Leu Lazarić, 35-godišnju generalnu direktoricu Evercore banke, uhvatili smo na godišnjem odmoru u Hrvatskoj te nam je bez zadrške pričala kako je tekao njezin životni put od školovanja u Iranu, studiranja po europskim centrima do problematike žena u financijskoj industriji i organizaciji privatnog života.
Rođena za financije
Lea Lazarić, rođena Zagrepčanka, sa svojih se pet godina 1985. godine s roditeljima seli u Iran, gdje je otac dobio posao u građevinskoj kompaniji te tamo pohađa njemačku osnovnu školu da bi se 1995. ponovno vratili u Hrvatsku. U Zagrebu upisuje XVIII. dvojezičnu gimnaziju, ali se prebacuje na program International Baccalaureate na MIOC-u te po završetku srednjoškolskog obrazovanja odlazi na studij managementa na London School of Economics.
“Bilo mi je neobično ići u srednju školu u Hrvatskoj jer sam navikla biti u inozemstvu i znala sam da želim studirati negdje vani. Dvoumila sam se između Engleske i Amerike, ali ipak sam se odlučila za London jer je bliže roditeljima, a i primljena sam na LSE gdje sam dobila djelomičnu stipendiju”, prisjeća se Lea.
Nakon što je stekla bachelor diplomu, preko inicijative Women in finance, zaposlila se u UBS-u, švicarskoj banci, gdje je pet godina radila kao brokerica, nakon čega odlučuje upisati MBA na poslovnoj školi INSEAD u Francuskoj koju je financirala UBS banka za koju je radila.
“UBS mi je financirao poslijediplomski, iako to nije praksa za moju struku, ali ja sam već bila dala otkaz s namjerom da si sama platim školovanje. Međutim, tadašnji šef mi je rekao da radim najveću grešku u životu, ali nisam htjela odustati od poslijediplomskog te smo se dogovorili da će mi oni to platiti ako ću se poslije vratiti u firmu. U slučaju da se ne vratim, vratiti ću im novac. Nisam to očekivala i sama sam si bila voljna platiti školovanje jer firme općenito više ne financiraju MBA, osim konzultantskih firmi s uvjetom da se moraš kod njih raditi dvije godine”, objašnjava Lea.
Nakon poslijediplomskog studija vratila se u London gdje odlučuje promijeniti posao jer je htjela probati nešto izvan financijske industrije. Daje otkaz u UBS-u i zapošljava se u kao product manager u odjelu marketinga u L’Oreal-u gdje ostaje godinu dana da bi se nakon toga ipak vratila bankarstvu.
“L’Oreal je jako dobra kompanija prema kojoj imam puno poštovanja, ali posao u marketingu nije bio za mene. Više mi odgovara bankarsko okružje, a i moje vještine više odgovaraju području financija. Ako želiš biti product manager moraš zaista voljeti taj posao i s oduševljenjem predstavljati proizvode, a ja se u tome nisam vidjela. Jako mi je drago da mi se pružila prilika isprobati taj posao jer sam mnogo naučila, ali to nije bilo za mene.”
Jako malo žena u financijskoj industriji
Uzela je malo vremena kako bi pronašla ono što stvarno želi raditi te je naposljetku odluka ipak pala na banku UBS u koju se vraća 2007. godine.
“Pronašla sam nišu financijske industrije koja se bavi prikupljanjem kapitala za rizične fondove u koji institucionalni investitori ulažu dio svog portfolia. U Londonu je bilo nekoliko banaka koje su se time bavile, između ostaloga i UBS, za koji sam se odlučila jer su bili fer prema meni i dosta jaki u tom području koje je mene zanimalo, a ja sam bila zadužena za njemačko govorno područje, istočnu Europu i Englesku”, govori Lea.
U travnju ove godine Lea je dala otkaz u UBS-u nakon što su je kontaktirali bivši suradnici i ponudili joj posao u američkoj investicijskoj banci Evercore, također u Londonu, gdje na poziciji generalne direktorice u sektoru privatnog kapitala počinje raditi u srpnju ove godine.
