Žene se u današnje vrijeme sve kasnije odlučuju na majčinstvo. Dijelom je razlog želja za karijerom, a dijelom gospodarska kriza čije se posljedice još uvijek osjećaju. Nordijske zemlje i Švicarska godinama glase kao najbolje zemlje na svijetu za majčinstvo. Prema istraživanju koje je provela organizacija ‘Save the children’ o najboljim zemljama za majčinstvo, u konkurenciji 176 zemalja diljem svijeta, Hrvatska se nalazi na 34. mjestu.
Sjedinjene Američke Države nalaze se tek nekoliko mjesta iznad Hrvatske, na 30. mjestu, no situacija je u praksi poprilično drugačija od one s kojom se susreću majke u Hrvatskoj.
Kako izgleda biti majka u SAD-u, isplati li se ostati kod kuće ili se vratiti na posao te kako se poslodavci ponašaju kad žena objavi da je trudna ispričale su nam tri Hrvatice koje su otišle u SAD na studij odnosno poslom.
Porodiljni dopust, majčinstvo i karijera u Americi se teško usklađuju
Nives Horaček i Klara Salopek Nowak otišle su na studij zahvaljujući sportskoj stipendiji, dok je Snježana Valla otišla kad je njen suprug dobio mjesto na poslijediplomskom studiju, da bi kasnije i sama upisala MBA.
Sportašice Nives i Klara dobile su tenisku stipendiju zahvaljujući svojim juniorskim rezultatima. Obje su pune hvale za američke fakultete koje su pohađale ističući kako im je stipendija omogućila da još 4 godine, uz studij, igraju tenis na profesionalnom nivou. Naravno, ne treba odbaciti ni činjenicu da su dobile izvrsno obrazovanje uz bavljenje sportom koji vole.
Za razliku od njih Snježana Valla u SAD je došla s diplomom pa je upisivanjem MBA programa samo dopunila svoje znanje. Kako je ona jedina studirala i u Hrvatskoj i u SAD-u zamolili smo ju da pokuša usporediti ta dva sustava.
‘Mogu samo reci da je potpora studentima puno bolja u SAD-u i da postoji vrlo jasan program po kojem se radi. Druga stvar su jasni rokovi gdje jednostavno ne postoji mogućnost odgađanja ispita, prebacivanja na iduću godinu itd. Sve je puno jasnije strukturirano i jednostavnije je nositi se s programom, ali ono što se očekuje je poštivanje rokova’, priča Snježana Valla i dodaje kako je ona, iako je radila tijekom studija, imala status redovnog studenta s punom satnicom.
Ističe kako bi, da je znala što sve američki sistem nudi, u SAD došla odmah nakon srednje škole.
‘Sistem je kompleksan, ali nudi bezgranično puno mogućnosti i načina financiranja. Svaki student ima mogućnost pristupa istraživanjima, stažiranju te prisustvovanja različitim dodatnim aktivnostima. Osim toga socijalni aspekt studiranja je puno bolje organiziran nego kod nas’, ističe Snježana Valla.
‘Američki san’ je ono što sami želite
Ljudi koji dolaze u SAD na studij i nakon toga ostanu raditi tamo često govore o ostvarivanju ‘američkog sna’. No, što je zapravo ‘američki san’ teško je definirati. Nives Horaček željela je dobiti diplomu i ostvariti karijeru i obitelj. To joj je i uspjelo, a danas je mama ‘puno radno vrijeme’.
I Klara Salopek Nowak se nakon fakulteta usredotočila na karijeru. Radila je u kompanijama koje se bave sportskom opremom, što je njoj kao tenisačici, olakšalo napredovanje u karijeri.
‘Mogu reći da sam zadovoljna sa svojim poslom jer mi ni jedan dan nije isti ili dosadan. I na plaću se ne mogu žaliti. Da li je sve savršeno – naravno ne, da li ima puno pritiska i svakodnevnih glavobolja – naravno da. Da li bi voljela da mogu više vremena provoditi sa svojom djecom – naravno da, ali sve u svemu mogu reći da sam zadovoljna. Ne znam da li sam imala neki san iznad toga, san mi je bio da budem okružena ljudima koje volim i koji mene vole i poštivaju i tom smislu sam uspjela’, iskrena je Klara Salopek Nowak.
