Nastup na Olimpijskim igrama svakom sportašu predstavlja vrhunac karijere. Svjetski i kontinentalni naslovi, medalje, rekordi, uspjesi… motivi su koji tjeraju sportaše širom svijeta na maksimalne napore i predanost treninzima. No, nastup na Olimpijskim igrama uistinu je nešto posebno.
Za razliku od ostalih sportskih natjecateljskih završnica, Olimpijske igre uspijevaju se othrvati zovu potpune komercijalizacije. Olimpijada još uvijek počiva na temeljima olimpijskog duha i poznate krilatice “Važno je sudjelovati, ne pobijediti”. I baš zbog duha olimpizma, priliku za nastup dobivaju i oni natjecatelji koji se po sportskim rezultatima ne bi mogli kvalificirati na završnice velikih natjecanja, ali zbog svoje upornosti, želje, volje i loših uvjeta koji ih u tim nakana nisu pokolebali, itekako zaslužuju biti dio nečeg tako velikog.
Najinspirativnije sportašice ovih Olimpijskih igara
Osim naše Sandre Perković, najbolje bacačice diska koja je u utorak osvojila zlatnu medalju i tako ponovila uspjeh od prije četiri godine, te ostalih naših sportašica koje tek trebaju nastupiti, vjerojatno najljepša priča Olimpijskih igara u Riu i potvrda svega dosad napisanog, je priča 18-godišnje Sirijske Yusre Mardini.
Prije nepune godine dana ova je mlada i hrabra plivačica bježala od svih grozota rata u svojoj zemlji, da bi sada pod zastavom reprezentacije izbjeglica imala priliku osjetiti svjetla sportskih reflektora, onih na plivačkom borilištu na Olimpijadi u Brazilu.
Yusra je u svojem nastupu na 100 metara discipline leptir osvojila 41. mjesto. Ali rezultat je u ovom slučaju manje važan. Mlada Sirijka puno važniju borbu osvojila je samo nekoliko mjeseci ranije kada je bježeći od svih ratnih grozota u svojoj zemlji bila prisiljena spašavati svoj, ali i tuđe živote. Naime, na putu preko Egejskog mora, malenom čamcu otkazao je motor, a Yusra je sa svojoj sestrom i još jednom ženom hrabro skočila u ledeno more te čak četiri sada gurala čamac do obale.
To je pobjeda koju ne može nagraditi nikakva medalja ili rekord. I nakon svega Yusra nije odustala. Posvetila se treninzima s jednom jedinom željom – nastupiti na Olimpijadi! Uspjela je u tome, poslavši svojim primjerom snažnu poruku svijetu.
“Sve je bilo nevjerojatno. Sve što sam oduvijek željela je nastup na Olimpijskim igrama…”, poručila je skromna junakinja nakon nastupa.
Još jedna nevjerojatna olimpijska priča dolazi iz dalekog Uzbekistana, a ispričala ju je 41-godišnja gimnastičarka Oksana Chusovitina. Iako već u zrelim natjecateljskim godinama, posebno za ovako zahtjevan sport, Oksana se uspješno natječe s puno mlađim konkurenticama. Svakako vrijedi spomenuti kako Okasana nije propustila nastup niti na jednoj Olimpijadi još od, sada već daleke, 1992. godine! Nastup u Brazilu njezine su sedme Olimpijske igre.
Motivi njezine upornosti i natjecateljske dugovječnosti nisu samo sportske prirode. Oksana sve što radi, radi zbog svojeg 17-godišnjeg sina Ališera, koji je bolovao od leukemije. Nakon što je Ališeru 2002. godine dijagnosticirana zloćudna bolest, Oksana sa suprugom Bahtijerom Kurbanovim, inače vrsnim hrvačem, započinje veliku životnu borbu.
Kako liječnici bez odgovarajućeg tretmana, dječaku nisu davali više od svega nekoliko mjeseci života, bilo je potrebno osigurati više od sto tisuća eura za liječenje u njemačkoj klinici u Kölnu. Obitelj je prodala svu imovinu, nešto skupila od nacionalnog gimnastičkog saveza i donacija, ali niti to nije bilo dovoljno da se pokrije cijeli iznos.
Jedini izlaz Oksana je pronašla u prihvaćanju poziva njemačkog gimnastičkog saveza da nastupa pod njihovom zastavom. Iako je takav rasplet naišao na brojna negodovanja u njezinoj domovini, hrabra majka nije imala drugog izbora.
“Jedino čega sam se plašila bile su ozljede. Da sam se ozlijedila u bilo kojoj fazi mojeg boravka u Njemačkoj sve bi palo u vodu. Živjeti s takvim teretom bilo je izuzetno stresno”, prisjeća se Oksana tog razdoblja svojeg života.
Srećom, liječenje je dobro prošlo i Ališer je ozdravio. Čak je ostalo nešto novca kojeg je Oksana donirala drugoj djeci i njihovim obiteljima sa sličnim problemima. Hrabra gimnastičarka napokon se mogla u potpunosti posvetiti treninzima. U svojim vitrinama skriva dvije olimpijske medalje, zlato i srebro, čak 11 sa svjetskih prvenstava te 15 sa završnica Europskih prvenstva te Azijskih igara.
Da nije baš sve u novcu, posebno kad se govori o osjećaju nacionalne pripadnosti i sportskim uspjesima, dokazuje naša treća priča, ona o džudašici iz kosovske Peći, Majlindi Kelmendi (25). Osvajačica prve olimpijske medalje, zlatnog sjaja, u kratkoj povijesti kosovske neovisnosti, učinila je brojne sunarodnjake iznimno ponosnima.
Njezina priča je priča o nevjerojatnoj upornosti i želji za uspjehom u skromnim, gotovo siromašnim uvjetima. Još u mladima danima privukla je pozornost na sebe osvajanjem medalja na kadetskim i juniorskim prvenstvima.
Stigle su tada ponude nekih arapskih zemalja s bogatim ugovorima ukoliko dođe pod njihovu zastavu. Majlinda je svaku takvu mogućnost odbacila, vjerovavši kako će jednog dana na velikom natjecanju uz njezino ime stajati zastava Kosova.
U iščekivanju međunarodno priznanja Kosova, Majlinda je nastupa pod albanskom zastavom, da bi joj se u Riu ostvario i najveći san. A vrsna džudašica odužila se na najbolji mogući način, osvajanjem zlata u kategoriji do 52 kilograma, poslavši pritom i jasnu poruku.
“Bilo je vrijedno čekanja, svih treninga i odricanja. Sretna sam što će sada svijet preko mene bolje upoznati moju zemlju, a djeca na Kosovu početi vjerovati u olimpijski duh te da olimpijski pobjednik može doći i iz male, siromašne zemlje.”
I dok su se drugi natjecali u pričanju što ljepše priče, njezinom uspjehu nije se veselila samo jedna zemlja – Srbija. Ali to je ionako neka sasvim druga priča…
Foto: Rio2016, Instagram