“Evercore je relativno nova banka, osnovana 1995. godine, a ja sam sada na gardening leave, što je praksa u ovoj industriji kada prestaneš raditi u jednoj banci. Maknu te nakon što daš otkaz (ili ga dobiješ) na nekoliko mjeseci s tržišta kako ne bi mogao konkurenciji prenijeti informacije o klijentima”, objašnjava Lea.
Što se tiče pozicije generalne direktorice, najviše pozicije u korporaciji, Lea je prva žena na toj poziciji u Evercore-u u Europi, a kaže kako je u financijskoj industriji zaposleno malo žena te da vlada nesvjesna pristranost prema ženama i to i od strane i muškaraca i žena.
“U ovoj industriji je već od zapošljavanja na početničkim pozicijama manje žena nego muškaraca, a što se ide više po ljestvici, još ih je manje. UBS je u Europi imao najviše tri žene na poziciji generalnog direktora unutar investment bankinga, a to je banka koja ima 70 000 zaposlenih. To je veliki problem u financijskoj industriji u Londonu i zato postoji mnogo inicijativa kako bi privukli što više žena. To se uspjelo ostvariti na nižim pozicijama, ali na višim još uvijek ne, iako ima više žena koje završavaju fakultete, nego muškaraca. Prije koju godinu napravili su eksperiment tako da su postavili kvote za zapošljavanje žena u jednom odjelu, gdje su morali zaposliti određeni broj žena prije muškaraca i na kraju su uspjeli ispuniti kvotu od 40% žena.“
“Nemam problem s kvotama”
Ova generalna direktorica kaže kako je pobornica kvota te smatra da ih se treba postaviti dok se ne podigne standard.
“Nemam problem s kvotama te ih smatram dobrim načinom da se privuče više žena na pozicije koje se trebaju popuniti. Problem postoji, a ako će kvote taj problem riješiti, ti ćeš svojim radom dokazati možeš li dobro obavljati svoj posao ili ne. Također, postoji mogućnost i sudjelovanja u nadzornim odborima kao nezavisni član s ciljem kontrole managementa i davanja neovisnog mišljenja vezanog uz strateške odluke. Ova funkcija je u velikoj mjeri zastupljena u Engleskoj te je za njeno obavljanje potrebno odvojiti nekoliko dana mjesečno. Voljela bih se u tako nešto svojim iskustvom i znanjem uključiti i u Hrvatskoj jer bi mi puno značilo kada bih na taj način bila povezana s mojom domovinom. Iako ne živim već puno godina u Hrvatskoj, jako sam vezana za našu državu i nastojim što više vremena provesti ovdje”, kaže Lea.
Kao jedan od problema Lea navodi i podsvjesne predrasude prema ženama i manjak ženskih uzora na vodećim pozicijama.
“ Teško je uspjeti kad si žena, jer da bi postao generalni direktor u jednoj banci moraš imati sponzore i to je politički proces. Činjenica je da mi svi imamo predrasude i kada žene žele doći na visoku poziciju, percipira ih se kao agresivne dok se muškarca percipira da zna što hoće. Naravno, takva percepcija nije namjerna, ali veliki broj žena to doživljava i zato postoji puno programa kako bi ljudi to osvijestili kod sebe.“
Lea je do pozicije generalne direktorice došla kroz godine rada i dobro obavljenog posla, a kaže kako je najbitnije znati se postaviti. A naravno, bitno je imati i sreće.
“Cilj mi je dobro obavljati posao. Ako netko ima neki problem sa mnom, volim otvoreno razgovarati o tome. Na primjer, kada sam rodila prvog sina, bila sam na direktorskoj poziciji i uzela sam deset mjeseci porodiljnog dopusta. Neki su komentirali kako ne mogu uzeti toliko puno dopusta, ali ja svoju karijeru gradim dugoročno i tih deset mjeseci neće ništa predstavljati i za sve će biti vremena. Čak i kada sam se vratila na posao, ako sam trebala iz nekog razloga biti kod kuće, onda sam od kuće i radila. Mislim da je važno kako se postaviš, što je problem kod žena, jer se žene često ustručavaju pitati.”
