Marija Jurić Zagorka je prva hrvatska i europska novinarka. Svoje novinarsko stvaralaštvo započela je još u ranom djetinjstvu, a povezano je s buntovničkim stavom prema tuđinskoj vlasti i tiraniji. Njezino novinarsko i političko djelovanje od neupitnog je značaja ne samo za novinarstvo već i za afirmaciju žena kao ravnopravnih članica društva.
Zagorka je čitav život posvetila izvještavanju o aktualnim događajima – kroz članke i romane. Za to je bila nagrađivana ljubavlju puka, ali i prijezirom političkih neistomišljenika. Zagorkina bliskost narodu vidljiva je i iz romana koji su ju učinili najčitanijom hrvatskom književnicom.
Puno detalja o njezinom životu je nepoznato ili se oko njih vode polemike, a jedan od njih je i datum rođenja. Najčešće se spominjao datum 1. siječnja 1873., ali čak niti godina dugo nije bila utvrđena. Danas je uvriježeno za datum rođenja uzimati 2. ožujak 1873., prema tvrdnjama njezine dugogodišnje prijateljice Štefice Vrbanić.
Marija Jurić Zagorka ispred vremena
Zagorka potječe iz šesteročlane obitelji. Imala je dva starija brata i mlađu sestru. Djetinjstvo je provela u Zagorju gdje je njezin otac upravljao imanjem Šanjugovo u vlasništvu baruna Geze Raucha. Imala je nesretno djetinjstvo ispunjeno roditeljskim svađama. O svom nesretnom djetinjstvu Zagorka progovara u autobiografskom romanu “Kamen na cesti”.
Živjela je u vrlo teškom vremenu, znakovitom po brojnim političkim pokušajima osamostaljenja Hrvatske. Ne mijenjajući adresu boravišta, živjela u nekoliko različitih državnih tvorevina – živjela je u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Državi SHS, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, NDH i SFRJ. Zagorku, dakle, na lenti vremena smještamo kao suvremenicu Stjepana Radića, Svetozara Pribićevića, Frana Supila i drugih ikona hrvatske političke scene 19. stoljeća.
U njezino vrijeme žene nisu bile ravnopravne. I dalje se smatralo da je ženama mjesto u kući, uz kuhinju i djecu. Ona je, dakle, učinila odmak od svakodnevice i unatoč nametnutim društvenim normama izborila se za svoje mjesto na novinarskoj i političkoj sceni. Prava žena počela su se formirati tek u Prvom svjetskom ratu, kada su žene započele rad u tvornicama zbog nedostatka muške radne snage, dakle pola stoljeća nakon što je Zagorka započela s javnim djelovanjem.
Još kao dijete ona je najsretnija bila u društvu radnika s imanja i svoje dadilje. Slušajući njihove tužne priče o samovolji mađarskih vlasti, bespravlju, bijedi i progonima, Zagorka im se osjećala bliskom i u njoj se razvio jaki osjećaj za pravdu i istinu. Kao djevojčica od svega 12 godina počinila je svoj prvi buntovnički čin – održala je govor protiv mađarske vlasti. Bilo je to kada je Khuen Hedervary postao novi hrvatski ban.
Pročitajte više: Na Dan slobode medija prisjećamo se prva hrvatske novinarke koju su zbog feminističkih stavova mrzili muški kolege
Buntovna djevojčica
Za vrijeme Hedervaryjevog posjeta Zagorju, ona je trebala održati govor koji je pripremio njezin učitelj, no Marija Jurić Zagorka je održala revolucionaran govor u kojem moli Hedervaryja da spasi Hrvatsku od Mađara.
„Svijetli bane! Sav će Vas narod blagoslivljati, ljubiti – Svijetli bane, spasite Hrvatsku od Mađara i vlastelinskih nepravdi – i svi će Vam klicati – živio!“.
Taj dan nije ni slutila da će ban Hedervary postati ključni neprijatelj hrvatskog osamostaljenja. Nakon toga, roditelji su ju poslali na internatski odgoj u samostanu. Zagorka je u internatu započela pisati svoje prve novine „Zagorsko proljeće“, novine su joj zaplijenjene, a roditelji su zaključili da samo udaja može smiriti nemiran duh i ugušiti revoltirane misli.
Zagorku su udali za Mađara. Daleko od Hrvatske te okružena stranim ljudima i jezikom, mogla je još slobodnije stvarati, bez straha da će netko otkriti sadržaj tekstova. Pod pseudonimom piše za različite mađarske opozicijske novine. Njezini su članci otvarali velike debate u mađarskoj vladi i Hrvatskom saboru.
Suprug ju je pokušao natjerati da piše pro-mađarske članke. Ona bježi u Hrvatsku. Uzdržava se prodavanjem nakita te pisanjem za mađarske opozicijske novine, što ujedno prevodi u „Obzor“.
Sudbonosan članak je članak „Egy Percz“. Riječ je o članku koji progovara o stanju na hrvatskim željeznicama. Željeznice su bile pomađarene, na njima se govorilo samo mađarskim jezikom, a seljaci i radnici koji su znali samo hrvatski ulazili bi u krive vlakove i gubili se. Kondukteri bi ih zatim izbacivali iz vagona i javno na peronu tukli. Zgranuta viđenim, Marija Jurić Zagorka je napisala „Egy Percz“. Te riječi označavale su poklik mađarskih konduktera na željeznicama, u prijevodu „jedan časak“.
