Nedavno je u Zagrebu osnovana Hrvatska udruga žena u pravnoj profesiji. Ova udruga žena za žene osnovana je kako bi se promovirao, unaprijedio i afirmirao status žena u pravnoj profesiji.
Razgovarali smo s Natašom Novaković, jednom od članica upravnog odbora Udruge, o položaju žena pravnica u Hrvatskoj, ali i položaju pravnica u svijetu.
Naime, statistika pokazuje kako sve više djevojaka upisuje i završava pravni studij u Hrvatskoj. Tako su, u razdoblju od 2010. godine do danas, 71% diplomiranih studenata pravnih fakulteta po predbolonjskom programu, odnosno 73% diplomiranih po bolonjskom programu, bile žene.
Nataša Novaković – “ženske kvote” mogu biti dvosjekli mač
Iako bi se iz tih podataka moglo zaključiti kako je pravo zapravo ženska profesija, situacija na terenu, značajno je drugačija.
“Pravnica ima jako puno, dok su pripravnice u odvjetničkim uredima, na nižim sudovima ili u korporacijama u pravnim službama i ljudskim resursima. Na nekim pozicijama, kako akademskim tako i u sudskim, zapravo ih nema. Upravo zato smo zaključile kako moramo poraditi na afirmaciji žena u odvjetništvu”, ističe Nataša Novaković razloge za pokretanje Udruge.
No, nije problem samo nedostatak žena na višim položajima. Muči ju i činjenica da su pravnici gotovo u potpunosti nestali s upravljačkih pozicija u velikim tvrtkama. I dok su nekad pravnici redovno sjedili u upravnim odborima i savjetovali čelne ljude tvrtke o pravnim pitanjima, danas su upravni odbori usmjereni na financije. Pravnici, ako i jesu u upravnom odboru, tamo su većinom kao predstavnici sektora ljudskih resursa.
“Ne mislim da bi pravnik trebao biti netko tko se samo bavi ugovorima. Jer ako je predsjednik uprave ekonomist i konzultira se s nekim oko pravnih pitanja, onda isto tako predsjednik uprave može biti pravnik i konzultirati se s nekim oko financijskih pitanja. Općenito gledano, pravnika, a onda i pravnica, je sve manje u upravama”, pojašnjava naša sugovornica.
Odvjetništvo je kao poduzetništvo
Zanimljivo je kako žene iz odvjetništva “bježe” u korporacije i na sudove jer to znači fiksno radno vrijeme i više vremena za obitelj i privatan život.
“Odvjetništvo je neka vrsta poduzetništva. Istina, sve ovisi o tome kakav je ured. Ako ured nije velik, onda radiš od jutra do mraka i radiš sve i svašta. Od traženja klijenata do pisanja tužbi i podnesaka i odlaska na rasprave. A to onda ženama teško pada jer ne mogu uskladiti posao i obitelj. I zato odlaze u sudstvo gdje imaju određeno radno vrijeme. U odvjetništvu stranke dolaze i ujutro i uvečer”, ističe Nataša.
To ne znači da se na sudovima ne radi. Pogotovo ako se radi o nižim sudovima.
“Da, na žalost, statistika je neumoljiva. Niži sudovi su zaposleniji, oni više rade i tamo je i više žena. Svi smo bili na općinskom sudu i vidjeli smo kako to izgleda. Rasprave su po cijele dane, slučajevi se gomilaju…”, kaže Nataša, ali i dodaje kako je na višim sudovima, na kojima su pretežno muškarci, situacija potpuno drugačija.
“Što je sud višeg ranga, to je posao finiji i fleksibilniji, suci čak mogu raditi i od kuće. Sudac može presude pisati kod kuće. Oni nemaju rasprave. Svejedno je gdje pišu presude. Na Općinskom sudu to ne možeš jer cijele dane imaš rasprave”, pojašnjava Nataša.
Podzastupljenost dovodi do toga da žene napuste struku
Udruga upravo želi osvijestiti činjenicu da su žene podzastupljene na višim pozicijama i upozoriti na sve veći broj žena pravnica koje, ne samo da napuštaju odvjetništvo, već u potpunosti napuštaju i struku.
