Martina Jurković je nakon korporativne karijere odlučila pokrenuti vlastiti biznis. Otvorila je agenciju za posredovanje u zapošljavanju, a ubrzo počela poslovati pod međunarodnom franšizom Talentor. Pričali smo s njom o pokretanju biznisa, tržištu rada i ženama u procesu selekcije.
Martina Jurković – predugo smo živjeli u sistemu gdje je najveća vrijednost bila siguran posao u javnom poduzeću
Nakon 10 godina korporativne karijere u ljudskim resursima odlučili ste se na poduzetništvo- osnovali ste svoju tvrtku za posredovanje u zapošljavanju. Koji su bili vaši motivi za poduzetništvo?
U početku je moram priznati motiv bio čisto financijske prirode tj. željela sam samostalno zarađivati svoju plaću, ali na svoj način. Posao u velikim i srednjim poduzećima ima svakako nekoliko prednosti; sigurnost, redovita primanja, osjećaj pripadnosti istoj tvrtci i sl. Međutim najčešće je posao u internacionalkama obojan raznim standardima, koji su ponekad dobri, ponekad ne, ali ih ne možemo promijeniti. Ja sam uvijek u takvim okruženjima bila pomalo frustrirana jer nisam mogla utjecati na neke procese ili odluke koje su se donosile negdje jako, jako daleko.
Što vam je bila najveća promjena u tranziciji od korporativne žene u poduzetnicu?
Najveća je pozitivna promjena bila ta što konačno mogu kreirati svoj način poslovanja i iskoristiti svoju kreativnost. Naime, to je uvijek bila potiskivana vještina jer nije bila poželjna. Suprotno svom marketingu velikih firmi jedan samo malo dio njih traži kreativne ljude. U većini slučajeva traže ne previše ambiciozne radnike koji će raditi na propisan način, bez puno pitanja i ideja. Iz početka je i u vlastitom businessu kreativa bila luksuz jer sam se morala boriti s osiguravanjem egzistencije, ali s vremenom su se otvorile neke mogućnosti i neko vrijeme koje mogu odvojiti na to da radim upravo ono što želim.
A najveća je prednost kada mi se ne radi da uopće ne radim. Iako moram priznati da nisam taj tip, pa svako jutro sjedam u 9.00 za PC i krećem s radnim danom. Dakako organizacija vlastitog vremena i života je puno jednostavnija. Nekada radim od doma, ako mi se ne da ići u ured. Kada su produljeni vikendi uvijek ih iskoristim za neko putovanje, jer sam ionako dostupna na mobitel, a klijentima nije važno da li sam u uredu ili negdje drugdje dok god dobiju svoju uslugu. Ovakav način rada bi mogao biti problem onima koji trebaju nekoga drugoga da ih kontrolira. Samokontrola i samoorganizacija je važna. Nekima bi se moglo desiti da se izgube u svemu.
Koliko je inicijalno kapitala potrebno za pokretanje biznisa sličnog vašem? S obzirom da radite intervjue i testiranja, je li obavezno imati ured odmah od početka ili su moguća neka druga rješenja?
Bilo bi dobro da postoji neki početni kapital ili netko tko će pomoći u privih nekoliko mjeseci jer niti u jednom poslu nije za očekivati da će s datumom otvaranja firme prvi klijenti odmah pokucati na vrata, čak i ako unaprijed „pripremate teren“. S obzirom da se radi o konzaltingu možete u samom početku raditi od kuće međutim s obzirom na prirodu posla ipak će vam ubrzo zatrebati prostor gdje ćete primati kandidate na intervjue i testiranja. Tako da je taj trošak teško izbjeći. Ja sam imala sreću pa sam prve prostorije za ured koristila od jedne drage također mlade poduzetnice i to mi je puno značilo.
Kako ste došli do prvog klijenta, koliko vam je trebalo da počnete pokrivati troškove poslovanja?
Moj prvi klijent je bio jedan švedski poslovnjak s kojim sam i dan danas u dobrim odnosima te iako više nije u Hrvatskoj redovito se čujemo i vidimo. Moram priznati da su ta poznanstva zaista ono najljepše u mom poslu. I uopće imati priliku raditi i družiti se s tim divnim ljudima. Povezao nas je posao, ali i ona druga, ljudska veza je također ostala. Ja naime jako volim raditi s strancima pa mi ovaj posao to u velikoj mjeri omogućava.
