Je li ijedna naša misao zaista samo i jedino naša? Ijedan naš stav? Je li ijedan osjećaj koji netko ili nešto izazove u nama stvarno samo i jedino naše? Ili je sve oko nas pa i ono u nama posljedica nekog drugog, nečeg drugog? Nečeg što je tu duže od nas samih? Iako je teško pomisliti da možda nismo toliko autonomni koliko mislimo da jesmo, lutkarska izložba “Mizoginija” pokazuje upravo to: mi danas zaista ne možemo izbjeći povijesno znanje i temelje. Ni u čemu. Pa tako niti u odnosu prema ženama u kojem se vodimo patrijarhalnim i ustaljenim obrascima. Mizoginima, jednom riječju.
Ovog vikenda posjetili smo Ljubljanu gdje se u Ljubljanskom gradu (Ljubljanskom dvorcu) održava izložba “Mizoginija” za posjetu kojoj imate još dva vikenda jer je otvorena do 5. svibnja. Riječ je o izložbi Silvana Omerzua, slovenskog režisera, slikara i lutkovnog umjetnika. Omerzu je na interaktivan i drugačiji način oslikao duboku i korjenitu utemeljenost mizoginije odnosno mržnje prema ženama.
Mizoginija se, između ostalog, oslikava kroz otvorene izljeve mržnje, ali i lascivni govor, vulgarne seksističke komentare kako uživo tako i na društvenim mrežama. Svi ovi oblici mizoginije – kao i oni koji nerijetko prolaze nezapaženo jer su se ustalili u društvu – zapravo su način na koji se (in)direktno društvu nameću autoritarne patrijarhalne norme. Drugim riječima, uz pomoć mizoginije patrijarhat se institucionalizira. Mizoginija je istodobno uzrok i posljedica patrijarhalnih društvenih struktura i rodnog režima moći.
Društvena kritika povijesne podređenosti žena
Kako piše sociolog Michael Flood, mizoginija funkcionira kao ideologija ili sustav vjerovanja koji je tisućama godina sastavni dio patrijarhalnih društava i kontinuirano postavlja žene u podređeni položaj s ograničenim pristupom moći i mogućnostima odlučivanja. Mizoginija je toliko sustavna i sveprisutna da se neki njeni vidovi čak ni ne smatraju mizoginijom i prihvaćaju kao normalan diskurs. Na primjer, seksistički vicevi o plavušama ili punicama, ‘fore’ o suprugama koje vječno zanovijetaju, ali i narativi o lakim ženama i komodifikacija ženskog tijela i seksualnosti u reklamnim porukama. Sve su to trajno prisutni i navodno benigni oblici mizoginije.
Da bi objasnio duboku ukorijenjenost mizoginije u društvene pore, Omerzu je svojom prostornom instalacijom zagrebao i u samu Bibliju. Naime, u Knjizi Postanka – prvoj knjizi Biblije – napisane su dvije priče o stvaranju čovječanstva. U prvoj priči, prva dva bića stvorena su istovremeno, kao ljudska bića. “I stvori Bog čovjeka po svojoj slici, po slici Božjoj stvori ga; muško i žensko stvori ih” (Postanak 1:27). Međutim, biblijska verzija o ravnopravnim bićima bila je ignorirana. Druge je verzija, gotovo folklorna, postala dio ‘narodne predaje’. Tako je danas svakodnevni život i odnos između spolova određen pričom prema kojoj je Bog stvorio ženu od jednog od Adamovih rebara (Postanak 2:3-31).
Činjenica da je Eva stvorena od tijela muškarca prihvaćena kao uvjerljivi dokaz da je sam Bog odredio da žene trebaju biti podređene muškarcima. Ova verzija široko se rasprostranila i gurnula je raniju verziju u zaborav. Ovo potiskivanje prvotne biblijske verzije o postanku muškaraca i žena kao ravnopravnih stvorenja jedan su od najjasnijih primjera nečega što se zove antropološki zaborav. Ovaj kulturni i povijesni antropološki zaborav uvjetovao je odnose spolova u zapadnom svijetu. Kako odnose muškaraca i žena ‘1 na 1’ tako i opće društvene odnose.
Pročitajte više: Slučaj Andrew Tate – Znate li čemu vašu djecu ‘uče’ influenceri?
Događaji koji su utjecali na odnose muškaraca i žena
Inferiornost žena isticana je od antičke Grčke (Platon i Aristotel), preko Starog zavjeta i drugih spisa judaizma, pa do rimskih stoika i Očeva kršćanske Crkve. Ne samo da su inferiornost žena isticali autoritativni muškarci, već su to često činile i same žene. Pogled na žene kao inferiorna bića bio je (a donekle je i dalje) opravdan teološkim traktatima, propovijedima, kanonskim pravom, znanstvenim radovima, biološkim i medicinskim spisima, filozofskim traktatima… Tako je taj mizogini stav postao zakon. Prodro je u umjetnost, književnost, satiru, priručnike za lov na vještice…
Upravo tu ustaljenost mizoginije ovom prostornom instalacijom oslikava Silvan Omerzu. Izložba pokazuje događaje koji su imali odlučujući utjecaj na odnose između muškaraca i žena. Sastoji se od tri široke sekcije (Rani vijek, Srednji vijek, Novi vijek), s prizorima koji se nastavljaju jedan za drugim poput postaja Križnog puta. Izložba je svojevrsna društvena kritika s elementima crnog humora. Upravo je to karakteristično za Silvana Omerzua čija je kreativna karijera Silvana Omerzua izrazito interdisciplinarna prirode, a odlikuju ga ekspresivni i često groteskni motivi.
Izložbu prati i glazba Larise Vrhunac koja je izazvala veliku pozornost izazvala je skladbom Misoginia izvedenom u studenom u Slovenskoj filharmoniji. Vrhunac je jednom prilikom izjavila da “tek kada društvo neke prakse percipira kao kontroverzne, počinje ih mijenjati, a umjetnost može najjače utjecati na tu promjenu percepcije”. Veselimo se utjecaju koji njezina skladba i Omerzuova izložba imaju u raskrinkavanju mizoginije.
Foto: Petra Orešković i Dario Topić
