Pripadate li i vi onoj većinskoj skupini ljudi koja strahuje od susreta s morskim psima? Dok se mi ovakvih susreta plašimo, ronioci ih priželjkuju. Kaže tako fotografkinja Ivana Grgić, koja je spojila dvije svoje strasti – fotografiju i ronjenje. Jadran, Crveno more, Meksiko… Dubine ovih morskih krajolika već je istražila, a nada se da će obići i nešto poput Filipina, Maldiva ili Papue. A da joj odlično ide, svjedoče i nagrade koje je primila, poput dvostruke Velebitske degenije. Ronila je s dupinima, morskim psima, morskim lavovima, ali i najbržim ribama na svijetu – sabljarkama. Na bucket listi ostali su joj kitovi.
Spojila je dva interesa – fotografiju i ronjenje
Prve dodire s fotografijom imala je još u osnovnoj školi u Splitu, a fotografija joj je obilježila i studiranje na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, nakon kojeg se zaposlila u Foto-rubrici Jutarnjeg lista. Danas radi kao fotoreporterka za CROPIX.
Osim fotografije, oduvijek ju je privlačilo i ronjenje. Kako je „s mora“, sve je došlo prirodno. Recimo, u djetinjstvu je obožavala dokumentarce o podmorju. U podvodnim aktivnostima odlučila se okušati kad se zaposlila i kad su njezine dvije kćeri bile dovoljno velike da mama može otići na ronilački tečaj i vikend ronjenja.
Neke bliske podvodne susrete posebno pamti. Susret s velikim morskim životinjama uvijek je, smatra Ivana, posebno iskustvo koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Svoj prvi susret s morskim psima imala je u Egiptu s još relativno malo ronilačkog iskustva. Bili su to čekićari i zatim Longimanus. Ipak, na ronjenja su išli dobro pripremljeni, uz iskusne voditelje.
„I dok se drugi ljudi boje ovakvih susreta, mi ronioci ih priželjkujemo. Naravno, pod kontroliranim uvjetima i uz izuzetno poštovanje prirode i njenih zakonitosti“.
Za susret s dupinima vrijedi slično: „promatraš i uživaš“, a kao poseban užitak izdvaja ronjenje s morskim lavovima u Meksiku, uz obalu Baja California sur, u blizini grada La Paza. Ronjenje je plitko, nekih sedam do deset metara, a mladunci su poput štenaca, razigrani i izuzetno prijateljski raspoloženi. Zabavljaju se i igraju s morskim zvijezdama, kamenčićima, ali i grickajući ronioce za bilo koji dio tijela ili opreme koji mogu dohvatiti.
Ronila je i s morskim psima
„Sve je to vrlo nježno i razigrano, ali ipak uz nadzor lokalnih rangera koji su ronili s nama. Ženke morskih lavova uglavnom su mirne i promatraju zbivanja iz daljine, dok mužjak svojom pojavom, glasanjem i masom od petstotinjak kilograma upozorava i tjera ronioce koji su se ipak previše približili. U tom slučaju, svi se bez pogovora miču i puštaju životinje na miru. Ovdje vrijedi osnovno pravilo, kao uostalom i sa svim morskim divljim životinjama: da se za njima ne ide nego se čeka da dođu k nama ako to žele“.
Upravo je morski lav jedno od najfotogeničnijih bića – „preslatki s velikim okruglim očima“, ali i ribe poput šanpjera odnosno kovača.
„Čak i mali pužići koje jedva da i vidimo golim okom na fotografijama izgledaju posebno, izuzetno su lijepi i nalazimo ih u svim mogućim kombinacijama boja“.
Najviše uživa u fotografiranju morskih sisavaca, ali njih je doista teško susresti, pogotovo u Jadranu. Od morskih životinja koje još uvijek nije fotografirala, a voljela bi, izdvaja kita.
Ronila je i s morskim psima. Kako kaže, ljudi to često nazivaju „plivanjem s morskim s psima“, ali plivanje je nešto drugo. U ronjenju je opasnost svedena na minimum i uglavnom se problem može dogoditi ako je čovjek napravio grešku. Hranjenje i izazivanje ovih životinja može završiti fatalno ili po čovjeka ili po životinju. Postoje pravila kako se i gdje roni s njima i tada bude sve u redu.
‘Nikada ne izgubiti poštovanje prema prirodi’
Na svim ronilačkim lokacijama gdje obitavaju opasnije vrste morskih pasa upozoreni ste da plivanja i kupanja nema, a kod ulaska i izlaska iz mora za vrijeme ronjenja treba biti oprezan i raditi točno ono što vam se kaže. U početku je straha bilo više no danas. Kada si neiskusan, kaže, svaki novi teren donosi određenu nervozu.
„Ipak, nikada ne treba izgubiti poštovanje prema prirodi i doza opreza je uvijek potrebna. Roni se u okruženju koje za čovjeka nije prirodno, a podvodni svijet može biti neočekivan“.
Svaki zaron je, kaže, drugačiji. Jadran nosi posebnu čaroliju, pogotovo otok Vis, ali Ivanu najviše privlači živi svijet i njegova egzotika. Izdvaja Crveno more – „zaista posebno, kristalno prozirno, riba kao u akvariju, a k tome nije ni predaleko od Hrvatske“. Kao jedno od specifičnih ronjenja izdvaja i ronjenje u Ponikvama – u jezeru koje se pojavi na tjedan ili dva nakon velikih kiša ili topljenja snijega. Bajkovit je to zaron kroz krošnje drveća, kaže, a temperatura vode bude oko 6 stupnjeva.