“Ja sam završila pravo i radila kao pravnik, no više uopće ne pratim pravo kao takvo. Voljela bih završiti nešto s brojkama jer sam sad zadužena za ljudske resurse. Ja sama sebe ne vidim kao pravnika. Bila sam 3 godine u odvjetništvu i iz toga sam otišla jer mi je ponekad bilo izuzetno teško naplaćivati posao jer se većinom radilo o fizičkim osobama s privatnim problemima. Iako mi je posao simpatičan, dinamičan i nije mi previše zahtjevan. Radila sam u 2 mala odvjetnička ureda, bio je zahtjevan dvokratan posao, imala sam šefice koje nisu imale svoje obitelji i obiteljske obveze i nekako se tu nisam našla”, prepričava svoj put Nataša.
Ona je nakon odvjetništva kratko radila u jednoj banci prije no što je otišla u državnu službu. Radila je u Uredu Vlade RH za socijalno partnerstvo, gdje je stekla vrijedno iskustvo, a prije 8 godina prešla je u Hrvatsku udrugu poslodavaca gdje je donedavno radila kao pravna savjetnica glavnog direktora, a nedavno je promijenila radno mjesto i sada je Savjetnica glavnog direktora za tržište rada i razvoj ljudskih potencijala.
Žene žele fleksibilnost, ne nužno kvote
Kako bi skrenula pozornost na podzastupljenost žena na višim položajima, Udruga je pokrenula diskusiju o pozitivnim aspektima njemačkog zakona koji propisuje minimalnu zastupljenost žena u nadzornim odborima njemačkih kompanija. Želja im je predložiti hrvatsku verziju tog zakona i tako uvesti kvote i u hrvatske tvrtke.
Naime, brojne su zemlje u Europi uvele “ženske kvote” kako bi povećale udio žena u nadzornim i upravnim odborima tvrtki. Na papiru to izgleda jako dobro, ali u praksi se pokazalo da se ženama dodjeljuju položaji koji zapravo nemaju nikakvu konkretnu snagu. Zato se neke žene protive uvođenju kvota.
“Nemam ništa protiv kvota, mislim da su one nužne na početku jer prirodnim tijekom kako idemo nećemo još 80 godina biti ravnopravne. Hoće li to kvote ubrzati? Hoće. Hoće li imati negativni kontekst? Hoće. Mislim da kvote mogu biti dobro sredstvo, ali da treba raditi na osvještavanju i promjeni mišljenja”, ističe naša sugovornica, ali i dodaje kako treba dobro razmisliti kakve bi se kvote uvodile jer se ni ona sama ne bi dobro osjećala da bude imenovana na neko mjesto samo kako bi se popunila kvota.
Zaposlenim majkama nedostaje potpora društva
Zanimljivo je kako je tek kad je došla u HUP, neprofitnu i dobrovoljnu udrugu poslodavaca, počela razmišljati o djeci. U proteklih 8 godina rodila je dvoje djece i sad ozbiljno razmišlja i o trećem.
Svaki je put bila na poslu gotovo do pred porod i vratila se na posao šest mjeseci nakon rođenja djeteta. Međutim, cijelo je vrijeme kontrolirala i poslovne e-mail poruke tako da prilikom povratka nije bilo nikakvih problema. Dapače, ističe, nikad nije imala problema sa šefom, već su joj veće probleme stvarali suradnici.
“Falio mi je jako posao. Nisam tip osobe koji se cijeli dan posveti djetetu, meni su nedostajali odrasli ljudi”, iskrena je Nataša koja dodaje kako bi se na treće dijete odlučila kad bi u poslovnom i privatnom svijetu bilo malo više fleksibilnosti. Naime, potpora zaposlenim ženama u obliku vrtića koji imaju fleksibilno radno vrijeme ili poslodavaca koji dopuštaju rad od kuće, za mnoge bi žene bila spas.
“Kod nas je problem u infrastrukturi. Vrtići rade tako kako rade i ne prate radno vrijeme roditelja. Primjerice, ljudi rade i subotom, pa i nedjeljom. Gdje će majka, recimo samohrana majka, s tim djetetom subotom i nedjeljom? Da ne govorimo o tetama čuvalicama koje moraš sam pronalaziti”, ističe Nataša i dodaje kako njoj u brizi oko djece uvelike pomaže suprug.
Priznaje kako u posljednje vrijeme susreće sve više žena u tridesetim i četrdesetim godinama koje su upravo na porodiljnom odlučile krenuti u poduzetništvo. I ni jedna nije požalila.
Možda bi se i ona odlučila na takav korak, da osmislili neku dobru poduzetničku ideju. Jer, priznaje, poduzetnice ipak imaju fleksibilniji raspored i mogu se više posvetiti stvarima koje su njima bitne u životu.
Foto: arhiva Nataše Novaković
