Obično slušamo priče o ženama koje su rođene u Hrvatskoj i u potrazi za poslovnim uspjehom i srećom odlaze u inozemstvo. No, još je zanimljivije kad čujete kako je netko rođen u SAD-u, a sreću je pronašao u Hrvatskoj.
Žene u Americi mogu uspjeti samo uz jaku potporu obitelji
Maria Sentić rođena je u Chicagu i živjela je tipičan američki život sve do 1998. godine, kad su njeni roditelji, inače podrijetlom iz Hercegovine, odlučili obitelj preseliti u Zagreb. Tako je Maria odjednom postala hrvatska srednjoškolka i dvije godine pohađala međunarodnu nastavu u zagrebačkom MIOC-u.
Maria, njene braća i sestre su zavoljeli Hrvatsku, ali se obitelj ipak vratila u SAD, što je njoj osobito teško palo. Zato se nakon završetka srednje škole odlučila vratiti u Hrvatsku na studij.
Odabrala je Dubrovnik gdje je mogla, bez ikakvih problema, upisati studij na američkom sveučilištu RIT. Osim što je dvije godine uživala u Dubrovniku i Hrvatskoj, upoznala je i budućeg supruga, rođenog Dubrovčanina.
Kad je došlo vrijeme za povratak u SAD, Maria je morala odabrati. Dvije je godine imala vezu na daljinu sa svojim budućim suprugom dok je on dovršavao studij strojarstva u Dubrovniku. Ona je u to vrijeme studirala ekonomiju u SAD-u. Nakon fakulteta vjenčali su se u Dubrovniku i preselili u SAD.
Kako sama kaže, oduvijek je željela imati nešto svoje, no s 23 godine nije točno znala što bi i kako radila. Stoga se zaposlila u jednoj velikoj američkoj kompaniji. Zanimljivo je da je raditi počela – trudna. Problem je bio što to u tom trenutku nije znala. Kad je otkrila da je trudna, trebalo je to priopćiti manageru i nadređenima.
“Ovdje je to nešto strašno – reći manageru da si trudna. Pogotovo jer sam bila mlada i uopće nisam znala kako započeti taj razgovor. Srećom ona je bila žena pa je bilo malo lakše. I ona i šefica našeg ureda su bile žene s djecom”, prisjeća se Maria koja je imala sreću što je radila u kompaniji koja je jedna od deset najboljih kompanija za žene i majke u SAD-u. Naime, ona je mogla uzeti do šest mjeseci neplaćenog porodiljnog dopusta.
Ravnoteža života i posla moguća samo u vlastitom biznisu
“Kad se moj sin rodio, mislila sam da je meni super. Moja tvrtka je jedna od deset najboljih za zaposlene majke. A to znači da će me posao čekati šest mjeseci, ali to nije plaćeno. Moja šefica je uzela samo šest tjedana porodiljnog jer si, kao samohrana majka, nije mogla priuštiti da nema nikakva primanja. Država ti samo garantira da će te posao čekati dvanaest tjedana. Zbog toga, na žalost postoji i “vrtić” za djecu od šest tjedana na dalje”, ističe Maria.
Priča kako se tada smatrala sretnom jer je mogla ostati šest mjeseci sa sinom kod kuće. No, kad je s bebom došla u Dubrovnik otkrila je kako je u Hrvatskoj stanje, barem što se zaposlenih majki tiče, puno bolje.
Na posao se vratila nakon šest mjeseci, a brigu za sina preuzela je njena majka koja ga je čuvala po cijele dane.
“Godinu i pol dana sam bila jako tužna jer sam sina viđala samo da ga uspavam. Mama bi nam kuhala večeru, muž i ja bismo nakon posla večerali kod njih, uzeli dijete i vratili se doma, a ujutro opet ostavili dijete kod roditelja. Kad sam zatrudnjela drugi put, razgovarala sam sa šeficom o tome da radim od kuće jer su nam sve pripremili da u slučaju hitne situacije možemo raditi od kuće. Znala sam da to funkcionira. Pitanje je bilo, mogu li ja dobiti dopuštenje da radim od kuće. No, moja je šefica rekla da je do tad 5-6 žena to tražilo, ali nikome nisu dopustili pa ne mogu ni meni. Umjesto da razmišljaju o tome da idu naprijed, oni su rekli da neće. To je ogromna firma, sigurno postoji neki ured u kojem je to moguće, ali u mojem to nije išlo”, prisjeća se Maria i dodaje kako je najveća boljka korporacija upravo njihovo tradicionalno razmišljanje. Imaju tehnologiju da zaposlenicima omoguće fleksibilnost, ali ne žele.
Stoga je odlučila da ide svojim stopama, a to je ponovno na fakultet studirati računovodstvo. “Upisala sam fakultet nakon poroda i više se nisam vraćala na posao. Mama bi čuvala djecu dok sam išla na fakultet i učila za ispite”, priča Maria.