Snježana Valla smatra kako je ‘američki san’ zapravo mit jer je i američko društvo, kao i mnoga druga, puno problema. Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih je nepremostiv i prevelik. Ona je slučajno završila u ljudskim resursima gdje joj je posao zanimljiv i dinamičan. No, san joj je imati vlastitu neprofitnu organizaciju koja će se baviti promoviranjem kulture i umjetnosti.
Kako izgleda porodiljni dopust i povratak na posao u Americi
I dok je u SAD-u, unatoč krizi, lakše pronaći posao nego u Hrvatskoj, žene koje žele imati djecu ipak su u nešto nepovoljnijem položaju. Kako nam je pojasnila Klara Salopek Nowak, po zakonu, žene koje rade u tvrtkama s 50 i više zaposlenih, imaju pravo na 12 tjedana porodiljnog dopusta. Međutim, iako tvrtka ženi mora dati tih 12 tjedana slobodno i sačuvati joj radno mjesto, to ne znači da će joj taj period i platiti.
‘Svaka kompanija odlučuje hoće li te platiti ili ne. Država ne plaća ništa. Neke veće kompanije daju dodatno vrijeme i većinom je to vrijeme plaćeno’, priča Klara Salopek Nowak i dodaje kako tvrtke obično odobravaju samo 6 – 8 plaćenih tjedana porodiljnog dopusta.
‘Porodiljni od 6 tjedana nije dovoljan ni za oporavak majke, a ni pomoć djetetu jer sa 6 tjedana beba nije spremna na cijeli dan u vrtiću’, dodaje Nives Horaček. No, dodaje Snježana Valla, vrtići su jako kvalitetni i u principu je moguće izorganizirati se da sve dobro funkcionira.
Klara Salopek Nowak se tako nakon oba poroda na posao vratila već za 8 tjedana zbog prirode posla. Povratak joj je olakšala činjenica da je uspjela prvih mjesec dana raditi pola radnog vremena i od kuće. No, nakon toga morala se vratiti na puno radno vrijeme. Ona smatra da je najveći problem kod ranog povratka na posao dojenje.
‘Zakon kaže da kompanija mora imati određenu sobu za izdajanje koja nije WC, ali ja znam puno njih koje nemaju sobu za to i ako nemaš svoj ured ideš u WC. Cure se obično boje pitati da im se da soba. Srećom nisam bila u toj situaciji, ali znam njih puno koje jesu. Dosta putujem zbog posla pa sam se izdajala svuda i s prvim i s drugim djetetom (u avionu, u hotelskim WC-ima, WC-ima na aerodromima itd.) To je razlog zašto se puno žena koje rade odlučuje na hranjenje bebe formulom i to mi je bilo najteže kod povratka na posao’, priča svoje iskustvo Klara Salopek Nowak.
Za razliku od nje, Nives Horaček je nakon rođenja djeteta ipak odlučila prestati raditi i postati mama puno radno vrijeme. Glavni razlog za to je bilo dugo radno vrijeme i odvojenost od djeteta.
‘Odlučila sam prestati raditi zato što je moje radno vrijem bilo od 7 do 17 plus sat vremena vožnje tamo i sat natrag. To je djetetu 12 sati u vrtiću bez mame. Za sada suprug zarađuje dovoljno da plaćamo račune i mi smo donijeli odluku da smanjimo standard, ali da budem kod kuće s djecom i da ih odgajam’, ističe Nives Salopek Nowak i dodaje da bi, da je rodila u Hrvatskoj odluka možda bila drugačija jer bi joj obitelj mogla pomoći. ‘Ovdje nemamo pomoć obitelji i sami sve radimo. Svaka obitelj u Americi ima drugačiju situaciju. Neki rade zato što žele karijeru, neki si ne mogu priuštiti da ne rade, neki žrtvuju standard. Svatko radi ono što misli da je najbolje ili najvažnije za njihovu obitelj.’
I Snježani Valla je dugi radni dan i odvajanje od kćeri teško padalo, ali je to vrijeme pokušala nadoknaditi vikendima. Njena je kći od početka išla u vrtić koji je, i za naše pojmove bio veoma skup.
‘U to vrijeme, cijena vrtića je bila ekvivalentna 40% moje plaće, ali gledajući u retrospektivi, mislim da je bila najbolja investicija koju smo mogli napraviti za dobrobit svog djeteta i naših karijera. Naravno, postoje i puno jeftinije solucije, ali onda to nužno nosi i lošiju kvalitetu odgoja i brige za dijete’, kaže Snježana Valla i dodaje kako većina žena ima dadilje dok su djeca mala, a kasnije se za djecu brinu tete u vrtiću i tete čuvalice kod kuće.
