„Ne žalite što žalite zbog nečega“, poručila je Kathryn Schulz, autorica knjige „Biti u krivu: Pustolovine na rubu pogreške“ prilikom održavanja govora na TED-ovoj konferenciji, u kojem je objasnila zašto je dobro imati nešto zbog čega se kajete u životu.
„Uče nas da pokušamo živjeti život na način da za ničim ne žalimo“, kazala je Schulz – „ali to je jedna od osnovnih karakteristika normalnog, ispunjenog i funkcionalnog čovjeka. Samo sociopati ne žale zbog svojih postupaka. Ne treba živjeti bez žaljenja.“
Osjećaj žaljenja karakterizira ispunjenog čovjeka
Tetovaža koju je stavila sa 29 godina, poslužila joj je kao pokazni primjer kroz koji je prošla sve komponente vezane uz osjećaj žaljenja. Naime, ispričala je, ona nije kao većina mladih koji se tetoviraju u ranim dvadesetima požalila zbog tetovaže oko tridesetog rođendana. Živčani slom doživjela je isti dan, izašavši iz salona za tetoviranje, a potom opet kad je stigla kući.
Što je u stvari žaljenje? To su loša iskustva koja svi imamo u nekom trenutku svog života za koja vjerujemo da su se možda mogla izbjeći da smo nešto u prošlosti napravili drugačije.
Žaljenje, prema Schulz iziskuje poduzetu radnju i maštu. Nešto smo morali prvo napraviti s čime očito nismo najsretniji, a potom nam je potrebna mašta pomoću koje zamislimo da je sve moglo proći drugačije da nismo poduzeli onu radnju u prošlosti. Što više jedne od ovih dvaju komponenata, posjeudjemo u svojoj naravi, žaljenje će biti dublje i intenzivnije.
Za čime ljudi najčešće žale u životu?
Iako mnogi od nas vjerujemo kako nam najviše problema u životu zadaju financije i bilo kakve odluke i posljedice vezane uz novac, na prvom mjestu svih žaljenja nalazi se obrazovanje. Činjenica da u njega nismo uložili dovoljno, da ga nismo iskoristili najbolje što smo mogli. Da smo možda odabrali krivu školu. Na listi slijedi karijera, izbor karijere, neuspješnost da ju ostvarimo.. Zatim su tu ljubav, roditeljstvo, poimanje sebe, korištenje slobodnog vremena, a tek potom novac, vezano uz kojeg zbog nečega žali tek tri posto Amerikanaca.
„Trebate se opustiti. Nemojte žaliti za stvarima kojih se nećete sjećati za nekoliko godina i čije posljedice neće biti bitne. Da li sam trebao kupiti ovaj ili onaj automobil? Jesam li trebao odabrati ovu ili onu tvrtku? To je nebitno, pokazuje lista stvari za kojima žalimo, iako u sadašnjosti mislimo kako je to izrazito važno“ – savjetovala je Schulz.
Nakon osjećaja žaljenja slijedi egzistencijalno buđenje
No, pita se, kakvo je iskustvo žaliti zbog važnih stvari? Užasno, svi znamo odgovor. Ali, taj užasni osjećaj moguće je podijeliti na četiri vrlo specifična osjećaja koja svi proživljavamo, tumači Schulz.
Postoji poricanje, kada si govorimo „ne, nije moguće da se to dogodilo“. Zatim čuđenje, kada se pitamo „što nam je, pobogu bilo?“, zatim kažnjavanje: „mogla bih se ubiti zbog ovoga“ i naposljetku očuvanje svih tih načina i stalno ponavljanje istoga: „što mi je bilo, što mi je bilo, što mi je bilo?!“.
Schulz tvrdi kako postoji i peta komponenta žaljenja koju rado naziva egzistencijalno buđenje. Tada shvatiš koliko te je tvoj loš odabir ostavio otkrivenu i nezaštićenu, na milost i nemilost vanjskog svijeta.
Danas nam osjećaj žaljenja pada teže nego ikada do sad, jer se radi o novoj generaciji koja je naučila da svoje probleme rješava novcem, tehnološkim znanjem i inovacijama. Stoga nam nije lako kada nam se u životu dogodi nešto na što ne možemo utjecati i što ne možemo promjeniti.
Žaljenje ostavlja gorak okus u ustima, čak ako se radi o glupostima, a pogotovo o velikim stvarima koje kao posljedicu imaju gubitak nečije sreće, zdravlja ili čak života. S tim žaljenjem se posebno teško nositi.
Tri načina za bezbolno žaljenje
„Kako živjeti s tim? Kako se nositi sa žaljenjem“, pita se Schulz i smjesta predlaže tri načina kako što „bezbolnije“ žaliti. Prvo, treba naći utjehu u činjenici da zbog iste stvari ne žalimo samo mi, nego vjerojatno i milijuni drugih. Zatim, savjetuje, treba se znati smijati sam sebi, što u kritičnim situacijama može izvući čovjeka iz potpune depresije i prave boli uzrokovane žaljenjem. I na posljetku, treba pustiti da vrijeme napravi svoje i kako volimo reći, zaliječi sve rane.
Pokazavši naposljetku tetovažu kompasa, svi su se mogli uvjeriti kako i nije „tako strašna“ kako je Schulz kroz razgovor nekoliko puta spomenula.
„Znate što? Nisu ni vaša žaljenja tako strašna kao što mislite. I što možemo naučiti iz svega? Ako imamo ciljeve, snove, ako volimo ljude, trebamo ponekad osjetiti bol ako stvari krenu loše“, zaključila je Schulz.
„Što sam ja naučila nakon svoje tetovaže? Moramo nači način kako da zavolimo nesavršenosti koje stvaramo i da si oprostimo što smo ih stvorili. Žaljenje nas ne treba podsjećati da smo stvari loše napravili, već na to da možemo i bolje.“
Foto: screenshot