Na temu pokrivanja troškova tu moram također priznati da sam imala dosta sreće pa su projekti odmah krenuli i uspijevala sam odmah sve pokrivati, ali znalo je biti i iznimno teških trenutaka kada su mi neki klijenti kasnili s plaćanjima. Općenito je to najteži dio poduzetništva jer iako svi govore kako se poduzetništvo potiče mi koji ga prakticiramo znamo da je realnost upravo suprotna. Najprimjerenija je ona izreka uzdaj se u se i u svoje kljuse.
Prema našem iskustvu, žene koje rade u ljudskim resursima nisu svjesne važnosti networkinga jer nisu direktno okrenute tržištu u svom radu. Jeste li vi imali network kad ste krenuli i ulažete li sad u networking?
Oduvijek sam polagala puno pažnje druženjima i širenju mreže. U mom slučaju je to nešto sasvim prirodno jer sam izrazito društvena osoba te sam već i u korporativnom okruženju imala puno kontakata iako nisam radila u izravnoj prodaji, već u HR-u. A sada je divno jer su neki od tih ljudi moji klijenti pa slobodno mogu reći da i danas surađujem s nekim ljudima koje sam upoznala pred petnaest godina. Svakodnevno ulažem nešto vremena u širenje poznanstava, možda bi mogla čak i više.
I ja također mogu potvrditi da većina žena u ljudskim resursima nisu svjesne važnosti networkinga, ali to je naprosto tako jer je njihova uloga okrenuta internim zaposlenicima. Nažalost to shvate tek kad izgube ili moraju promijeniti posao same.
Odnedavno radite pod franšizom globalne organizacije Talentor. Koje su prednosti i nedostaci franšize? Je li bolje graditi svoj biznis sam ili uzeti franšizu? Koje kriterije mora zadovoljiti netko tko želi raditi pod franšizom i je li potrebna velika financijska investicija?
Najveća prednost franšize je svakako što imate neke zajedničke službe kao što su marketing i prodaja. U našoj industriji to je važno jer je najveći broj naših klijenta ipak internacionalnog karaktera. Preko mreže je lakše dobiti neke interne informacije o klijentima, njihovim poslovima i standardima. Nedostatak je naravno to što se franšiza plaća u određenom postotku prometa ovisno o industriji. Čak i kada uzmete franšizu to je zapravo vaš business jer je tvrtka i dalje u vašem vlasništvu. Najveća promjena prema van je novi brand koji se meni jako svidio i smatram da dobro pogađa moju poslovnu politiku i standarde.
Da biste pristupili nekoj grupi morate udovoljavati njihovim standardima usluge što za mene u tom trenutku nije predstavljalo nikakav problem jer sam i sama radila po izrazito visokim standardima usluge tako da promjenu nisam niti osjetila.
Koje su prednosti poduzetništva vama kao majci dvoje male djece?
Imam dvoje djece predškolaca i bez obzira što sam do sada radila i što ću još u životu raditi tvrdim da je biti roditelj najteži i najzahtjevniji posao. I greške nisu dozvoljene, što je u businessu dozvoljeno. Moje mikro poduzetništvo i djeca idu izvrsno zajedno. Mislim da sam čak i u prednosti pred korporativnim menadžericama jer doista mogu kreirati svoje privatno i poslovno vrijeme.
Nedostatak je taj što nema bolovanja kad je dijete bolesno jer klijente to ne zanima. Oni uvijek očekuju da posao ide što je i u redu. Stoga je važno outsourcati neke službe kao što je pomoć oko djece i kućanstva, i onda je život lakši.
Jeste li do sada požalili i poželjeli vratiti se u korporativni svijet? Ima li teških trenutaka u poduzetništvu i kako se nosite s njima?
U nekoliko kriznih navrata sam si pomislila što to meni treba. Međutim svaki put kad je i bila neka konkretna prilika pomislila sam da to ipak nije ono što bi mene veselilo. A možda sam s godinama postala i malo izbirljiva. Ne znam kako bi se pomirila s time da opet moram podilaziti korporativnim glupostima. Ali nikad ne reci nikad. Možda bi sada nakon poduzetništva na neke stvari gledala drugačije i ipak smogla snage da se borim protiv „vjetrenjača“.
