Australija je posljednjih dvadesetak godina poželjna destinacija za život i rad za brojne mlade ljude iz Hrvatske. Osim što ima jaku zajednicu Hrvata, nudi mogućnosti koje se u Hrvatskoj čine gotovo nemogućima. Pa ipak, postoje ljudi koji napuštaju Australiju i sele se u Hrvatsku.
Jedna od njih je i Lidija Hajko koja se nakon prvog posjeta, tada još ratom zahvaćenoj Hrvatskoj, jednostavno oduševila te je odlučila doći ponovno i zaposliti se.
“Prvi put sam došla u Hrvatsku 1993. godine na tri mjeseca, imala sam tad 21 godinu. Dakle, nisam dolazila kao dijete i nisam imala ideju kako ta Hrvatska izgleda osim što sam čula od svojih roditelja. Mislim da svako dijete koje odraste u dijaspori ima veliku želju doći u Hrvatsku, te možda i ostati jedno vrijeme. Moji roditelji, kao i većina imigranata 60-ih i 70-ih godina, otišli su trbuhom za kruhom, no nikada nisu zaboravili svoje korijene, te su odgajali svoju djecu u hrvatskom duhu”, prisjeća se naša sugovornica.
Međutim, kako i sama ističe, za prvo razočaranje nije trebalo dugo.
“Naime, imala sam već dogovoren posao prije dolaska koji je propao odmah nakon što sam stigla u Hrvatsku. Ali kao osoba sam dosta uporna i tvrdoglava, te ne odustajem lako od svog cilja. Tako sam krenula tražiti drugi posao, no ljubav je bila brža! Naime, pet dana nakon dolaska u Hrvatsku upoznala sam svog sadašnjeg muža i to je svakako zapečatilo moju sudbinu”, priča nam Lidija i dodaje kako se sve to odigralo 1995. Godine.
Odustali od povratka u Australiju
Danas, gotovo 20 godina kasnije, Lidija Hajko ponosna je majka dvojice sinova, zaposlena u Britanskom veleposlanstvu na mjestu Izvršne Asistentice veleposlanika.
“Posao je zanimljiv i dinamičan; diplomacija je vrlo specifično područje zbog kojeg nakon pet godina i dalje učim finese. Svoj posao obožavam; moja cijela radna karijera je vodila upravo prema ovom poslu. Radim nešto što volim, posao koji se mijenja iz dana u dan. Imam mogućnost organizirati razne evente što je bez dvojbe omiljeni dio mog posla. Imam sreću da radim u jednoj odličnoj ‘firmi’ koja zbilja poštuje ljude i njihova prava te se potrudi da svaki zaposlenik dolazi i odlazi s posla zadovoljan. Kako čujem svakakve priče od svojih prijatelja što se poslodavca i radnih uvjeta tiče, vrlo sam zahvalna što imam posao koji volim i poslodavca koji drži do svojih zaposlenika”, s ponosom ističe naša sugovornica.
Iako su ona i suprug razmišljali o povratku u Australiju, odlučili su se na ostanak jer vole život u Hrvatskoj.
“Nakon skoro dvadeset godina u Hrvatskoj više ne razmišljam o povratku, to više otkako su djeca krenula u školu. Moje osobno mišljenje jest da odluku o preseljenju treba donijeti prije nego što djeca krenu u školu zbog prilagodbe, no svjesna sam da to nije uvijek izvedivo, te nema svatko tu mogućnost ni priliku. Naša djeca imaju dvojno državljanstvo i svjesna sam da smo samim time u drugačijoj situaciji nego većina ljudi u Hrvatskoj, tj. da uvijek imamo zaštitnu mrežu, mogućnost vratiti se u Australiju. Međutim to nije ono što želim. Želim ostati u Hrvatskoj jer volim ovu zemlju i život ovdje. Želim da moja djeca imaju mogućnosti kakve postoje u drugim europskim državama i općenito na Zapadu, te ukoliko se oni odluče preseliti van Hrvatske, neka to bude zato što je to njihova osobna želja”, ističe Lidija.
Pojasnila nam je kako je upravo obrazovni sustav problematičan za prilagodbu obiteljima s većom djecom koje se iz Hrvatske presele u Australiju.
“Australija ima drugačiji sistem školovanja. Dakle, postoji osnovna škola (1+6 godina) s tim da je prva godina kao predškola gdje se počinje s 5 godina. Nakon toga, djeca idu u srednju školu koja je za sve ista, tzv. high school koja traje 6 godina. Nakon srednje škole djeca mogu odabrati da li žele na fakultet, državni ili privatni college, gdje mogu završiti struku kao što sam ja. Naime, ja sam se upisala u TAFE (Technical and Further Education) gdje sam završila Certificate in Office and Receptionist Studies. U to vrijeme (prije 23 godina) nije bilo toliko pritiska da se završi fakultet kao što je to sada”, kaže naša sugovornica i dodaje kako se prije dvadesetak godina mogao naći posao i bez fakulteta jer su svi počinjali na početničkim mjestima i napredovali kroz kompaniju.
