Dr. sc. Katarina Mužina, dobitnica stipendije L’Oréal – UNESCO programa „Za žene u znanosti“ u 2022.godini, asistentica je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, na Zavodu za anorgansku kemijsku tehnologiju i nemetale. Iako njezina ljubav prema kemiji traje od osnovne škole, ona nije bila njezin inicijalni put.
Naime, u osnovnoj školi su se isprepletale njezina ljubav prema kemiji i jezicima. Tad su pobijedili jezici, pa je upisala jezičnu gimnaziju. Kako ljubav prema kemiji nije jenjavala, u sve se uplela i sudbina, te je njezina srednja škola jednom maturantu mogla omogućiti izravan upis na FKIT. Ta je maturantica bila upravo Mužina.
“Jako je bitno da to što radimo ima neku primjenu.”
„Inače uopće nisam znala da taj fakultet postoji, ali kad sam ga proučila sam shvatila da je to ono što me zanima jer nudi interdisciplinarno područje, a ne samo kemiju,“ otkriva. Dodaje kako joj je kemijsko inženjerstvo jako zanimljiva disciplina zbog širokih praktičnih primjena i dodira sa strojarstvom i elektrotehnikom.
„Mislim da je jako bitno da to što radimo ima neku primjenu, da nije samo čisto ‘kemijanje.’“
Tijekom studija je shvatila kako je znanost zaista njezin životni poziv, a kad se na njezinom, sada matičnom, zavodu, otvorilo mjesto asistenta, odmah se prijavila. Ove je godine i doktorirala.
Zanimljivo, iako je mislila da će joj tijekom studija nedostajati iskustvo prirodoslovno-matematičke gimnazije, nije zaostajala za drugim studentima. Smatra da to primarno duguje pomno osmišljenom obrazovnom planu, kao i pristupačnosti profesora.
Prve tri godine studija opisuje kao najteže zbog velike količine novih informacija koje je trebalo savladati, kao i prvog susreta s laboratorijskim radom.
Dodaje kako smatra da joj fakultet nije bio toliko izazovan koliko traženje posla nakon diplome – i njoj i kolegama.
„Hrvatska nema industriju, a mi smo bili smjer koji je vezan uz industriju,“ otkriva. Dodatno, na fakultetu tada nije bilo otvorenih mjesta. „Taj period nakon završetka faksa je bio najteži jer sam navikla uvijek nešto raditi i sad je to odjednom prestalo.“
No, dodaje kako je danas možda lakše dobiti posao na fakultetu jer ima više projekata.
Kada se konačno otvorilo mjesto, to je bilo na zavodu na kojemu Mužina nije odslušala ni jedan kolegij. Mislila je da zbog toga neće biti primljena. Primljena je, a vjeruje kako je to rezultat njezinog truda tijekom studija i dobrih ocjena.
Pročitajte više: Ana Novačić s PBF-a: „Što više znamo o genima, to je lakše manipulirati njima.“
“Seminare sam pisala tijekom godišnjih.”
Posebno ju je oduševila prilika da se bavi nanotehnologijom.
„Mi se sada bavimo cerijevim oksidom. To je oksid kojeg većina ljudi ne zna, nisam ga ni ja znala dok se nisam zaposlila,“ priznaje. „On se koristi za puno stvari, a najpoznatija mu je primjena ona katalizatora u ispušnim sustavima automobila. Koristi se za pretvorbu štetnih plinova u vodu, CO2 i dušik. Može se koristiti u obradi otpadnih voda, u senzorima za vagu. Traže se i alternativni, obnovljivi izvori energije gdje se on također može koristiti.“
Mužina ga je tijekom karijere istraživala kao UV filter u kremama za sunčanje, katalizator u oksidaciji hlapivih organskih spojeva i kao senzor za vlagu, te ističe kako cerijev oksid ima zaista jako široku primjenu.
Dodaje i kako će sad imati više vremena za istraživanje, ono koje nije imala dok je pisala doktorat. On je tada bio primaran i oduzimao najviše vremena.
„Doktorski studij je bio dosta zahtjevan, no ne zbog kolegija, već zbog samog doktorskog rada.“
Seminari tijekom doktorskog studija su joj puno pomogli pri pisanju rada. No, kao asistentici joj je većina vremena odlazila na nastavu, a manji dio na doktorat i seminare. Tako je većinu seminara pisala tijekom godišnjih.
Problem joj je stvarala i suradnja s vanjskim institucijama. Kako u Hrvatskoj nije imala pristup nekim instrumentima, analize je tražila od kolega u Beču i Sloveniji. „Tim ljudima niste prioritet, tako da se to čekalo mjesecima, a ne možete raditi dalje dok ne dobijete neki rezultat.“
“Svi trebamo jedni druge, nitko ne zna sve.”
Smatra kako bi se različite institucije u Hrvatskoj trebale ujediniti i financirati novu opremu kako bi se poboljšalo stanje u znanosti.