Stanje ni danas nije ništa bolje. Vrtići u većini slučajeva prate radno vrijeme roditelja i ostaju otvoreni cijeli dan, ali su prilično skupi. U prosjeku između 25 i 50 posto prihoda kućanstva odlazi na plaćanje vrtića. Za obitelji koje imaju više djece to postaje neizdrživo. U tim slučajevima, dadilje i tete čuvalice postaju jeftinije rješenje. Dodatni je problem kad se dijete razboli pa žena mora uzeti neplaćeno ili godišnji kako bi ostala kod kuće s njim.
Karijeru ipak nije nemoguće ostvariti
S obzirom na to da se porodiljni u principu ne plaća i da se žena mora brzo vratiti na posao, žene se u SAD-u većinom odlučuju na djecu nakon što su već ostvarile karijeru. Za razliku od Hrvatske gdje većina tvrtki izlazi u susret trudnicama, u SAD-u se obitelj smatra ‘osobnim izborom’.
‘Žene ne očekuju razumijevanje poslodavca za činjenicu da imaju djecu. Moja obitelj je moja osobna stvar i nema veze s mojim poslodavcem. Moja je odgovornost da se pobrinem svoju obitelji, i na meni je da odlučim želim li takav život ili ne’, pojašnjava američku filozofiju zasnivanja obitelji Snježana Valla.
Upravo zbog takve filozofije i slabe potpore poslodavaca, žene se odlučuju na djecu kada su već ostvarile karijeru. U protivnom, vjerojatno će teže napredovati. To se poglavito odnosi na žene na nižim položajima.
‘ Žene na nižim položajima imaju mogućnost veće fleksibilnosti i manje mogućnosti izbora brige za dijete zbog visokih troškova vezanih uz brigu djeteta, dok žene na vodećim položajima imaju limitirano vrijeme koje mogu provesti s djetetom, ali mogu omogućiti najbolju moguću brigu za dijete’, objašnjava Snježana Valla. Klara Salopek Nowak smatra kako žene, u većini slučajeva nisu spremne žrtvovati vrijeme koje bi provele s djecom zbog karijere pa onda i odustaju od visokih ciljeva.
‘Dok sam studirala, prestižna konzalting kuća organizirala je druženje sa ženama koje su kod njih u rangu partnerica. Prisutno je bilo 15-20 partnerica, žena između 30 i 45 godina te nekoliko u pedesetima. Kako se radilo o neslužbenom druženju svi smo međusobno razgovarali. Tako sam u jednoj grupi pitala partnericu kako balansira privatni život sa karijerom. Ona je odgovorila kako je na zabavi jedna kolegica koja ima djecu pa da s njom porazgovaram o tome. Na kraju se ispostavilo da od njih 20 samo jedna ima jedno dijete. To mi je bilo dovoljno da shvatim kakve su šanse da postanem partnerica i imam djecu u isto vrijeme’, prepričava Klara Salopek Nowak.
‘Mislim da je savršeno moguće imati dobru karijeru i biti majka. Koliko ćete djece imati je nužno vezano uz količinu raspoloživog novca za uzdržavanje obitelji i to se svakako mora imati na umu. Sve je definitivno puno kompleksnije nego u Hrvatskoj i potpora društva je na puno nižem nivou, ali to nikako nije razlog za komplicirati situaciju, nego naprosto treba znati što je moguće, a što ne, te stvoriti uvijete koji su dobri za cijelu obitelj. Bitno je razumjeti da je obitelj odvojena od posla i da poslodavca zaista ne interesira činjenica da imate obitelj. Puno žena ne želi balansirati karijeru i obitelj i odlučuju se za velike obitelji, te ostanak doma, ali to je njihov osobni izbor’, zaključuje na kraju Snježana Valla.
Naše bi sugovornice, da su u Hrvatskoj, vjerojatno imale više djece. Dijelom jer bi imale bolju podršku obitelji, a dijelom i jer bi imale, barem neku financijsku podršku države. No, zadovoljne su svojim izborom i onime što su ostvarile u svojim karijerama na poslu i kod kuće.
Foto: Privatna arhiva sugovornica, 123rf
