Karijera u održivosti je neophodna u svijetu u kojem se nalazimo, smatra Ana Panajotović. Da je održivost njezin ‘poziv’ shvatila je prije deset godina. I čitavo desetljeće gradi karijeru u području koje voli. A znate kako se kaže – radi ono što voliš i nećeš raditi niti dana. Pa tako nekako izgleda poslovni život ove beogradske menadžerice koja cijelu svoju karijeru veže za istog poslodavca – L’Oreal.
Kad se u ovoj kompaniji otvorio odjel zadužen upravo za održivost, ona je to objeručke prihvatila i shvatila da ima priliku dobivati plaću za ono što voli raditi. Bolje od toga ne može, smatra.
Nefinancijsko izvještavanje došlo je na dnevni red
“Održivost je kao tinejdžerski seks, svi kažu da to rade, a oni koji rade, ne rade baš najbolje”, citira Panajotović profesora Chrisa Spraya sa Sveučilišta Dundee iz Škotske, pa ističe da održivost nije toliko apstraktan pojam koliko se možda i čini. Sve oko nas je pitanje održivosti. Nestašica vode, klimatske promjene, nestašice energije, stope siromaštva… Sve to spada u održivost. I ona se time počela baviti čak i ranije nego što je ta tema postala aktualna u mjeri u kojoj je danas.
“Svijet je ovaj problem prepoznao kao urgentan prije manje od desetljeća. Godine 2015. u Parizu se održala konferencija o klimatskim promjenama i kada su političari vodećih svjetskih zemalja, korporacije i mnogi osviješteni građani shvatili da se čovječanstvo našlo suočeno sa izazovima sa kojima možda neće moći da se nosi lako”, ističe.
Iako svijet tek manje od desetljeća pruža neophodnu pozornost ovom pitanju, pomaci unaprijed su vidljivi. Regulative se mijenjaju pa je tako usvojena i nova legislativa u okviru Europske unije u kojoj će nefinancijsko izvještavanje kompanija postati obavezno i važno kao i ono financijsko.
“Prvi put u povijesti kompanije će izvještavati o tome što rade da bi smanjile svoj ugljični otisak“, ponosno ističe i dodaje da je L’Oreal još 2009. po prvi put postavio svoje ciljeve o smanjenju klimatskog otiska.
Panajotović ističe da je glavna i najveća zabluda da održivo poslovanje ne ide ruku pod ruku s ekonomskim rastom. Da se ne mogu raditi veći proizvodni iskoraci, samim time ostvarivati i veća korist i istovremeno biti održiva kompanija. No, to su samo zablude.
Pročitajte više: Kako živjeti održivije? Ovako to rade sudionice naše konferencije ‘Žene u održivosti’
Biznis i održivost idu ruku pod ruku
“Mi smo podigli proizvodnju za 37 posto, a istovremeno smanjili emisije štetnih plinova za čak 87 posto, u razdoblju od 2015. do 2021.. Dakle ide to zajedno”, tvrdi Panajotović, svjesna da je budućnost održiva ako se svi ozbiljno prime u koštac s lošim i neodrživim navikama.
Njoj je, ističe, cilj da generacijama koje dolaze iza nje ostavi svijet barem u onakvom stanju kakvog ga je zatekla, da ne odu stvari na gore. S tim na umu dio je projekta “L’Oreal For The Future” koji s jedne strane ima za cilj zaštitu okoline, a s druge strane osnaživanje poslovnog ekosistema.
“Moraju svi shvatiti da je održivi razvoj bitan ne samo za okolinu nego za nas same. Za našu djecu”, napominje.
Najdraži aspekt ovog projekta joj je potpora lokalnoj zajednici, ugroženima, diskriminiranima, a posebno ženama koje se znatno češće suočavaju s teškim životnim izazovima, poput samohranih majki, zatim žrtava nasilja i zlostavljanja, izbjeglicama… Čine to kroz razne suradnje.
