Fizioterapeutkinja Mirjana Sindičić vlasnica je salona ‘Tonus’, a u biznisu je već 27 godina. Počela je raditi već u završnim razredima srednje škole, tri do četiri sata dnevno, a onda i po cijelo ljeto. Radila je kod jedne medicinske maserke u Internacionalu, a potom upisuje višu školu. Tijekom cijelog školovanja radi kako bi se mogla financirati, dodatno se educirala i gradila vlastitu bazu klijenata.
Mirjana Sindičić – klijent po klijent, do vlastitog salona
Šest godina nakon završetka škole za fizioterapeuta, otvara svoj vlastiti salon na Zelenjaku, gdje je iznajmila prostor u podrumu jedne kuće. Tada je već imala velik krug klijenata, koji su je slijedili, pa se zato i odlučila na takav poduzetnički korak.
U to vrijeme, ispričala nam je Mirjana, radila je masaže i kozmetičke tretmane, a što se tiče početnih ulaganja u biznis, smatra da nije bilo potrebno previše kapitala. Stolove za masažu izradio joj je stolar, solarij za salon kupila je u inozemstvu i to u Kiki koje tada još nije bilo kod nas, za oko 3000 maraka, a kozmetički stup nabavila je u Njemačkoj za oko tadašnjih 2000 maraka. Troškove je pokrila vlastitom ušteđevinom.
U reklamu nikada nije ulagala, jer kaže, to je posao koji ponajviše živi od preporuke. Ljudi bi došli, bili zadovoljni i dobar glas prenosili dalje. Na danas rastuće portale grupne kupovine kao alat za privlačenje novih klijenata, samo odmahuje rukom.
“Tu se uvijek vrte isti saloni i isti ljudi. Smatram da tu nema prave zarade, jer ako netko ima svog frizera, masera ili kozmetičara, ići će uvijek njemu jer zna gdje je usluga dobra i provjerena”, rekla je Mirjana.
Poduzetnički porodiljni dopust od 6 tjedana
Na Zelenjaku je tako ostala 12 godina i u međuvremenu proširila ponudu salona na solarij, depilaciju i saunu. Tih 12 godina obilježile su i tri trudnoće, koje su rezultirale trima kćerima koje Mirjana danas ima, ali i kratki porodiljni dopusti od šest tjedana nakon kojih se vraćala na posao.
U to doba spašavale su je ‘tete čuvalice’ koje su se brinule o djeci dok je ona radila, pa je tako s jednom provela dugih 10 godina.
Budući da je prostor bio u najmu, nakon 12 godina plaćanja ‘podstanarstva’, Mirjana je poželjela nešto svoje, zalog za budućnost, svoju mirovinu te je tako odlučila dignuti kredit i kupiti vlastiti prostor.
“Ovaj prostor sam jednostavno prerasla, imala sam sve više klijenata i sve više posla, pa je jednostavno trebalo nešto veće”, objasnila je Mirjana.
Uz pravog partnera sve krize se mogu preživjeti
No, banka s kojom je do tada surađivala nije imala sluha za Mirjanin poslovni pothvat i morala se okrenuti drugoj banci čiji klijent do tada nije bila.
U Privrednoj banci Zagreb su je dočekali s razumijevanjem i dali joj puno dobrih savjeta, a jedan od prvih je bio da svoj tadašnji obrt pretvori u d.o.o. Dokapitalizirala je tvrtku s 10 posto vrijednosti kredita, a da bi uopće i mogla zatražiti kredit, morala je dati i hipoteku na kuću. Kada je zgrada za novi salon napokon izgrađena, Mirjana i njezin muž tražili su da se ‘skine’ hipoteka s kuće i prebaci na zgradu salona, koja je tada mogla biti ‘polog’ za otplatu kredita. Kredit je dignula na 10 godina s počekom od dvije godine.
No, tada su krenuli i problemi – uređenje prostora kojeg je Mirjana uzela (radilo se o visokom roh- bau), koštalo je znatno više od planiranog početnog ulaganja, a došla je i gospodarska kriza. Nije imala pojma koliki je sve troškovi očekuju, imala je tako na primjer sedam tuš kabina, puno rasvjetnih tijela, sve je to od negdje trebalo platiti. Suprug joj je u jednom trenutku također uslijed krize ostao bez posla, tako da je to bio stresan period.
“Kredit sam dignula u kunama, točno uoči krize, 2008. Vrijednost kune naglo je pala, a moja kamata isto se tako naglo povećala. Rata kredita bila mi je oko 11 tisuća kuna te je naglo skočila na 21 tisuću kuna. Tada se aktivirao i kredit pa sam svaki mjesec trebala plaćati čak 44 tisuće kuna, što nikako nisam mogla. Uspijevala sam plaćati pola od toga, pa sam na kraju ušla u reprogram kredita”, ispričala je Mirjana kako su izgledala najteža vremena. Dodaje, da je dizanje kredita povoljno, sigurno nije, no, na kraju, zaključila je, ostaje ti prostor, a najam koji bi za njega plaćala svaki mjesec, bio bi sličan rati kredita, pa se investicija isplati.
“Ipak se radi o velikom prostoru od 217 četvornih metara, na elitnoj lokaciji u Radničkoj, a ja imam tri kćerke. Jednoga dana taj će prostor ostati njima i one će ga moći podijeliti svaka na 70 kvadrata i imati svoje djelatnosti ako to žele”, kazala je Mirjana.
Uz trošak za kupovinu prostora, uzela je i opremu na leasing.
U Privrednoj banci Zagreb dobila je puno dobrih savjeta, ali i pomoć pri izradi poslovnog plana, a često ih je znala zvati i javiti da će malo kasniti s plaćanjem, za što su uvijek imali razumijevanja.
Mirjanin salon trenutno ima pet zaposlenica, a s obzirom na to da se odlazak u kozmetički salon smatra luksuzom, zadovoljna je poslovanjem. Konkurencije se pak ne boji jer smatra da svaka roba ima svoga kupca i da svaki kupac zna prepoznati što je kvalitetno i što mu treba.
I danas radi naporno, oko 10 do 12 sati dnevno, ali vikendom je uglavnom slobodna i zadovoljna je što ima svoj posao i što ulaže u svoju sigurnu budućnost.
„Ono što sam naučila u poslu je da treba prenositi znanje koje imaš, treba ga ulagati dalje bez straha od rizika da će te netko napustiti kada nauči sve što ti znaš, jer bez toga nema posla. I ono najvažnije, naučila sam da tko ne riskira, taj ni ne profitira“, poručila je Mirjana.
Foto: privatna arhiva Mirjane Sindičić
