Već i vrapci na grani znaju što se događa svake prve subote u mjesecu – molitva na trgovima većih gradova, kao i prosvjedi protiv tih molitelja. Događaju se i sukobi na društvenim mrežama, a komentatorima primarno nije jasno kako i zašto ikome smeta molitva. No, činjenica je da nikome ne smeta molitva kao takva. Problem je ono što iza nje stoji, a što ugrožava prava za koje su se žene mukom i životima izborile.
Ekonomska neovisnost srž je slobode
Čitateljice portala i članice Women in Adria mreže pretežito su poduzetnice, korporativne žene na odgovornim pozicijama, obrazovane i ekonomski neovisne. Istovremeno, pozdravljamo i podržavamo i svaku ženu koja se odluči na drugačiji stil života. Sve mi ipak učimo jedne od druge.
Upravo su podrška i umrežavanje ono što smo prepoznale kao svoju najveću snagu. Ne vrijedi to samo za žene. Umrežavanje s istomišljenicima važno je svakome, tako dolazi do osobnog i profesionalnog rasta, tako se osnivaju tvrtke, udruge, stranke… Tako kreću i tako se šire različiti pokreti. Tako su krenuli i Vitezovi bezgrešnog srca Marijina koje viđamo kako mole na trgovima, a kojih je sve više.
I u čemu je zapravo problem? Unatoč tome što na svojim stranicama tvrde kako njihov cilj nije ugroziti ženska prava, činjenica je da ovakvi performansi doista imaju moć promijeniti sliku pojedinog društva. Nama blizak primjer svakako je Živi zid koji je iz skupine koja se bori protiv deložacija prerastao u stranku čiji je predsjednik danas član Europskog parlamenta.
Moliteljima bliskiji primjer svakako je Zaklada Ordo Iuris čija podružnica u Hrvatskoj postoji četiri godine, a koja ovu molitvenu inicijativu podupire. Zaklada je osnovana 2013. u Poljskoj s ciljem kriminalizacije pobačaja. Deset godina kasnije, pobačaj je u Poljskoj gotovo zabranjen. Ordo Iuiris podupiru i istaknuti poljski političari, uključujući ministra obrazovanja Przemysława Czarneka. Ma koliko tvrdili da njihovo djelovanje nema veze s politikom, povijest nas uči suprotno.
Pročitajte više: Ne, ne kleče oni za žene, nego za sebe. Evo zašto su opasni
Pobačaj nije samo stvar izbora, već i zaštite
Iako je u Poljskoj ‘na papiru’ pobačaj dozvoljen u slučaju silovanja, činjenica je da je 14-godišnjoj djevojci s posebnim potrebama koju je silovao ujak pobačaj odbijen u dvije bolnice. Učinjen je tek iz trećeg pokušaja i uz pomoć udruge, prenosi Jutarnji.
Već je došlo do smrti žena kojima je odbijen pobačaj u slučaju ugroze života, što je također ‘na papiru’ dozvoljeno. Prekidi trudnoće nisu učinjeni niti nakon smrti ploda koje su nosile, zbog čega je došlo do septičkog šoka, a potom i smrti, prenosi The Guardian. Nažalost, mnogi koji se protive pobačaju ne shvaćaju kako se ‘papir’ ne prenosi tako jednostavno u stvarnost. Ne shvaćaju ni kako žene ne obavljaju pobačaj iz dosade. U pitanju je zahvat koji žene žele izbjeći, ali također žele znati da im je dostupan ako to bude nužno, bez obzira na to što nije besplatan.
Bude li pristup pobačaju u Hrvatskoj još teži, to će biti velik udarac ženama koje si ne mogu priuštiti odlazak u npr. Sloveniju. Udarac je to koji će snositi isključivo žene jer žensko zdravlje je pod rizikom tijekom trudnoće i poroda. Otac ovaj rizik ne snosi.
Odnos naših liječnika i javnosti prema pobačaju, ma koliko loša situacija bila, dobro se vidio u slučaju Mirele Čavajde. Teologinja Lana Bobić osvrnula se na situaciju u tekstu za portal Autonomija i odlično sažela problem.
“Meni je bilo sve ok. Mnogim ženama ne bude,” napisala je. “Njih baš briga što je takva trudnoća ujedno i zdravstvena ugroza za nju, njih zanima samo fetus. Bez da trepnu ili promisle kako se osjeća žena koja se na prekid trudnoće odlučila da umanji patnju svog djeteta, osuđivat će ju. Nema tu empatije, razumijevanja, solidarnosti.”