Koje karakteristike po vama mora imati žena koja želi pokrenuti vlastiti biznis?
Mislim da bi najvažnije bile organizacijske vještine, pa nakon toga „imati nos za novac“, optimizam i beskonačnu želju za radom. U malim i mikro poduzećima obično vlasnice vode prodaju pa bi svakako bile važne i izvrsne prodajne vještine. Vjerujem da je jako važna i sposobnost samokontrole i samo-motivacije jer za razliku od korporativnog okruženja žena poduzetnica to sve mora sama. Nema šefa koji će postavljati ciljeve već je ona ta koja sama sebi postavlja ciljeve.
Pokrenuli ste tvrtku u jeku financijske krize koja se odrazila i na smanjeno zapošljavanje. Je li to bila hrabrost ili ludost jer mnogima je izgovor za nepokretanje vlastitog biznisa trenutna gospodarska situacija?
Mislim da je bilo i jednog i drugog, i hrabrosti i ludosti. Ja sam si u početku govorila pa dobro ako neće ići neće ići, uvijek mogu raditi i nešto drugo. Danas doista treba imati hrabrosti za to, al s druge strane postoje mnoge tvrtke koje dobro posluju tako da je današnja situacija zaista mnogima izgovor, i to ponajviše za komfor koji su navikli, a to je da netko drugi preuzima odgovornost.
Jer što je drugo poduzetništvo nego preuzimanje rizika za druge i želja za zaradom. Dugo smo razdoblje živjeli u društvu gdje je najveća vrijednost bila raditi u sigurnom javnom poduzeću. Međutim čini se da ta vremena prolaze, i da više ništa nije sigurno osim onoga što napraviš sa svoje dvije ruke.
Kakvo je trenutna situacija na tržištu rada? Je li se tržište konačno počelo oporavljati?
Situacija na tržištu rada je i dalje jednako loša kao i prethodnih godina. Zbog višegodišnje recesije tvrtke su iscrpljene i vlada velika demotivacija za radom bilo koje vrste. Svi gledaju gospodarske prognoze, kao da će one nešto promijeniti. Neće! Promjenu možemo napraviti samo mi svi, sudionici na tržištu. Smatram da su sigurna i topla vremena daleko iza nas i da će borba i dalje biti teška i neizvjesna. Stoga je najbolje ne obazirati se na sadašnju situaciju već predviđati budućnosti i pokušati se prilagoditi. Najveći broj industrija je u pada trenutno, čini mi se da najbolje prosperira ICT sektor koji je okrenut na svjetsko tržište te da gotovo i ne osjeća probleme lokalnog tržišta. U tim sektorima dapače je vječni nedostatak radne snage.
Također je trenutno mnogo dobrog raspoloživog kadra na tržištu rada pa je tvrtkama koje zapošljavaju danas lakše nego ikada naći odgovarajuće profile. Još pred nekoliko godina kada bi kontaktirali kandidate za posao najveći broj njih nije pokazivao interes. Danas iako ne traže aktivno posao voljni su poslušati o čemu se radi pa je i nama head hunterima daleko lakše raditi.
Kakva su vaša iskustva sa ženama na razgovorima za posao? Cijene li se manje pri pregovorima za plaću? Što bi savjetovali ženama koje traže posao?
Još uvijek jedan broj žena se slabije cijeni na razgovorima za posao, međutim danas to sve više rade i muškarci. Mnogo su skromniji u očekivanjima jer su postali svjesni tržišne situacije.
Žene su općenito više svjesne troškova i paze na njih. Jedan dio muških kandidata zna se toliko precijeniti na razgovorima da ispadnu iz utrke. Što je dobro jer onda i žene dobe priliku za rukovodeće pozicije. Ono što mi je posebno drago je novi stav poslodavaca da prilikom zapošljavanja rukovodećeg kadra izjavljuju kako misle da bi žena bolje upravljala nekim segmentom poslovanja. Stoga žene, samo hrabro dalje!
Foto: privatna arhiva