Kada je ostala trudna s drugim sinom, također je planirala ostati deset mjeseci na porodiljnom dopustu, ali je jedna kolegica otišla iz firme te se Lea vratila na posao nakon šest mjeseci, ali pod uvjetom da tri dana radi u uredu, a jedan dan od kuće. Tada na poziciji izvršne direktorice, bila je prva koja je postavila takav uvjet.
“Mislim da je moguće postići fleksibilnost u financijskom sektoru, ali i da nije moguće uopće ne biti u uredu jer postoje stvari koje se moraju riješiti licem u lice, ali apsolutno mislim da se danas može raditi bar jedan dan i od kuće. Treba biti iskren prema sebi i reći je li to moguće u tvom poslu te svaka žena mora vidjeti što njoj odgovara. Kod mene na poslu bilo je žena s četvero djece koje bi bile tri tjedna na porodiljnom, ali ako to njima tako odgovara, to je njihovo pravo.”
O problemima koje žene prolaze u financijskom sektoru Lea je otvoreno pričala sa svojim nadređenima te je bila uključena u mnoge forume na tu temu.
Diskriminacija je nesvjesna
“Mislim da problem nije toliko na visokim razinama unutar kompanije jer se oni svi trude pomoću inicijativa riješiti taj problem, koji se ustvari nalazi na jednoj razini ispod top levela. Kada sam pričala sa ženama na forumima o tome, neke komentiraju da se ne osjećaju diskriminirano na što bih im ja uvijek odgovorila da im nitko neće doći i u lice reći da posao nisi dobila jer si žena. Teško se probiti jer je to vrlo zatvoren krug ljudi, “old boys club” gdje muškarci idu na golf i slične sportove te tamo dogovaraju poslove, a ako si žena i to ne radiš, onda je jako teško dobiti priliku.”
Lea napominje kako je to veliki problem, ne samo Londona, nego općenito svijeta businessa, pogotovo financijskog.
“Puno sam čitala Sheryl Sandberg i slažem se s njom u puno stvari. Mislim da svaka žena mora odlučiti da li želi ostati doma nakon što rodi djecu ili vratiti se na posao. Ako se žena odluči da se želi vratiti na posao, onda put nije lak, jer u današnje doba je teško uskladiti i obitelj i karijeru. Sigurna sam da me sve žene razumiju kada to kažem. Sve mi tražimo naše mjesto pod suncem i pokušavamo najbolje odraditi sve aspekte života. Ali to nije lako. I slažem se sa Sheryl da ti za to treba puno pomoći”, kaže Lea.
Lea napominje kako je dobro obavljen posao najvažniji te da ne treba kriti svoju žensku stranu.
“Neću se praviti da nisam žena, i iskreno, pola klijenata radije će pričati sa mnom upravo zbog toga, ali ni s tim nemam problema. Neki će radije pričati s mojim kolegama. I to je isto OK. Ne moramo kriti tko smo, na kraju se ionako uvijek radi o dobro obavljenom poslu. Naravno, ne treba biti provokativan, ali ako je sve profesionalno, ne treba se ponašati kao muškarac jer dokazano je da ako u sobi imamo i žene i muškarce, rezultat će biti bolji. Činjenica je da žene i muškarci razmišljaju drukčije i uvijek je bolje ako postoji više opcija.”
Bez supruga i dadilje bi razvoj karijere bio nemoguć
Za svoj uspjeh, Lea kaže kako je zaslužan i njezin suprug jer bez njegove potpore ne bi mogla uz djecu razvijati i karijeru.
“Smatram da ako žena želi biti uspješna, treba joj muškarac, ili neka osoba, koja će ju podupirati u svemu jer da ja nemam supruga kakvog imam, nikada ne bih bila u mogućnosti uz djecu i dalje razvijati karijeru. Za to sam jako zahvalna. Za mene feminizam znači da se muškarci i žene jednako tretiraju. Nije lako biti muškarac uspješne i jake žene jer mora biti dovoljno siguran sam u sebe. Postoje te norme koje su u različitim kulturama drukčije, kao i što još uvijek postoji norma što treba raditi muškarac, a što žena. Kada dođu djeca, sve se drastično mijenja, i meni ne bi bilo dovoljno da se oboje posvetimo svojim karijerama, a da nam djeca odrastaju uz dadilje.”
