Kad se mala poduzetnica usudi prići velikim igračima

Vlasnica sam tvrtke s petero zaposlenika. Svoj posao radimo vrlo predano i ozbiljno, za što smo i „nagrađeni“ svim ovlasnicama nadležnih ministarstava. Poslujemo s mikro, malim, srednjim i velikim tvrtkama te pokušavamo pronaći svoje mjesto pod suncem.

Mali poduzetnici i velike tvrtke

Kako znamo da kod velikih „igrača“ ugovori traju godinu dana te da se potpisuju početkom godine, tako smo i mi napravili plan aktivnosti.

U našoj maloj tvrtki svi smo vješti poslovnoj komunikaciji, što između ostalog znači i da se na svaki e-mail pristojno odgovara s konkretnim odgovorima. Međutim, tu školu voditelji pojedinih odjela „velikih“ kompanija nisu prošli. Gotovo je “Sizifov posao” dobiti čak i potvrdu čitanja pisma namjere, a kamoli bilo kakav odgovor. Brojeve mobitela ne možete dobiti, a preko tajnica koje odlučuju o „sudbini“, najčešće ne možeš proći.

Uglavnom, nakon bezbroj poziva napokon smo došli do direktora odjela koji je zadužen za usluge koje nudimo i uspjeli dogovoriti sastanak.

Moram napomenuti da smo u Dalmaciji i da za sve jače „njuške“ moramo dolaziti u Zagreb.

Moja voditeljica komercijale i ja smo se uputile za Zagreb sa „sitnicom“ kao poklonom – četiri (ponavljam, četiri) ručno rađene praline od autohtonog proizvođača u ukrasnoj kutiji. Eto, da ne dođemo praznih ruku – to nam je bila jedina misao vodilja.

Velika ega “velikih” direktora

Naravno da smo čekale sastanak sat vremena nakon dogovorenog. Napokon se gospodin pojavio sa svojom asistenticom (mladom, zgodnom, visokom djevojkom koja je na sebi imala prozirnu mini suknju – dress code možda za popodnevnu kavu s frendicama). Osobno nemam apsolutno ništa protiv mladih, zgodnih, visokih djevojaka.

Sjeli smo u jedan od salona, a da nam pri tome nije niti pokazao gdje da objesimo jakne, a kamoli nas ponudio vodom. Tada je moja kolegica onako kroz šalu rekla: “Evo donijeli smo Vam sitnicu da se osladite s nečim što nemate u Zagrebu.”

Tu je krenuo monolog vrlo vrlo…vrlo neugodnog tona. Kako oni ne smiju ništa primati, kako je to politika njihove kuće, i da izvoli spremiti to u torbu i baciti što se njega tiče, jer oni se ne mogu kupiti.

Atmosfera je bila skamenjena, bilo je bespredmetno uopće ulaziti u raspravu i opravdavati se. Asistentica dotičnog je samo gledala u stol i papire ispred sebe.

Nakon te prve „dobrodošlice“ dobila sam 5 minuta za predstavljanje jer je on jako zaposlen.

Nakon što sam ispričala što sam smatrala da je potrebno, gospodin je samo na to postavio pitanje: “I? Što vi hoćete? Raditi s nama? (iako im nudimo apsolutni cijeli spektar usluga koji im treba iz našeg djelokruga), Vi znate tko smo mi i što smo mi, vi znate da smo mi svjetska firma, a vi poslujete, koliko ste ono rekli, 4 godine i iz Zadra ste? Nama nikad nije bila bitna cijena, već samo isključivo kvaliteta, a vi nam to niste u mogućnosti ponuditi.” (Iako se jako dobro zna da im je cijena najbitnija, bila tada, a i sada). Na što sam ja odgovorila da nije u redu da se o nekome misli na taj način kad nismo poslovali i ne znaju kako radimo.

Nakon točno 5 minuta pogledao je na sat i rekao da ima sljedeći sastanak i da ako smo kvalitetna firma da znamo što im treba i da pošaljemo ponudu… okrenuo se i otišao.

Nas dvije smo se obukle, u tišini došle do auta, sjedile još nekih 10 minuta u tišini jer jednostavno ništa pametno nismo imale za reći.

Bez obzira na sve, ponudu smo poslali (iako nam je trebalo nekoliko dana da je složimo – 200-ak različitih stavaka), a kolegica je nekoliko puta nakon toga pokušavala ponovno stupiti u kontakt s gospodinom, ali bezuspješno. Naravno na e-mail NIKAD nije odgovorio.

Svaki dan gledam po nekoliko puta reklamu te velike tvrtke u kojoj se veličaju, ali ništa u njoj nije tako veliko koliko ega malih direktorčića.

Foto: 123rf