da zbog rascjepkanoga vremena po danu, pravo vrijeme za koncentraciju ostane nakon što dijete stavimo spavati…Kada smo u Hrvatskoj, ritam je puno drugačiji, naime, to mi je prilika za sastanke, tako da gledam maksimalno iskoristiti to vrijeme za sastanke uživo, a sve kako bi nadoknadila nemogućnost “face-to-face” sastanaka dok sam u Omanu… U Zagrebu je dijete u vrtiću do 17.30 do kada ga moram skupiti, pa do tada ne moram brinuti…Pored toga, u Zagrebu su ipak baka i deda koji su od velike pomoći, kao i prijatelji, koje nastojim vidjeti…’, prepričava Maja.
Putovanja su užitak
I dok se Maja i njen suprug usklađuju, Charlie Tin uživa u životu na dva kontinenta i čestim putovanjima.
‘Naš sin Charlie Tin je prihvatio ova putovanja kao veliku avanturu i nešto vrlo uzbudljivo (tako sam mu to otpočetka predstavila). Obožava letjeti i svaki puta je jako uzbuđen kada zna da ćemo uskoro ponovno biti u avionu…Jako je bitno kako se u takvim situacija postave roditelji, jer djeca su pogotovo u ranoj dobi vrlo fleksibilna, pa ako vide da su roditelji pozitivni, onda i oni sve turbulencije prihvate kao nešto normalno…U Zagrebu ide u međunarodni vrtić, gdje je sve na engleskom i ima jako puno različitih ekstra aktivnosti, tu su baka i deda, te prijatelji, a u Omanu je tata, također novi prijatelji, te plaža i druge zanimljivosti…dakle, rekli bi neki “best of both worlds”…pa kada ga deda na putu za aerodrom pita kamo ide ne kaže da ide u Oman nego da ide “doma” , a kada leti u Hrvatsku kaže isto da ide “doma”…I tako imamo dva doma, različite živote i prijatelje na dva kontinenta, Charlie je od početka naviknut na različite nacionalnosti, kulture, jezike (pored toga što je bilingvalan, uči u Zagrebu i Španjolski kroz igru sa izvornim govornikom, a u školi u Omanu ima dva sata Arapski svaki dan). Nije jednostavno, no za dijete je sve to novo iskustvo, sve upija, prati reakcije odraslih i kada vidi da smo mi odrasli dobro i oni sve rado prihvate’, ističe Maja.
Činjenica da se preselila u Šangaj za Melitu ne znači i prestanak putovanja. S obzirom na to da pokriva veliko tržište koje obuhvaća Aziju, ali i Australiju, česta putovanja dio su posla. U tom trenutku u pomoć priskače suprug.
‘Moja putovanja nisu ništa novo za mene. Mi smo navikli na sve oblike moderne komunikacije i ne osjećamo više tu odvojenost jer nas tehnologija svakodnevno spaja. Znamo da je vrijeme koje provodimo zajedno dragocjeno pa ga koristimo na najbolji mogući način uz moto – ne možemo imati loš dan dok smo zajedno. Što se tiče organizacije života – sve funkcionira puno lakše nego prije, jer moj suprug u Kini ne radi pa smo bolje „pokriveni” oko privatnih obaveza, roditeljskih sastanaka čak i volonterskih akcija u školi. Ono što je novo i ipak malo teže za mene su duži avionski letovi, od 6 sati do Singapura ili 12 sati do Australije. To vrijeme je za mene prilika da nešto pročitam, pogledam dobar film, ili jednostavno sredim misli i opustim se. Sve ima svojih prednosti ako se radi o osobi kojoj je čaša uvijek napola puna!’, objašnjava Melita.
Ističe kako im je svima najteže bilo odvajanje od obitelji i prijatelja, no to im je omogućilo i da se zbliže kao obitelj jer su prvih mjeseci bili u potpunosti orijentirani jedni na druge. Sada su i djeca već stekla određeni krug prijatelja, a jeftinije zrakoplovne karte omogućile su i češće posjete prijatelja iz Hrvatske.
Kako Maja često putuje natrag u Zagreb, nije bilo problema s odvajanjem od obitelji i prijatelja, kao kod Melite. No, kako je Charlie Tin još uvijek relativno mali, brinulo ju je kako će prihvatiti stalna putovanja i brojne promjene. Zbog česte razdvojenosti, ni ona ni suprug ne ‘treniraju strogoću’, a Charlie Tin, kao i sva djeca, to zna iskoristiti.
Iskustvo koje ne bi nikad mijenjala
Preseljenje u Šangaj sa sobom je nosilo i određene izazove na osobnom, ali i na poslovnom planu. Ali, kako ističe Melita, to iskustvo ne bi nikad mijenjala.
‘Sva moja očekivanja su ispunjena, svi moji strahovi su iza mene. Moja djeca su promijenila svoje vidike zauvijek, naučila su kako je važno prihvaćati i uvažavati različitosti. Naučili su da su spremni prihvatiti i nositi se s velikim izazovima i da to ne mora nužno biti jako stresno – ako imaju pravu podršku. Da je život jedna uzbudljiva avantura i da nas svaki iskorak obogaćuje. Naučili su da time što usvajaju novo nisu rekli starom zbogom nego samo doviđenja’, kaže Melita koja već razmišlja o nekom novom gradu kao budućnoj destinaciji.
Maja, koja je već u nekoliko navrata živjela u inozemstvu, iza sebe nema veliku kompaniju koja će joj pružiti podršku, ali ističe kako je sve moguće, ako to dovoljno jako želite.