„Nedostaje suradnje među znanstvenicima. Iako se to sad više potiče, i dalje postoji neko nadmetanje umjesto da se svi ujedine i iskoriste znanja i resurse da nešto zajedno naprave,“ progovara o problemu u znanstvenim krugovima. „Svi trebamo jedni druge, nitko ne zna sve. Nadam se da će se mlađe generacije više umrežiti.“
Filozofija je to koju nastoji prenijeti na svoje studente, kao i osvijestiti ih o sastavu stvari oko njih.
„Dosta mlađih generacija ne može povezati da je sve oko nas neki materijal, kemija, da svugdje ima poveznica s našim radom. Govorim im u čemu kod kuće mogu naći ono što radimo.“
Njoj je uvijek bilo lakše učiti ako je razumjela o čemu je riječ jer nije željela da stečeno znanje bude površno i da se ‘izgubi’ nakon što prođu ispitni rokovi.
Zato su joj mali znanstveni radovi tijekom studija bili dragi i korisni. S kolegicom je osvojila Rektorovu nagradu, surađivala je s Plivom i kroz to shvatila koliko njena struka ima smisla. Pohvalila je i visoku razinu slobode tijekom studija. Studente se puštalo da rade sami, no dobili bi pomoć ako se nisu snalazili.
„To uči samostalnosti. Učimo sami rješavati neki problem jer neće uvijek profesori biti uz nas.“
Danas svoj rad samostalno organizira, te je zahvalna na fleksibilnom radnom vremenu. Dok neke dane mora ostajati na fakultetu do večernjih sati, druge dane može otići ranije, naspavati se i efikasnije raditi sutradan. Voli raditi sa studentima, te im se trudi prenijeti što više detalja o praktičnim primjenama naučenog i fun factove. Vjeruje kako će lakše usvojiti gradivo ako im na vježbama bude zabavno.
Pročitajte više: Marsela Car o robotici: “Ponekad je lakše raditi s robotima, nego s ljudima.”
Nanočestice kao ekonomski prihvatljivija opcija
Njezin je osnovni interes nanotehnologija, a pojašnjava kako nanomaterijali zbog svoje male veličine imaju odlična svojstva i primjene. Nanotehnologija je svuda oko nas – primjerice, u mikroprocesorima i mobitelima.
„Manja se čestica drugačije ponaša, čestice na nano razini su puno reaktivnije,“ pojašnjava i dodaje kako to što su reaktivnije u katalizi znači da ih je potrebno manje, što ih čini ekonomski prihvatljivijim opcijama.
„Korisne su i kad je riječ o obnovljivim izvorima energije. Primjerice, sunčeva svjetlost je nestalna, ali bi je se moglo skladištiti i koristiti po potrebi uz pomoć uređaja u kojima su aktivni dijelovi za skladištenje bazirani na nanomaterijalima. Nanostrukturirani tanki filmovi koriste se u razvoju samočistećih stakala, a slojevi nanokatalizatora, najčešće upravo cerijevog oksida, ispituju se za primjenu u samočistećim pećnicama. No, treba još puno istraživati kako bi to zaživjelo u praksi.“
Primijetila je i kako ljudi bolje reagiraju kada je nešto opisano kao ‘organski,’ no sastojci i dalje mogu biti toksični. Ako ne za ljude, onda za okoliš. Problem vidi u nedovoljnoj zastupljenosti znanosti u medijima. „O znanosti se skoro uopće ne priča. Jedino se nađe neki kontroverzni članak gdje se nešto piše bez da se išta kaže.“
U Hrvatskoj više žena u znanosti nego na zapadu
Svoju industriju, barem u Hrvatskoj, ne doživljava muški-dominiranom, ne brojčano.
„Na našem fakultetu ima više žena, iako na rukovodećim pozicijama i dalje prevladavaju muškarci. Mislim da je to stvar mentaliteta, ljudi im naginju, a žene se boje preuzeti vodeće uloge.“
Na domaćim konferencijama viđa puno žena, no u inozemstvu je slika drugačija.
“Mislim da je u Hrvatskoj dosta dobra situacija,” otkriva. “No kad sam bila na konferenciji u Bruxellesu, tek tada sam vidjela koliko dominiraju muškarci. Predstavnici industrije i strani profesori su bili većinom muškarci.”
Tek je u Bruxellesu shvatila zašto se toliko priča o diskriminaciji žena u STEM-u. Tamo je u svojoj je radnoj grupi bila jedina žena, dok joj se to na fakultetu nikad nije dogodilo.
Na početku rada u tom su timu muškarci dominirali svime. Tek su kasnije shvatili da ima dobre ideje i počeli je uključivati kao ravnopravnu članicu grupe.
„Na zadnjem su me sastanku puno više puštali da govorim i uvažavali moje mišljenje.“
Bez obzira na to, željela bi neko vrijeme raditi na inozemnim institutima, a već je radila u Beču. Ne bi htjela ostati u inozemstvu, već se usavršiti tamo i donijeti nova znanja u Hrvatsku. Znanje koje je donijela iz Beča naišlo je na pozitivne reakcije kolega, te se nada da će tako biti i ubuduće.
Foto: Katarina Mužina, „Za žene u znanosti“