Jedna od takvih suradnji je i obnavljanje Frizerske škole za učenike oštećenog sluha i nagluhe u Beogradu. Riječ je o staroj zgradi, neprilagođenoj zahtjevima današnjeg obrazovnog standarda. I jedan od njihovih brendova odlučio je uložiti u školu – omogućena je edukacija nastavničkom kadru, ali i učenicima, napravljena je obnova škole i osigurana godišnja zaliha proizvoda…
Pročitajte više: Vali Marszalek iz Mazarsa: Ovo je 8 mitova o ženama u biznisu!
Karijera u održivosti: ‘Treba znati biti diplomat’
“I kad smo obnovili prostor za edukacije i ušli u njega, učenici su počeli plakati… I to je trenutak kad pomislim – ne treba mi plaća za ovaj mjesec. Ovo je sve što mi treba”, ponosno priča. Vijest o toj akciji nije prenio nijedan medij, nisu nikomu slali priopćenja jer nije bio cilj oglašavati se, nego učiniti dobro djelo.
“Na kraju dana znam da radim na tome da svojoj djeci budem primjer. Svakodnevno pričamo o dobrim navikama i malim stvarima koje mogu da pokrenu čitavu lavinu promjena. Na primjer, moje kćeri su u kući zadužene za odnošenje reciklabilnog otpada u odgovarajući kontejner, ponekad je riječ samo o par staklenih tegli, ali kao što sam rekla, i najmanji doprinos je značajan”, ponavlja.
No, održivost nije lak zadatak, a i pun je izazova. Teško je balansirati između biznisa i održivosti, teško je usvojiti nove navike koje će se toliko udomaćiti da će ostati prirodne i instinktivne – primjerice, ugasiti svjetlo po izlasku iz prostorije ili vodu dok peremo zube ili pak ići stepenicama, a ne dizalom… I dok je u biznisu fokus na ostvarenju ciljeva i prodaje, kao i financijske koristi na kraju krajeva, održivost je „diplomatska“.
„Kroz ovaj posao sam naučila da budem malo više diplomat. Da se po potrebi povučem, , ‘odšutim’ zarad postizanja dugoročnog cilja koji će nam svima u konačnici doneti nešto pozitivno. Taj pristup sam usavršavala. Tako se dođe do onoga što želimo“, ističe.
Pročitajte više: 11 govornica na Konferenciji za žene u održivosti poslalo snažnu poruku: Bez žena nema održivosti!
Mladi lakše usvoje održivo poslovanje
Dodaje da je održivost škakljiva tema puna stručnih pojmova i velikih izraza, a zapravo je to tema koju treba i mora razumjeti svatko – i akademik i kumica s placa – jer odnosi se na svačije živote. Zbog toga je edukacija već u osnovnim školama važna, novim generacijama treba približiti i pojednostaviti temu koliko god je moguće. Jednostavno, zna se što je za nas i našu planetu dobro, a što nije. Svakoga dana napravimo malo više dobrih i malo manje loših stvari i zdravija navika je tu, a da nismo ni primijetili, naglašava.
„Osoba koja će se baviti održivošću zaista mora u to i vjerovati. Mora biti strastvena. To je prilika da drugi vide tu energiju i da ona ponese druge. Treba ljude pogurati u pravom smjeru dobrom“, zaključuje i ističe da je upravo energija način da se u čitav proces uključi veći broj ljudi jer “svi hoće sudjelovati, ali nikome to nije na pameti”.
No, i to će se s vremenom promijeniti jer, napominje, mlađe generacije bolje prihvaćaju održivost i ranije postaju svjesne problema, a svijest o postojanju bilo kog problema je prvi i najvažniji korak prema promjeni.
“Oni su već održivi. I lako prihvate održivo poslovanje”.
Dodaje da je zapravo stvar u količini edukacije kojoj su izložene nove generacije, u odnosu na njezinu i starije od njezine. Dakle, veća uključenost mladih ne znači da ‘stariji’ imaju otpor prema održivosti, nego nisu adekvatno educirani o njoj. Samim time im nedostaje svijesti o realnom problemu. S druge strane, novije generacije odrastaju s ovim pojmom, pa im je lakše i usvojiti život u skladu s njim. Možda ne do kraja održiv, možda ne nužno skroz zelen, ali barem održiviji.
Foto: Domagoj Bregant