‘Sve je moguće kada nešto jako želite i spremni ste se organizirati kako bi postigli ciljeve koje imate. No, ima dana kada se osjećate da ste rasplinuti na sve strane i da ono što radite nije dovoljno dobro, odnosno da sebe i druge razočaravate u pokušaju da sve najbolje uskladite…To se pogotovo odnosni na različite dane vikenda u dvije zemlje (sada je doduše puno bolje nego je bilo prije nešto više od pola godine do kada je vikend u Omanu bio četvrtak i petak, što su bili suprugovi slobodni dani, a moji radni), a vikendi su jedini dani kada bismo mogli provesti više vremena zajedno…
Činjenica da posao raste, te da je Klasik TV više od duplo povećao broj korisnika u odnosu na godinu prije (sada smo prisutni na gotovo 1.7 milijuna kućanstava) , te smo za više od 70% povećali broj korisnika i ukupne prihode, govori u prilog tome da je sve moguće. Naravno, da nemam dobar tim, koji je fokusiran na svoj posao, bilo bi puno teže toliko izbivati…. Očekivanja su upravo ono što često vodi ljude do razočarenja…kako sam do sada u više navrata živjela u inozemstvu, bilo da se radilo o studiranju i/ili radu (od Engleske, Francuske, Austrije, do Cipra i SAD-a), te puno putovala, navikla sam na različite sredine i različitosti općenito, te neophodne prilagodbe i nemam iluzije i nerealna očekivanja, pa se rijetko razočaram. Izazov je i dalje prisutan, ali mislim da se do sada svi troje odlično nosimo sa situacijom u datim okolnostima, a iako su neki dani teži, nego drugi, još uvijek se dobro držimo… ’, pojašnjava Maja.
Bolje pokušati nego odustati unaprijed zbog straha
Pitali smo obje naše sugovornice bi li im bilo lakše da su takve prilike dobile na samom početku karijere ili sad kad su se već dokazale.
‘Mislim da vrijeme ne igra veliku ulogu: ono što je bitnije je da li volite ono što radite ili što vam se nudi. Ovakve ponude mogu biti primamljive u smislu financijskih paketa i promocija. Bez obzira na sve to, vi se i dalje morate probuditi svako jutro u nadi da volite ono što ćete taj dan raditi i da vas to interesira. Niti jedna promocija, plaća ili godine radnog staža ne mogu zamijeniti taj osjećaj. Ako vaše srce nije u tome što se nudi, onda tu odluku treba preispitati. Moja prilika se pružila nakon 16 godina moje karijere u IBM-u i bolje me za nju pripremila. To ne znači da je ne bih mogla isporučiti na jednako uspješan ali drugačiji način prije desetak godina’, kaže Melita i nastavlja: ‘Svatko od nas je sigurno bio suočen s velikim izazovima na koje smo reagirali više ili manje dobro.
Ja sam imala nekoliko propuštenih prilika u životu: od sastanaka na kojima nisam rekla što sam htjela reći, do poslovnih prilika koje nisam prihvatila i previše kalkulirala. Svaka ta propuštena prilika je ostavila trag na meni, žalost da je nisam iskoristila. Ti trenuci se ne mogu vratiti. Ono što se može je naučiti iz njih. Moja poruka je: bolje je pokušati nego odustati unaprijed zbog straha od novoga. Izložiti se novom i nepoznatom je nešto što nas razvija i obogaćuje, osobno i profesionalno. Čak i porazi nas uče kako hodati po ledu i ponovo se dići na noge. Sve je to jedno neprocijenjivo iskustvo. Ako je prilika nešto što vam se čini uzbudljivo i nešto čega vas je pomalo strah – onda je sve u redu, jer je to znak da ste naišli na pravu stvar!’, pojašnjava Melita.
‘To zaista ovisi o situaciji…ako se radi o odlasku u inozemstvo u potrazi za poslom, onda je to puno jednostavnije kada ste mlađi, jer lakše krećete “ispočetka” i možda “jače grizete”, jer vam je više stalo dokazati se, no to isto tako vrijedi i kada su ljudi u situaciji da “nemaju što za izgubiti”…ako vas posao “čeka” onda to nema toliko veze sa godinama, nego osobnošću i vlastitim iskustvom i pristupom poslu i životu, te pogledima na svijet svakoga pojedinca. Meni je s jedne strane lakše sve organizirati i sprovesti sa današnjim iskustvom, prioritetima i pristupom životu sada kada nisam na početku karijere, ali s druge strane drugačije bi usmjerila i vjerojatno manje energije u sve utrošila da nemam dijete.
Stavite na papir listu svoji životnih prioriteta, pa potom na drugom papiru napravite tablicu: ZA i PROTIV (benefite i nedostatke), te unesite sve čega se možete sjetiti, a može se podvesti pod jedno ili drugo. Nakon toga, vidite što trenutno imate, a što dobivate, odnosno gubite odlukom o odlasku u inozemstvo ili status quo stanjem i budite odlučni u donošenju svoje odluke i još više u sprovođenju iste. Bitno je da se prethodno dovoljno informirate da znate što možete očekivati, pa da vam očekivanja ne budu nerealna i da na kraju budete sretni sa kojom god odlukom idete dalje. Život je jedna velika avantura i ako ga tako doživljavate, moći ćete puno lakše donijeti ovakvu odluku i puno više uživati u svemu što to donosi’, kaže na kraju Maja.
Foto: Privatna arhiva Maja Jelisic Cooper, privatna arhiva Melita Mauer, naslovna fotografija 123rf
