Na ljeto su medije ispunili naslovi o tome kako je prva dama Hrvatske, Sanja Musić Milanović, uputila e-mail školi koju pohađa njen sin, apelirajući da mu se ocjena iz matematike promijeni na višu zbog nedostatka kompetencija nastavnice tog predmeta. Po čemu je Musić Milanović, epidemiologinja, sposobna suditi o nastavničkim sposobnostima?
Postoji li prikladan odnos roditelj-nastavnik?
U svojem je e-mailu navela niz razloga zašto profesorica matematike nije dobra u svojem poslu i zakinula je učenike po pitanju znanja i ocjena. Naravno, zbog njena društvena statusa, šest dana nakon završetka školske godine, nastavnica je ocjenu povisila s 4 na 5. Iako se ova situacija čini kao šokantna, češća je no što mislite. Čini se da je njen istup blag naspram nekih drugih koje su mnogi nastavnici doživjeli u svojoj karijeri.
Roditeljska je uloga složena i oni će često, u najboljoj namjeri, preći granice i zbog loše ocjene ili negativne opaske u e-dnevniku napasti onog tko je tu ocjenu dao ili komentar napisao.
Jedna je zagrebačka učiteljica razredne nastave komentirala kako je izazovno s roditeljima prvašića. „Ne mogu shvatiti kako više nisu u vrtiću i da se na nastavu treba doći barem 5 do 8, a ne kapati tijekom prvog, pa i drugog sata.“ Kad dođe do takvih situacija, jedino je logično pitanje jesu li ti roditelji ikad bili školski đaci? Odgovornost se uči kod kuće i u školskim klupama, ali kao da su bili bolesni kad se to radilo na nastavi. „Životne vještine kao štu su preobuvanje, presvlačenje, brisanje nosa ili nakon nužde, korištenje pribora za jelo… žele prebaciti na učitelje. Ima djece koje ih nisu svladali ni do 5. razreda,“ nadodaje.
“Moj je sin poseban, znate?”
Neke majke i očevi pretjerano uzvisuju vlastito dijete, naravno, jer u njihovim je očima najbolje, najmilije, ‘posebno’ dijete koje je bolje od svojih razrednih kolega. Tako dolazi do traženja posebnog tretmana djeteta.
„Sve je jako dobro vidljivo tijekom škole u prirodi. Tad neki roditelji u neprimjereno i nedogovoreno vrijeme mobitelom zovu i učitelje i djecu,“ pojašnjava ista učiteljica. S 30-ak godina radnog staža, naišla je na razne ‘likove’. Nosila se s dobacivanjima na ulici, pokušajima potkupljivanja poklonima za zaključivanje više ocjene, ali i napadima „Pa nisi ga to naučila, samo prati ruke“ na zabrinuti komentar kako dijete nije oprano i primjećuje da ga se zbog toga zadirkuje.
Nastavnik nije roditelj
Nastavnik nije roditelj, već je njegova uloga obrazovna, iako u sebi nosi i malu dozu odgoja. Unatoč tome, nerijetko se na osnovnoškolskoj razini nađu u ulozi istražitelja koji mora pronaći izgubljene školske papuče, jakne, pa čak i udžbenike. „Obrazovno je moja odgovornost, a nemar i nepažnja roditeljska. Neki su jednostavno razmaženi i pomalo lijeni…“
S lijenošću roditelja suočila se u srcedrapajućem događaju kad je na informacijama komentirala nedostatnu razinu čitanja za dob djeteta. Otac učenika tad je koristio izliku da nema vremena, na što je rekla, dramatično spuštajući naočale niz most nosa, pogledavši ga oštro u oči: „Govorite mi da nemate 5 minuta vremena dnevno da s djetetom radite na čitanju?“
Umjesto da djecu razvoze po raznoraznim pomodnim aktivnostima, učiteljica predlaže da ih priključe nekim školskim i izvanškolskim programima koje škole nude. Obilje je to zanimljivih aktivnosti koje su većinom besplatne za učenike. Jeste li, naprimjer, znali kako je upis u Gradske knjižnice grada Zagreba besplatan za učenike osnovnih škola?
Rat i mir na relaciji nastavnik-roditelj
S dugogodišnjim nastavničkim iskustvom, ali i kao majka, priznaje da će uvijek stati na stranu nastavnika. Djeca su sklona pretjerivanju, objašnjava, kao i preuveličavanju situacija. Nisu svi učitelji loši i ne uzimaju pojedine učenike ‘na pik’. Kao i u svemu, postoje iznimke. Tako je i s roditeljima, nisu svi zahtjevni i nesmotreni. Velik dio njih ipak je brižan, sluša savjete i smjernice, nije napadan i s njima je odnos ugodan. „Ima roditelja koji su roditeljstvo ispravno shvatili. To su roditelji čija su djeca čista, uredna i pristojna, bez obzira iz kakvog socijalnog okruženja dolaze i kakvih su obrazovnih sposobnosti. Roditelji su to koji poštuju i učitelje, naše opaske i savjete prihvaćaju i tumače dobronamjerno,“ zaključuje učiteljica koja je htjela ostati anonimna.
Ono čemu nastavnici teže je uljudan odnos s roditeljima, koji su spremni preuzeti svoju ulogu u obrazovnom procesu vlastite djece. Žele savezništvo, a ne rat s roditeljima. Musić Milanović možda je jednostavno zaboravila na to kad je odlučila poslati e-mail školi.
„Gledajte, ja sam taj mail poslala zaista u dobroj vjeri. Ja vam na cijelu tu priču gledam, roditelji i nastavnici su tu sa zajedničkim ciljem, a to je odgoj i obrazovanje djece. Uočila sam, po mojem mišljenju, na određene stvari na koje sam htjela ukazati i zapravo imala sam isključivo jedan cilj. Ukazati na nešto što sam primijetila da stručne službe te škole procijene je li tomu tako ili nije. I ako je, tijekom ljetnih mjeseci eventualno nađu način da se poboljša kvaliteta nastave jer to je za svu djecu dobro”, kazala je, prenosi Index.hr.
Sebičnost ili altruizam?
Ona je ‘samo’ htjela skrenuti pozornost na to kako je nastavnica nesposobna, nabrojavši u stavkama što je sve učinila ili propustila učiniti za dobrobit i svladavanje znanja svih, ne samo njenog sina. Učinila je to naglašavajući u tijelu e-maila da ne traži da se ocjena povisi, ali pisala je direktno ravnateljici, bez prethodne komunikacije s dotičnom nastavnicom, jer, kao što piše, za time nije bilo potrebe. Altruistički čin, svakako. Bi li taj isti e-mail napisala i da je unatoč svim propustima nastavnice njen sin imao 5 iz matematike na kraju školske godine?
Foto: Canva
