Branka Šegvić vlasnica je, profesorica i prevoditeljica Jezičnog centra Sintagma koji posluje već osam godina. Od stresnih početaka sve do danas, ova splitska škola stranih jezika zadržala je status jedne od najuspješnijih u Dalmaciji, i to prvenstveno zahvaljujući temeljitom i fleksibilnom sistemu rada.
U razgovoru nam je otkrila kako joj je to uspjelo.
Pandemija – izazov u podučavanju, ali i prevođenju
Škola uredno radi sa svim dobnim skupinama, a međugeneracijske razlike pri učenju jezika došle su do izražaja upravo tijekom pandemije, te predstavile jedan od snažnijih izazova škole.
„Pandemija je skroz promijenila koncept podučavanja zbog online nastave,“ otkriva. „Djecu je na prvu lakše zainteresirati putem online nastave, ali im je teže zadržati koncentraciju. Zna se i cijela obitelj priključiti nastavi. A s odraslima ovisi jer nisu svi na ‘ti’ s tehnologijom.“
Općenito, online model podučavanja stranih jezika ne smatra se optimalnim zato što nedostaje aspekt kontakta s ljudima.
Slično je stanje bilo i s konferencijskim prevođenjem. Tijekom najtežih pandemijskih dana nisu se održavale konferencije, a onda su se prebacile na Zoom i druge platforme što je otežalo simultano prevođenje. Još jednom, Šegvić smatra kako je bolje raditi uživo zbog kompletne atmosfere i dojma sugovornika.
Ipak, čini joj se da će se tržište morati prilagoditi online nastavi i konferencijama.
„Jezik se usvaja kroz komunikaciju.“
Zajedno s promjenama na tržištu, dolazi i do promjena u učenju. Nekoć su se strani jezici učili dinamično, uz druženje i zato što su oni ljude iskreno zanimali. Danas se jezici kreću s tržištem rada. U njezinim se školskim danima kao drugi strani jezik učio talijanski, dok je danas veća potražnja za njemačkim. Ljudi odlaze raditi u zemlje gdje je on službeni jezik.
„Ljudi nam u školu dolaze kao kupiti kruh – ‘idem radit tad i tad, nauči me njemački.’“
Iz svega toga, primjećuje, nastali su brojni intenzivni tečajevi jezika koji obećavaju savladavanje jezika u tri mjeseca uz čudotvorne metode. Šegvić napominje kako takvi ciljevi nisu realni.
Sklonija je postupnom učenju jezika u manjim grupama. U Sintagmi, najveće grupe imaju sedmero đaka kako bi se omogućio individualni pristup učenju, a opet kroz komunikaciju u grupi.
„Rekla bih da funkcionira do desetero ljudi, preko toga se već gubi poanta. Ne stignu svi komunicirati tako,“ pojašnjava. „U manjim grupama svi dobivaju šansu za govor. Jezik se usvaja kroz komunikaciju, a tada je bolje imati manji broj ljudi da svi imaju priliku komunicirati na stranom jeziku. Tako se brže usvaja jezik. U manjim se grupama lakše prilagoditi potrebama i željama polaznika jer u planiranju nastave možete uzeti u obzir i zašto određenom polazniku treba znanje tog jezika.“
Tečajeve jedan na jedan bi preporučila u slučajevima da polaznici s visokom razinom predznanja žele poraditi na finesama. Općenito, poželjno je što veće izlaganje stranom jeziku kako bi ga se što bolje usvojilo, mada nije nemoguće savladati ga uz minimalno izlaganje.
„To se radi kroz duži period i sustavan rad. Ali ima takvih govornika. Imamo polaznike ruskog na C1 razini koji nisu bili puno izloženi jeziku. Ali to su godine rada i to jako puno ovisi o motivaciji polaznika.“
Jezik se najbolje uči tako da se njime okruži u potpunosti, kao u stranoj zemlji.
Pročitajte više: Branka Šegvić hrabro ušla na zasićeno tržište škola stranih jezika i prevoditelja te je danas među najboljima u Dalmaciji
„Ne prodajemo čudotvorne metode niti zabavu.“
A postoje li dobne razlike u učenju jezika? Prema Šegvić, apsolutno postoje.
„Mlađi lakše i brže usvajaju jezik, ali stariji imaju više discipline. Odrasli đaci nam svi pišu domaće zadaće, mlađi baš i ne. Odrasle osobe koje imaju jasno definirane ciljeve tome pristupaju ozbiljnije.“
Svaka dobna skupina ima svoje snage i slabosti, no djeca u pravilu puno brže usvajaju nova znanja, pa tako i znanje stranog jezika. Odrasle osobe, mlađe ili starije, kad dolaze učiti jezik to je u pravilu zbog potreba tržišta, bilo da je riječ o turizmu ili selidbi u inozemstvu. Šegvić to žalosti budući da se jezik sve manje uči iz ljubavi. Ipak, vrlo je zadovoljna ishodom učenja u svojoj školi, kao i stečenim ugledom.
