Otkada znam za sebe, uvijek mi je bilo važno da na vrijeme stignem kamo god bih se uputila. U svojih ukupno sedamnaest godina školovanja samo sam jednom zakasnila na nastavu zbog pokvarenog autobusa i to mi je prouzročilo enorman stres. Kada sam se našla s druge strane katedre, također sam u školu dolazila barem pola sata prije nastave, uvijek među prvima u zbornici.
Sa svim ostalim sastancima na koje sam išla tijekom cijelog života bilo je isto. Uvijek bih, ako ništa drugo, barem pet minuta ranije bila u blizini dogovorenog mjesta. Zato me neopisivo živciralo kada bi tko kasnio, bilo da je riječ o kavi s prijateljima, kolegama, profesoru koji kasni na ispit, liječniku koji se pojavi na radnom mjestu pola sata nakon mog naručenog termina i slično.
Optimizam umjesto opsjednutosti vremenom
Moj zaručnik pak je prava suprotnost. Nije nikada zakasnio na posao, no sve izvan toga druga je priča. Konceptu vremena pristupa potpuno drugačije nego ja što me, moram priznati, u početku izluđivalo. Stalno bi mi govorio da se sve stigne i da nema potrebe biti pod stresom zbog kašnjenja koje se na kraju neće ni dogoditi.
Pitao se zašto uvijek žurim i tko me to tjera da stalno budem budna od pet ujutro i ganjam sate u danu. Govorio bi mi da, primjerice, kino neće nikamo pobjeći, da se prvih deset minuta ionako vrte reklamni materijali i slično, no meni je svaka eventualna minuta kašnjenja, čak i tijekom slobodnih neradnih dana, prouzročila dodatni stres, dok je on bio smiren.
Slična situacija zadesila me i s kolegicama na fakultetu čije me kašnjenje živciralo i smatrala sam ga krajnjim pokazateljem nepoštovanja, no danas imam drugačiji pogled na sve to. Kada dobro razmislim, vidim da su gotovo sve takve osobe imale jednu zajedničku osobinu – bile su optimistične, za razliku od mene pesimista.
Za njih je čaša uvijek bila napola puna, dok za mene napola prazna. Smatrale su da se sve stigne i da nema potrebe za žurbom jer dan ima dovoljno sati za obavljanje svih obaveza. No, zato je njima obavljanje obične aktivnosti trajalo duže nego meni, a sve zato jer su mislili da u 24 sata mogu utrpati bezbroj stvari sa svoje „to do liste“ imajući uvijek na pameti ideju da se sve stigne.
Obavljanje više stvari odjednom neće doprinijeti učinkovitosti
Posljednje dvije godine redovito uz sebe imam planer i zapisujem sve obaveze koje imam (aplikacije za organizaciju vremena nisu za mene, ja ipak više volim dobri stari papir i kemijsku olovku). S vremenom sam naučila koliko toga stignem u jednom danu, kada sam najproduktivnija i kada je vrijeme da stanem jer će u suprotnom ono što radim ispasti jako loše. U svemu tome uvijek se držim toga da obavljam jednu po jednu stvar, što je jedna od najkorisnijih stvari koju sam naučila na kolegiju „Metode učinkovitog učenja i poučavanja“ tijekom studija. Jednostavno ne mogu zamisliti da dok pišem neki tekst, usput radim još i sto drugih stvari, odnosno da koristim popularni tzv. multitasking.
S druge strane, moj je zaručnik opet prava suprotnost meni. Primjerice, tijekom vikenda se mora pripremiti za nastavu u novom tjednu, što podrazumijeva osmišljavanje cijelih nastavnih sati, materijala za učenike, upisivanje ocjena i komentara u e-dnevnik i slično. Uz to i svakodnevno honorarno piše za jedan informatički online časopis, a kada se sve to zbroji, obaveza ima zaista puno. Vjeruje da će sve stići odraditi za nekoliko sati.
Međutim, kada se on prihvati pisanja za časopis, istodobno provjerava i e-mail, gleda teme za novi školski radni tjedan, novitete na IT-tržištu i slično i zato se obaveza koja je mogla trajati dva- tri sata protegne na barem četiri sata iako je on uvjeren da je takvim pristupom učinkovitiji, ali onda kasni ili ne stigne napraviti sve ono što je zamislio.
Kada pak idemo u grad, prije samog izlaska iz stana želi obaviti još sto stvari, vjerujući da će tako kasnije uštedjeti vrijeme. Iznošenje smeća, skupljanje mokrih ručnika koje je ostavio na podu i tisućito pranje zubi tog dana samo su neke od sitnih „obaveza“ koje se odjednom moraju napraviti baš tada. I onda kasnimo…
Reorganizacija vlastitih aktivnosti ključna za upravljanje vremenom
U trenucima kada shvati da kasni s nečime važnim, okrivljuje svoje (ne)sposobnosti i napušta ga onaj ranije spomenuti optimizam iako se sve moglo riješiti jednostavnom reorganizacijom aktivnosti. Dakako da ne želim da ga napusti njegov optimizam jer nam je jedan pesimist u obitelji (ja 😀 ) i više nego dovoljan. Ono što mu pokušavam prenijeti jest ideja da nije superčovjek i da samo jednostavno mora svoje aktivnosti odvojiti jednu po jednu.
Također je važno da svi oni koji stalno s nečime kasne ili osjećaju da jednostavno ništa ne stignu, zaista analiziraju na što troše svoje vrijeme. Odgovaranje na e-mailove tijekom rada nas usporava, a njegovo stalno provjeravanje izaziva i nevjerojatan stres, što mogu i sama potvrditi. Umjesto toga, odredite vrijeme u kojem ćete provjeriti svoj e-mail, bilo privatni ili poslovni. To može biti i samo dvaput dnevno.
Dobra ideja je i korištenje planera ili aplikacija za organizaciju vremena, no i tu je važno biti spreman na kompromise i ne se okrivljavati ako nešto ne stignemo pa to prebacimo na sljedeći dan.
Optimizam je nešto čega se nikako ne bi trebalo odreći, ali osobe koje su se prepoznale u ovome trebaju biti svjesne toga da kašnjenje u poslovnom svijetu ne daje lijepu sliku. Ključno je da prihvate da ne mogu utjecati na sve jer nisu superljudi, ali mogu biti spremni na usputne promjene i reorganizaciju vlastitih aktivnosti barem većinu vremena.
Foto: 123rf