Nema velike razlike u svakodnevnom životu
Zamolili smo ju da nam usporedi život i rad u Australiji i Hrvatskoj. Svaka zemlja ima svoje prednosti i mane – tako dok je u Hrvatskoj teško pronaći posao, u Australiji su “skupe” izvanškolske aktivnosti za djecu.
“Gledajući iz perspektive moje svakodnevice, nema velike razlike. Naime, kako živim u Ozlju, putujem svaki dan u Zagreb na posao što uzima dva sata dnevno – no velik broj ljudi u Australiji također putuje na posao te se tamo to smatra normalnim. Naša djeca imaju po dvije do tri aktivnosti, ja također, pa onda suprug i ja dosta vremena provodimo vozeći ih na aktivnosti. U ovom smislu prednost u Australiji je što ima veći izbor aktivnosti, no cijena ili članarina je veća. Naprimjer, kako Max i Alex obojica igraju nogomet, usporedila sam cijene godišnje članarine: u Australiji mogu biti i po $650 (cca 3300HRK) po djetetu. Upravo mi je neki dan prijateljica pričala kako njezini prijatelji s troje djece plaćaju $2000 godišnje samo za nogomet! Istina da su i primanja veća u Australiji, ali bez obzira na tu razliku ovo je enormna cijena za dječju aktivnost”, ističe Lidija Hajko te nastavlja: “Možda je najveća prednost u tome što je tržište rada veće i stabilnije nego kod nas tako da se može lakše naći posao. I naravno, plaća ne kasni. U Australiji postoji puno više mogućnost za napredovanje te ‘branching out into other sections’ što bi otprilike značilo veće ili manje promjene karijere. Zbog toga su ljudi puno slobodniji odlaziti u druge kompanije te druga zanimanja jer je tržište takvo da se većina ljudi ne mora bojati da će dugo biti nezaposleni. Nažalost, kod nas su ljudi navikli da ostaju u istom poslu ‘do penzije’ jer se dobar posao teško nađe. Kažem nažalost jer bi ljudi sigurno željeli promjenu posla nakon određenog vremena, no nisu spremni riskirati. A u vremenu krize kroz koju Hrvatska prolazi, takve opcije su gotovo nepostojeće.”
Kao glavnu manu Hrvatske ističe lošu kontrolu radnih uvjeta.
“Kao primjer navest ću situaciju moje sestrične koja s mužem živi u Australiji, no odlučili su sagraditi kuću na jednom hrvatskom otoku. Bili su iznenađeni kako ih je isto stajala gradnja kuće u Australiji i u Hrvatskoj (ne govorimo o dozvolama nego sama gradnja) no radnici na gradilištu nisu dobivali istu plaću kao i radnici na gradilištu u Australiji. Dakle, smatram kako bi svaka osoba u Hrvatskoj trebala imati redovitu plaću u visini koja osigura dostojanstven život”, pojašnjava svoj stav Lidija Hajko.
Žene radije ostaju kod kuće
S obzirom na to da je u Australiji ipak jednostavnije i lakše pronaći posao nego u Hrvatskoj, zanimalo nas je kakvo je stanje s podizanjem obitelji, odnosno koliko su trudnice i majke u Australiji u boljem ili lošijem položaju od onih u Hrvatskoj.
Naša nam je sugovornica pojasnila kako roditelji imaju pravo na neplaćeni porodiljni dopust u trajanju od 12 mjeseci, s mogućnošću traženja dodatnih 12 mjeseci. Neke tvrtke čak nude i plaćeni porodiljni dopust svojim zaposlenicima. Porodiljni dopust mogu uzeti majka ili otac djeteta.Nakon povratka na posao poslije porodiljnog dopusta roditelji imaju pravo tražiti fleksibilno radno vrijeme.
Međutim, iako im se nudi fleksibilno radno vrijeme, brojne žene u Australiji nakon poroda ostaju kod kuće i brinu se za djecu. Razlog za to leži u činjenici da je veoma teško i skupo organizirati čuvanje tako male djece.