Kako Lein muž ima vlastitu firmu, fleksibilan je s radnim vremenom te se mogu uvijek uskladiti, a i ona govori kako je imala sreće jer je i na visokim pozicijama mogla otići s posla kada je trebala. Kada bi morala ići na put, suprug bi ostao kod kuće s djecom, i obrnuto.
Lea je majka dva sina, jednog od tri godine i drugog od 15 mjeseci te kaže kako je jedini način da oboje rade – dadilja i da žene na nižim pozicijama prestaju raditi jer su dadilje jako skupe. Na srednjoj poziciji u financijskom sektoru na dadilju bi otišlo 50% plaće, dok bi u marketingu otišlo čak 70% plaće.
“Otkad sam se vratila na posao imamo dadilju na puno radno vrijeme. Moraš imati jako dobar sustav potpore da bi mogao uskladiti karijeru i obiteljski život. Mama mi je fleksibilna, pa nam ovdje dođe pomoći ako oboje u isto vrijeme moramo na put. Kako radim od 8.30 ujutro do 18.30-19 sati, malo slobodnog vremena koje imam ne želim trošiti na čišćenje, nego provesti s djecom tako da imam i čistačicu. Imamo sreće da si to možemo priuštiti, što znam da nažalost nije uvijek mogućnost svih obitelji. Teško je, jer korporativni svijet nije dobro postavljen za žene s malom djecom. Puno toga ovisi i o tome tko ti je šef te koliko ima razumijevanja, a ja sam imala sreću jer mi je šef bio obiteljski čovjek. Ipak, i žene na visokim pozicijama u velikoj mjeri prestaju raditi jer je London po tom pitanju dosta tradicionalan. Teško je prve tri godine dok djeca ne krenu u vrtić, a ako si kod kuće, onda si sam cijeli dan. Meni su djeca najbitnija u životu, ali bitna mi je i karijera, a kako god odlučiš zezneš se – ostao kod kuće ili se vratio na posao. Muškarci uopće ne znaju kroz što mi prolazimo, a i same se međusobno kritiziramo, nažalost.”
Što se tiče školskog sustava u Engleskoj, dijete s dvije i pol godine kreće u vrtić u kojemu boravi tri sata na dan kako bi se pripremilo za školu u koju kreće s četiri godine. Privatne škole u Londonu su skupe, pa se zato obitelji koje si to ne mogu priuštiti sele izvan Londona, gdje su bolje državne škole. Ako bi djeca kasnije upisala Oxford ili Cambridge, moraju pohađati dobre škole, a kako bi bili primljeni u dobre škole, moraju ići u dobre vrtiće.
“Kako bi dijete išlo u dobar vrtić mora se upisati čim se rodi. Tako da sam i ja, čim sam izašla iz sale nakon poroda, suprugu predala papire s datumom rođenja djeteta da ih pošalje u školu. Sustav je težak i skup i puno ljudi se doselilo u London tako da treba na vrijeme poslati prijavu. Postoje i liste čekanja pa dijete ponekad sa tri godine mora ići na intervju.”
Na pitanje kako Hrvati mogu uspjeti u Londonu, Lea govori kako ona nikada nije radila u Hrvatskoj tako da ne poznaje hrvatski način rada, ali da treba točno znati što želiš raditi i ciljati takve poslove. Konkurencija je velika jer je puno doseljenika iz Azije koji rade po cijele dane, ali da je u svemu potrebno i sreće.
“Zahvalna sam što su mi se ponudile prilike da radim ovaj posao i što sam imala priliku raditi s divnim ljudima koji su mi puno pomogli. Nadam da ću i ja moći pomoći onima koji žele karijeru u toj industriji, bilo kroz mentorske programe ili slično, a voljela bih pomoći i našim ljudima.”
Foto: Women in Adria