Inače je pobornica tradicionalnijeg učenja odnosno dobrog starog ‘grijanja klupe’. Napominje kako su na tržištu dostupne brojne metode kojima se jamči da ćete naučiti jezik u mjesec – dva, ali ona je veoma skeptična prema tome. Njezina skepsa proizlazi iz iskustva. Naime, u školu joj znaju dolaziti osobe koje ne poznaju jezik ni na niskoj, A1 razini, a žele konverzacijski tečaj kakav preporuča za B1 ili B2 razinu.
„Već smo se izbrendirali kao škola u kojoj se uči. Ne prodajemo čudotvorne metode niti zabavu,“ ističe i dodaje kako baš zbog ovog sistema u školu dolaze djeca na prijelazu iz četvrtog u peti razred. Potrebna im je dodatna pomoću u savladavanju gramatike jezika što prije nisu imali.
Nije protivnica igre u školi ni novih kreativnih metoda podučavanja, no smatra kako one moraju biti funkcionalne, a ne same sebi svrha. Shvaća kako je djeci demotivirajuće sjediti u klupama, no u konačnici primjećuje bolje rezultate.
„Hrvatski je puno bogatiji jezik nego engleski.“
U našem se razgovoru osvrnula i na sve veću prisutnost engleskog jezika u svakodnevnim razgovorima.
„Engleski je postao lingua franca u svijetu, svima je drugi materinski, jezik je poslovnog svijeta i prirodno je da ulazi u privatan život. Ali kroatistica u meni primjećuje da u poslovnoj komunikaciji ljudi prilagođavaju engleski jezik hrvatskom. Morfološki prilagode englesku riječ iako postoji sasvim dobra hrvatska riječ,“ govori o visokom utjecaju engleskog jezika.
„Mislim da treba paziti da se ne izgubi hrvatski jezik. Puno nam je bogatiji jezik od engleskog, tako da imamo sve mehanizme da izrazimo ono što nam treba.“
Privatno se trudi ne koristiti engleski jezik upravo kako bi sačuvala vlastiti, hrvatski jezik. Ali primijetila je kako mlade osobe sve više koriste strani jezik u svakodnevici, te kako se neki od njih bolje služe engleskim nego hrvatskim, odnosno lakše se izražavaju na njemu. Starijim profesorima koji nisu upoznati s novitetima u polju društvenih mreža to predstavlja poseban izazov jer je u pitanju posve novi vokabularni registar.
Pročitajte više: Vlasnice dviju škola stranih jezika: Tehnologija je odlična nadopuna nastavi, ali ne može zamijeniti kontakt licem u lice
S vremenom dolazi do ležernosti u radu
Što se tiče samog poslovanja, Šegvić se sada puno bolje snalazi nego na početku. Sad zna oko čega se isplati i ne isplati živcirati. Na početku joj je mnogo toga bilo stresno, dok sada svemu pristupa puno smirenije.
„Neke situacije danas ni ne primjećujem, rješavam ih u hodu, a nekoć bi mi bile drama.“
Pandemija je donijela i neke novosti u poslovanje koje su bile izazov, a to je već spomenuta online nastava. Škola se trudi prilagoditi potrebama polaznika, te pri sastavljaju grupa zna biti teško uskladiti polaznike kojima odgovara online s onima kojima odgovara nastava uživo. Profesori tako mijenjaju mjesto rada – s interneta u učionicu i obrnuto. No i s takvim se izazovima može izaći na kraj.
„Najzahtjevnije je organizirati grupe djece. Po ovome što ja vidim, djeca imaju više obveza nego odrasli,“ govori nam. „Ponekad imamo situacije da nam 4-5 djece ne može uskladiti rasporede i pronaći sat i pol u tjednu za učenje jezika.“
Laptop i mobitel su uvijek uz nju, primarno zbog obveza prevođenja. Svi profesori u školi su također prevoditelji i sudski tumači, tako da je rad uvijek intenzivan. Također, klijentima su ponekad potrebni hitni prijevodi koje nije moguće odgoditi za sljedeći dan ili čak tjedan. Njezino je radno vrijeme zapravo stalno, no nastoji se disciplinirati tako da se barem navečer isključi s posla.
„To je ipak moj osobni izbor i to jednostavno imate u sebi. Kad krene stres, ja si uvijek ponovim da volim ono što radim.“
Foto: Branka Šegvić, privatna arhiva
