Ranjivost i emocije. To su neke stvari koje muškarac ne bi smio pokazivati, jer emocije i suze su za žene. Kad su Roger Federer i Rafael Nadal zajedno zaplakali nakon što su odigrali posljednji meč u Federerovoj karijeri, fotografije tog trenutka obišle su svijet. Komentari i mišljenja su podijeljeni, a pitanje ostaje i dalje; zašto muškarci ne smiju plakati?
Muškarci plaču?
Zašto se plakanje uopće karakterizira kao ‘ranjivost’? Zašto je izražavanje emocija suzama toliko velika stvar i problem? Zašto je to neprimjereno, posebice u radnoj okolini, a gotovo nezamislivo da muškarac plače?
Ako pogledamo situaciju iz kuta glavnih aktera ove situacije, teniski teren njihovo je radno mjesto. Kao najuspješniji tenisači današnjice, ultimativni su direktori, šefovi. Stoga, njihovo iskazivanje emocije, tako iskreno, bez zadrške, gdje su plakali na klupi, držeći se za ruke, znajući da se nalaze na kraju jedne prekrasne ere, ne samo životne faze, pozdravlja se.
Ovaj trenutak, u kojem dvojica odraslih muškaraca plaču zajedno pred cijelim svijetom, na svojevrstan je način ismijao ideju da muškarci ne smiju plakati. Kao najbolji tenisači svijeta, svojom su prezencom na terenu i dugogodišnjim rivalstvom stvorili sliku sebe kao dominatnih, čvrstih muškaraca. Scenom u petak, kad su nakon izgubljenog meča u parovima zajedno zaplakali, jer više nikad neće igrati zajedno ni jedan protiv drugog, samo su utvrdili da su najjači.
All the Fedal feelings.#LaverCup pic.twitter.com/WKjhcADFoe
— Laver Cup (@LaverCup) September 24, 2022
Federer je u pozdravnom govoru zahvalio i supruzi, pokazavši da toksična muškost nema mjesta u njegovu životu. Rekao je kako je njena potpora tijekom karijere ono što je doprijenjelo njenoj dugovječnosti. „Mogla me odavno zaustaviti. Ali nije. Držala me i dopustila da igram, to je nevjerojatno. Hvala ti“, rekao je Federer, prenosi 1news.
Pročitajte više: Je li plakanje na poslu znak slabosti?
Sport jedini smije izazvati emociju kod muškaraca?
Sport je uvijek i iz najtvrđih oraha mogao izvući pokoju suzicu, čak i radosnicu. No, u korporativnom svijetu, nije prihvatljivo da CEO zaplače nakon potpisivanja ugovora koji se mjesecima slagao ili nakon što dionice njegove tvrtke drastično padnu. Zašto? Zašto se autentičnost karaktera ne cijeni, kad bi ona zasigurno donijela do bolje i pozitivnije radne okoline, jer daje vjerodostojnost osobi?
Svako radno mjesto i kompanija okoristila bi se ovakvim ponašanjem vodećih glava. Ono bi zaposlenicima dalo osjećaj sigurnosti, ali i potaklo ih da daju najbolje od sebe, da budu timski igrači. Emocija je jako snažno oružje, koje mnogi pogrešno uzimaju zdravo za gotovo. Ako je nadređenome stalo, to treba i pokazati, jer će kod svojih zaposlenika izazvati pozitivne reakcije i postupke. Pokazivanjem ranjivosti, točnije zdravim iskazivanjem emocija, bile one pozitivne ili negativne, pokazujete se kao ljudsko biće, što kolege može nagnati da dijele savjete, dobiju glas i otvore se. U konačnici, da budu slobodni pokazati vlastitu ranjivost.
Pročitajte više: Istraživanje srušilo mit o emotivnosti i pokazalo da su na poslu muškarci emotivniji od žena
Najbolji vođe vode primjerom
Nažalost, nije svako okruženje, posebice radno, otvoreno za ovakvo ponašanje. Najbolji vođe vode primjerom, stvarajući i njegujući takvo okruženje. Čine to tako što pružaju podršku svojim kolegama i zaposlenicima. Zato se Federer osjećao dovoljno ugodno da bude ranjiv, da se drži za ruku s Nadalom i plače.
To je ono čega nedostaje, ovo je primjer idola kojem se mladi mogu okrenuti. Čovjek svjestan vlastitih emocija, izražava ih javno, bez straha. Toksična muškost najveći je neprijatelj upravo muškarcima, bili oni na teniskom terenu, u konferencijskoj sali ili kod kuće.
Foto: Canva/Youtube screenshot
