Najveći drvored lipa u Europi, 30-ak malih kamenih crkvica, bezimene ulice označene tek brojevima. To je Blato. Malo mjesto na velebnoj Korčuli koje miriši na lipe i – lumbliju. Lumblija je aromatični kolač specifičan za područje Blata i Vele Luke, koji proizvodi tek pet certificiranih proizvođača, a koji ima priču romantičniju nego da je izašla iz Disneyjeve radionice.
Lumblija – kolač nezaborava
Kakva je to priča o lumbliji ispričala nam je Sanja Protić, vlasnica istoimenog OPG-a, koja već godinama spravlja ovaj aromatičan kruholiki kolač, a vodi i radionice na kojima svatko može ispeći svoju malu lumblijicu. Poseban je to dio turističke ponude otoka Korčule za koji ne znaju mnogi, a trebao bi postati nezaobilazna stanica svih putnika koje život nanese na Korčulu, bilo u stari grad, bilo u Velu Luku. Poseban je to način za doživjeti otok i njegove žitelje, običaje i okuse.
A sada… priča o lumbliji.
U Napoleonovo doba, jedan mladi francuski vojnik stigao je u Blato. Upoznao je tamo prekrasnu Blajku koja mu je osvojila srce. Jednoga dana, dobio je poziv da se mora vratiti u Francusku. Mora ostaviti Blato, Blajku, ljubav. Mladi Francuz, pekar po struci, odlučio je svojoj voljenoj ispeći kolač pun raznovrsnih začina, mirodija, bogat okusima i mirisima koje ga podsjećaju na nju i na Blato. Kolač joj je poklonio uz riječi: „n’oublie me pas“ što na francuskom znači „ne zaboravi me“. Mlada Blajka nije znala francuski, sporazumijevali su se oni jezikom ljubavi, pa je njegove riječi protimačila kao: „lumblija“. I tako je nastala lumblija, kolač nezaborava.
Pročitajte više: Banana kruh – recept za slasticu koja štiti zdravlje srca
Tijesto teško 7 kila, diže se i više od dana
Lumblija se danas tradicionalno peče na blagdan Svih Svetih. Onaj dan kad se prisjećamo svih onih koji nisu s nama. Prenosila se tako priča o lumbliji s koljena na koljeno, od jedne Blajke do druge, a mnogo verzija recepta opstalo je do dana današnjeg. Ipak, ne može pravu lumbliju proizvoditi svatko, a odobrena su tek dva recepta.
Za lumbliju je potrebna: Muka (brašno), cukar (šećer), vanilin cukar, maslac, kvasac, prženi mindeli (bademi), prženi orasi, suhice (grožđice), muškatni oraščić, klinčić, aniž (anis), korica lemuna (limuna), korica naranče, sol, morač (komorač), maslinovo ulje i varenik (reducirani sok od grožđa).
Kolač se radi čitavo poslijepodne, a nekad ostavi tijesto na dizanju i cijeli dan. Bogata smjesa dođe do oko sedam kilograma težine, a potrebno je i desetak kockica kvasca da bi se podiglo tijesto. Lumblija se prvo peče 15 minuta na 200 stupnjeva, zatim 15 minuta na 150 stupnjeva, a naposlijetku se temperatura smanji na 100 stupnjeva i tako se peče još 45 minuta. Kad je kolač gotov, premaže se varenikom i pospe šećerom. Varenik je jedan od najvažnijih sastojaka tradicionalne lumblije. Riječ je o reduciranom soku od grožđa koji se kuha 24 sata na laganoj vatri. Sok ne smije proključati, a od deset litara soka dobije se dvije litre varenika.
Pročitajte više: 3 recepta za koja vam trebaju samo tri sastojka!
Što je jera, a tko je Jera?
Kad je Sanja prije 30-ak godina rodni Split zamijenila Blatom, nije ni sanjala da će imati svoj OPG, proizvoditi vlastite sokove, ulja, kiseljeni motar i peći lumbliju.
„U Splitu je jedina zemlja koju sam imala ona u saksijama na balkonu“, kaže uvijek nasmijana Sanja koju je radu na zemlji i „svemu što danas zna“ podučila teta Jera, teta njezina supruga Nikše. Njoj u čast sve je svoje proizvode nazvala upravo tako.
Kako život piše najčudnije priče, ustanovilo se da ‘jera’ označava dobru i plodonosnu godinu u Futharku, najstarijem pismu kojeg su koristili germanski narodi Europe. Zato je na tetu Jeru, ali i „Tetu Jeru“ danas još ponosnija.
„Baš kao što ‘jera’ znači sve najbolje i najplodonosnije u poljoprivredi, naša je teta živjela od prirode i s prirodom“, napominje Sanja.
Na ambalažu svojih proizvoda, uz ime brenda, stavila je i znak ‘jera’ – dva ‘posvađana’ bumeranga. Iako tete Jere više nema, njezino nasljeđe živi sa Sanjom. Baš kako je ona svo svoje znanje pokupila od tete, tako ga danas širi dalje. Svoje goste i polaznike radionica rado uči kuhanju i pečenju domaćih, autohtonih jela. Ideja se rodila promatrajući strane turiste koji bi došli u apartman i čudili se nekim od najjednostavnijih jela, poput pire krumpira.
„Stranci su navikli na jela iz vrećice i mikrovalne. Imala sam jednom goste Engleze koji su me snimali kako radim tursku kavu, a Talijani su me molili da im ispečem nešto mesa na roštilju na drva, oni znaju samo za kupovni ugljen“, prisjeća se svojih početaka danas vlasnica brojnih diploma i priznanja te dobitnica srebrne povelje Suncokreta ruralnog turizma.
Foto: Petra Orešković, Women in Adria / Privatna arhiva