“Većina mojih prijateljica nisu se vratile na puno radno vrijeme nakon rođenja djeteta ili su odlučile ostati doma dok dijete ne počne pohađati školu. Naime, cijena vrtića ili slično (daycare) je skupa tako da se za većinu žena ne isplati vratiti na posao zbog troškova. Ovisno o tipu vrtića ili ustanovi, skoro cijela mjesečna plaća može otići na to. Također, ponuda vrtića nije toliko velika kao potražnja tako da i tu postoji problem. Postoji mogućnost da se dijete upiše u vrtić na dan-dva svaki tjedan što je roditeljima cjenovno prihvatljivo te pruža priliku da se djeca socijaliziraju kao priprema za školu. Jedan mali broj mojih prijateljica su se vratile na puno radno vrijeme, ali u tom slučaju imaju bake i djedove koji se brinu za djecu. Naravno da postoje i žene koje se nakon rođenja djeteta ne žele vratiti na posao i odluče ostati doma”, pojašnjava Lidija Hajko i dodaje kako svaka od osam australskih saveznih država ima svoje zakone i odredbe. U Victoriji, gdje je ona živjela, većina vrtića nije primala djecu mlađu od tri godine jer nisu imali uvjete za brigu za njih. Tako se velik broj žena odlučuje ostati kod kuće dok djeca ne napune tri godine. To je prepoznalo i društvo, pa su kafići i restorani često prilagođeni obiteljima s malom djecom.
Često se ističe kako je upravo nedostatak potpore društva i poslodavaca glavni razlog što žene napuštaju svoje karijere i ostaju kod kuće s djecom.
“Po onome što sam osobno vidjela i čula, ženama je zbilja teže u svijetu biznisa nego muškarcima i to prije i poslije majčinstva. Prije majčinstva ženama je teško uopće doći do vodeće pozicije jer se smatra da će ona ionako jednog dana roditi te se posvetiti djetetu i firma će ju izgubiti. Poslije rođenja djeteta smatra se da se ne može računati na ženu jer će ionako više voditi brigu o djetetu nego o poslu. Naravno da su to predrasude no to je najteža barijera i zbog toga se žene moraju puno više truditi i dokazati. Na jednom seminaru u Zagrebu povodom Dan Žena bila je jedna političarka koja je postavila pitanje vezano za jedan fakultet u Zagrebu: Zašto se više djevojaka nego mladića upiše na taj fakultet, no više muškaraca završi faks? Dakle, zašto te cure odustaju od završetka fakulteta? Osobno nisam za to da se uvodi kvota za žene u firmama na vodećim pozicijama jer smatram da kad se nešto naredi onda se dobije kvantiteta umjesto kvalitete. Naravno da se stakleni strop može probiti s puno truda i napora i to se događa u svijetu no predrasude svakako to otežavaju”, ističe naša sugovornica iako, naglašava, u Australiji postoje visoke i dobro implementirane financijske reperkusije za diskriminaciju ili nekorektno ponašanje poslodavaca.
Nije problem naći posao u Australiji
“Dok sam živjela u Australiji nisam nikada imala problema pronaći posao – tržište rada je jednostavno toliko veliko i razvijeno da poslova ima na biranje. Također je bilo i različitih programa za smanjivanje broja nezaposlenih kako ljudi ne bi ostali predugo bez posla. Na primjer, na burzi rada je bio određeni dio poslova za osobe koje su bez posla šest mjeseci ili više. U tom slučaju je država subvencionirala poslodavca određenim dijelom plaće i doprinosima za djelatnika za jedno vrijeme, npr. šest mjeseci, što je bilo korisno za sve: broj nezaposlenih se smanji, a poslodavac uštedi na plaći i doprinosima. Australija, kao i većina zapadnih zemalja, puno drži do ‘work-life balance’ te omogućuje klizno radno vrijeme i rad kod kuće. Računica je jednostavna: što se djelatniku omogući više fleksibilnosti, taj isti djelatnik bit će zadovoljniji te će dati više od sebe na poslu”, dodaje Lidija Hajko.
Zašto Hrvati odlaze u Australiju, jasno je svima. No, zanimljivo je bilo čuti zašto se Australci hrvatskih korijena nakon života u Hrvatskoj ipak vraćaju u Australiju.
“Znam dvadesetak Australaca hrvatskih korijena koji su došli živjeti u Hrvatsku, no nažalost nisu svi uspjeli naći posao te su se vratili razočarani u Australiju. Kao što sam napomenula, imamo mogućnost vratiti se u Australiju, ali to stvarno nije ono što želim. Želim ostati ovdje, želim da Hrvatska pruži mogućnosti kao Australija. Potencijal svakako postoji!” završava na kraju naša sugovornica, Lidija Hajko
Foto: Privatna arhiva Lidije Hajko
Pozzz isao bi u australiju pa me zanima kako sta gdje vidim da imate iskustva iso bi u jednu firmu radit kao vozac kamiona sta mi je sve potrebno koja dokumentacija hvalla