Upravo takvo razmišljanje potaknulo ju je da svoju tvrtku organizira drugačije. Pronašla je partnera i 2013. godine pokrenula računovodstvenu tvrtku koja u potpunosti radi online i bez papira. A u međuvremenu je rodila i treće dijete.
“Kad smo poslovni partner i ja krenuli otvoriti svoju firmu, odlučili smo sve napraviti fleksibilno i online. Svi naši zaposlenici su radili od kuće. Mogli su raditi kad žele, samo da se posao obavi”, priča Maria koja je u svojoj tvrtki imala velik udio zaposlenih majki s djecom jer je njima takav način rada najbolje odgovarao.
Najmlađeg je sina rodila prošle godine, kad je u glavi već pokretala novu tvrtku i razvijala novi posao.
“Shvatila sam da volim pokretati posao dok još ne znam da sam trudna”, kroz smijeh govori Maria koja je svoj udio u računovodstvenoj tvrtki prodala u srpnju 2015. godine računovođi koji ima tvrtku sličnih vrijednosti i ideala – zaposlenici, među kojima je dosta žena i majki, rade od kuće.
S ponosom ističe kako je njen cilj, od samog početka bio stvoriti tvrtku koja ima drugačiji odnos prema zaposlenicima od korporacija, ali i tvrtku koju je moguće prodati.
“U posljednjih godinu dana razvijam novi biznis, “AccountingLeap“, koji je zapravo tehnološka platforma koja spaja računovođe i knjigovođe s klijentima. Svojevrsna tržnica za računovođe. Razvijaju ju dizajnerica i developer iz Zagreba. Platforma će prvo biti dostupna u SAD-u, a nadam se da će se poslije proširiti i po svijetu”, pojašnjava Maria svoj novi projekt.
Osim developera i dizajnerice iz Zagreba, za Mariu radi još jedna Hrvatica, studentica novinarstva Jelena Čolak koja je trenutno na studiju u Chicagu.
“Volim surađivati s ljudima iz Hrvatske”, kaže Maria koja će, ovisno o interesu ljudi za njenom novom platformom, postupno osvajati i druga tržišta. Za sad joj je ipak fokus na SAD-u.
U Americi je sve online i porezne vlasti lako vrše provjeru
S obzirom na to da je američki IRS, odnosno Porezna uprava, često na glasu kao veoma stroga, zanimalo nas je koliko često se događa da inspektori dolaze u provjere.
“U SAD-u postoji jako puno biznisa, tako da su provjere relativno rijetke. Dosta kompanija sve šalje u elektroničkom obliku pa je državi lakše kontrolirati. Sve se plaća karticama, za sve postoji neki elektronički trag. Jedino kad su došli u provjeru bilo je za jednu zakladu kojoj smo vodili knjige, ali njih inače češće provjeravaju”, priča Maria koja je svoj ured organizirala u obiteljskoj kući u kojoj živi sa suprugom i djecom.
Često je za majke s djecom koje rade od kuće teško povući crtu između posla i obiteljskih obaveza. Pogotovo kad djeca znaju da je mama kod kuće.
“Najmlađi sin me budi između 6 i 7. Meni ne treba budilica. Ujutro provodim oko 2 sata s djecom – obavimo doručak i pripremanje za školu. Suprug vodi dvoje u školu, a ja trogodišnjeg sina vodim na autobus za dnevnu školu. Najmlađi je kod kuće sa mnom. Svaki dan kad radim netko mi od obitelji čuva djecu. Trudim se ne izlaziti iz ureda kad radim jer mi inače djeca ne daju da se vratim”, kaže Maria i dodaje kako nije neobično da ne zna tko će se od njene obitelji pojaviti da joj pričuva djecu jer se oni sami međusobno dogovaraju. Najčešće su to njena majka i tetke koje su u mirovini.
“Ne bi ovo sve bilo moguće bez podrške moje obitelji. Njima je lijepo tu s djecom. One nam kuhaju što je super, jer toga nema kod babysitterice. Ovako mi uvečer dođu i braća sa svojim ženama”, priča Maria i dodaje kako je za zaposlene žene velika prednost ako ima nekoga od obitelji tko će uskočiti i pomoći joj.
“Djeci puno znači da, iako radim u kućnom uredu, tu sam za njih. Kći Marina dođe, podruži se sa mnom u mom uredu, sjedne i piše zadaću. Uvijek joj mogu pomoći, tu sam za nju”, ističe Maria koja je upravo zahvaljujući činjenici da je radila od kuće mogla dojiti svoje troje najmlađe djece.
“No, to ne znači da radim manje. Radim do 16, ali nikad dulje od 18 sati. Ali, kao poduzetnica radim više nego kad sam radila u kompaniji. Međutim, ne bi se više mogla vratiti u korporaciju i raditi za nekoga drugoga”, ističe na kraju Maria.
Foto: privatna arhiva Marie Sentić