Pročitajte više: Svjetske, a naše: Tko su najpoznatije Hrvatice?
Prva vanjska dopisnica ikad
Članak je izazvao senzaciju. Dopao se biskupu Strossmayeru koji je odredio da se Zagorka zaposli u Obzoru kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike. Posjeli su je u posebnu sobu kako bi ostala potpuno anonimna.
Gotovo čitava karijera vezana je upravo za „Obzor“ gdje je radila od 1895. do 1910. Obzor je prvi list koji je uveo stalnog vanjskog dopisnika, a bila je to Zagorka koja izvještava iz Budimpešte. Upravo u vrijeme njezinih živopisnih izvještaja iz Parlamenta Obzor je dostigao nakladu od 5000 primjeraka dnevno, kao nijedan ondašnji dnevnik u Hrvatskoj.
Nekolicina novinara Obzora postavljala je ultimatume uredniku jer nisu htjeli sjediti u redakciji sa ženom. Smatrali su da je time njihova umna sposobnost ponižena, u njezinu je obranu stao Strossmayer koji joj je tom prilikom obećao njegovu cjeloživotnu zaštitu.
Spletom okolnosti Zagorka je postala izvjestiteljica Stjepana Radića. On je tražio da upravo ona prenosi njegove govore iz Skupštine jer je znao da ih ona neće iskriviti.
Zagorka čak jedno vrijeme preuzima vodstvo lista, nakon što su urednici uhićeni u demonstracijama protiv Hedervaryja. I sama je organizirala prosvjed i to ženski. Pod izlikom da idu na misu, žene su se okupile na Markovom trgu. Nitko nije ni pomislio da bi žene mogle demonstrirati. Skupilo se 800 žena koje su nakon mise sve zajedno izašle iz crkve, a Zagorka je uzviknula: „Abzug Khuen Hedervary!“ na što su se žene odazvale. A na prozoru Banskih dvora navodno se pojavio sam Hedervary. Policija se sjurila sa svih strana, a žene su jednoglasno zapjevale himnu. Nakon te demonstracije Zagorka je uhićena, a svjetski mediji u nevjerici prenose vijesti o tom događaju.
Pročitajte više: Novinarstvo – muški sport kojim se bave žene
‘Malo čudovište talenta i sposobnosti’
Dok je izvještavala iz Budimpešte, ugazila je u desetu godinu bavljenja novinarstvom. Kolege dopisnici iz stranih redakcija organizirali su proslavu. O desetogodišnjici prvog hrvatskog ženskog političkog novinara, prve novinarke u Europi, izvijestili su gotovo svi značajniji europski listovi čiji su dopisnici prisustvovali proslavi.
U njezinu se čast pišu opširni članci, objavljuje se više prijevoda njenih radova. Hrvatska smotra u svom članku govori „da je vrijedno ustaviti se časak kod njezine desetogodišnjice rada u doba kada ni muškim novinarima ne cvatu ruže“.
Hrvatski list Zvono opisuje je kao novinarku koja je „politiku otela suhoj teoriji i ulila joj život“. Ovaj članak zaključuje da se inozemno novinarstvo više pozabavilo Zagorkom, a „hrvatske kolege su se tek u najmanjoj mjeri sjetile“. Njezin Obzor ovaj jubilej nije spomenuo niti jednom riječju.
Kada se Zagorka pojavila u Saboru u Budimpešti nisu je isprva pustili u novinarsku ložu jer je – žena. Njezin se rad portretirao kao senzacija. Dopisnik mađarskog lista Figaro piše:
„Jedna neobičnost iznenadila me u mađarskom parlamentu. Tamo sjedi mlada Hrvatica, izvješćuje zagrebački Obzor, informira svoje mađarske, njemačke, ruske, talijanske, engleske, poljske i ostale kolege – pa i mene – i žarko politizira u korist svoje domovine. Neko malo čudovište talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi“.
Živa zakopana u grobu nerada
O njezinoj pojavi i radu u Saboru se pred novinarima očitovao profesor Masaryk izjavivši da je nastup žene u politici znak kulturnog napretka zemlje.
Po povratku iz Pešte, pokreće i vodi dva lista – „Ženski list“ i list „Hrvatica“. Uslijed okupacije Hrvatske 1941. Zagorka se našla na meti okupatora. Kao što se nekoć potivila mađarskoj samovolji, sada se protivila germanskoj. Zabranjena je Hrvatica, zaplijenjeni su svi rukopisi, a njoj je zabranjen svaki rad.
„Moje stare nade da će pravda i kod mene jednom pokucati na vrata nisu se ispunile, premda sam mnogo očekivala od ostvarenja ideje ravnopravnosti žena, za koju sam se ideju cijeli život borila. (…) Oduzeti meni rad jest najoštrija kazna, suprot koje je smrtna osuda dobrotvorno velikodušno oslobođenje. Oko mene spisi i dokumenti pozivaju da im dadem života, ali moj novinarski pisaći stol – mrtvački odar, na kojem počiva pero, žila kucavica moga života, pero što je pomagalo podgrizati zloću, razarati silu, što je pozivalo na okup narodnu svijest i bilo pas čuvar protiv tuđinštine – zajedno je sa mnom živo zakopano u grobu nerada“, pisala je Marija Jurić Zagorka u svojim posljednjim memoarima.
Foto: Petra Orešković / Memorijalni stan MJZ