Kako izgleda priprema za podvodno fotografiranje?
Nije se lako pripremiti za podvodno fotografiranje. Prvi i osnovni izazov je priprema podvodnog kućišta kako ono ne bi propustilo. U tom slučaju može se dogoditi da nepovratno izgubite fotoaparat, što i nije baš jeftino.
„Više-manje se svakom podvodnom fotografu to bar jednom dogodilo i nakon toga pazite i na najmanju sitnicu koja može uzrokovati ovaj problem. Težina foto opreme je problem samo do dolaska u more. Tada se gubi i to je onaj lijepi osjećaj bestežinskog stanja pod vodom. Malo treba tehnike i vježbe za manevre pri ronjenju, ali to se svlada. Za osobe poput mene, nešto slabije fizičke konstitucije, zna biti izazov težina foto i ronilačke opreme pri ulasku i izlasku iz mora, 20-ak kilograma uvijek imam na sebi“.
Pod vodom je najvažnije, uz funkcionalni aparat, imati dobru rasvjetu koja omogućuje fotografije pune boja. Podmorje je izuzetno šareno, samo je ponekad izazov to i prikazati. Morske struje znaju biti problem, pogotovo kod makro fotografije gdje ruka treba biti mirna i potrebno je naciljati objekt ne veći od centimetra. Dakako, prvo ga treba pronaći.
„Riba je brza i ne čeka fotografa kako bi mu pozirala, pa je i to popriličan izazov. Ponekad se potrebno pritajiti, čekati i odabrati pravi trenutak jer će to možda biti i jedina fotografija te ribe. Nekada je bitna brzina, poput ganjanja sabljarki koje se hrane jatom riba na površini Pacifika”.
U Meksiku, su, tako, tri dana na malim ribarskim čamcima tražili jata riba gdje se hrane Marylin sabljarke, službeno najbrže ribe na svijetu.
“Naravno, hrane se ovdje i drugi morski stanovnici, pa je najčešće ono: što uhvatiš, super je“.
Razlika između nadvodnog i podvodnog fotografiranja
Iako ju rad u fotoagenciji konstantno uči da se za snimanje treba pripremiti što brže i u tom slučaju nema previše pripreme, kad je u pitanju podvodna fotografija, tu su na snazi neka dijametralno suprotna pravila. Ovdje lošija priprema može značiti i gubitak opreme, pa se trudi uzeti više vremena za pripremu. To znači da će i večer prije složiti set up za snimanje.
Ovisno o lokaciji, bira objektiv koji će ponijeti pod more (ili rijeku, jezero…). Nekada je to makro objektiv, u slučaju podvodnih zidova, očekivanja manjih životinja, a lokacija je bez nekog preatraktivnog ambijenta. Ako ipak želi snimati ambijent, tu su wide objektivi, što širi kut, to bolje. Zatim procjena, hoće li snimati i video ili ne jer u tom slučaju trebaju joj i video lampe, a ne fleševi… ima tu dosta kombiniranja, doznajemo. Dan prije puni baterije – za fotoaparat, za bljeskalice, za podvodne lampe, video rasvjetu, go pro…
“Soba večer prije izgleda kao mala elektrana. Uglavnom sam uvijek battery low“, smije se Ivana, inače često među tri najbolje plasirana fotografa iz Hrvatske na prestižnom Maresovu Underwater Photo Marathonu.
Posebnosti njezinih fotografija svjedoče i nagrade
Dobitnica je i nagrade Velebitska degenija dvije godine za redom za fotografije iz reportaža koje je radila za Scuba skener, ekološko-ronilačko-edukativni projekt Jutarnjeg lista koji trenutno vodi. Na ove je nagrade posebno ponosna.
„Smatram da je ekološki pristup bitan. U svojim ronilačkim tekstovima i fotografijama nastojim koliko god je moguće podići svijest o ovim problemima u Jadranu. Ovim nagradama dobila sam priznanje i potvrdu da sam ipak nešto uspjela napraviti po tom pitanju“.
Njezine izložbe često nastanu bez dugotrajnih planova pa je, kad je riječ o budućnosti, sve moguće. Najveća izložba i dalje je projekt Scuba skener na portalu Jutarnjeg lista. Započet je prije 4 godine na inicijativu i pod vodstvom Srđana Vrančića Vrane, kolege koji je zajedno s njom bio strastveni reporter i ronilac, a stradao je na ronjenju u Moluntu prije dvije godine. No misija koju su zajedno imali nije nestala. Tako su Ivana i njezin kolega Božidar Vukičević ipak odlučili nastaviti projekt, uz pomoć Damira Zuruba, također podvodnog fotografa.
Za Ivanu, svaki zaron predstavlja priliku da kroz objektiv donese svjedočanstvo ljepote i krhkosti podvodnog svijeta te da svojim radom doprinese njegovom očuvanju za buduće generacije. Fotografija je za nju više od umjetnosti i posla – ona je sredstvo za promjenu i zaštitu onoga što voli.