Tobože progresivna Europska unija pokazala se beskorisnom kad je u pitanju zaštita prava na izbor, što se izvrsno vidi na primjerima Poljske, Mađarske i Malte, u kojoj je u potpunosti zabranjen. U zemljama u kojima je pobačaj kriminaliziran, poput El Salvadora, žene koje su proživjele spontani pobačaj kažnjavaju se zatvorski jer nisu uspjele dokazati da ga nisu same izazvale. Legalizacijom pobačaja štiti se i žene koje ga nisu niti namjeravaju učiniti!
Pročitajte više: Normalni muškarci ustaju protiv “molitelja” – evo što kažu
Javna molitvena okupljanja nisu ništa novo
Prije manje od 50 godina, na ulicama Irana, pojavila se skupina muškaraca koja je molila za ponovo uspostavljanje tradicionalnih islamskih vrijednosti. Molili su da muškarci postanu duhovni autoriteti obitelji, zagovarali su predbračnu čistoću, čedno odijevanje i primjereno ponašanje na javnim mjestima. Mnogima su bili smiješni, zabavni. Mnogi su ih ignorirali. Političarima nisu bili zanimljivi. No, aktivistima nije bilo svejedno. Oni su osjećali da su prava žena ugrožena.
Molitva u jednom gradu, prerasla je u molitve u više gradova. Broj molitelja je rastao. Pridružili su im se i mladi ljudi, čak i žene. Onda su raspisali referendum s pitanjem: “Treba li Iran postati ustavna Islamska Republika?” koji je održan 30. ožujka 1979. Referendum je prošao, piše Boris Dežulović za vijesti.me. Danas se žene u Iranu ubija zato što nepravilno nose hijab, moralna policija je svuda po ulicama, a prosvjednike protiv krutog režima se pogubljuje. Djevojčice kazneno odgovaraju s 9 godina, dječaci s 15. Prije pogubljenja djevojčice se prisilno udaje i siluje kako ne bi mogle ići u raj.
Sve je ovo počelo bezazlenom molitvom, a eskaliralo u grubo kršenje ljudskih prava.
Vratimo se na žene s početka teksta. Ekonomski neovisne, obrazovane, vlasnice poduzeća i obrta kojima sve to preko noći može biti oduzeto jer stari zakoni odjednom više ne vrijede. Nova vlast, nova pravila. Popularan argument da se neovisne žene nemaju čega bojati jednostavno ne drži vodu. Svaka zaposlena žena može izgubiti posao preko noći, ma koliko niska ili visoka njezina pozicija bila.
Pročitajte više: Afganistanke već godinu dana pod vlašću Talibana – Spolni apartheid ili strah od neovisnih žena?
Slijedi li protjerivanje neistomišljenika?
Da još jednom razjasnimo: nikome ne smeta molitva, već namjera.
Oni ne mole za prestanak ratova. Ne mole za prestanak nasilja. Ne mole da svakome bude osiguran topli obrok ili krov nad glavom. Oni mole za domovinu, za muškarce i njihov duhovni autoritet, za predbračnu čistoću, prestanak pobačaja, obnovu katoličkih brakova, za crkvene pastire, za duše u čistilištu i za osobne nakane.
Svake prve subote u mjesecu iznova to ponavljaju na megafon.
Istovremeno, krenule su prijave prijetnji smrću neistomišljenicima, onima koji su im se suprotstavili. Prijave su te koje su nove, ali prijetnje nisu. Prijetnje su to ženama, jer žene su ustale nad muškarcima koji kleče, a čija je žeđ za autoritetom i kontrolom tolika da je gase prijetnjama smrću insinuirajući kako su spremni ubiti za život.
Ako se ovaj pokret uzdigne na razinu utjecajne stranke (a povijest dokazuje da je to moguće), čini se da će za mnoge žene najjednostavnije rješenje biti – otići. Svakoj onoj ženi s početka priče, svakoj djevojci koja tek započinje svoju karijernu priču. Stotine smo intervjua odradile s uspješnim ženama, na tisuće smo ih upoznale…
A hoće li taj odlazak biti jednostavna emigracija ili pak azil, vrijeme će pokazati.
Foto: Canva
