Od nedavno pratim blog g.Jamesa Altuchera, i doslovce svaki njegov tekst dirne me tamo negdje unutra, ajmo reći u dušu (ako ista postoji). Zašto? Jer u svakoj temi nudi neke korisne životne i/ili biznis savjete; jer to radi na način da uči iz svojih iskustava i vuče paralele; jer ne stoji na Olimpu i soli pamet svojoj publici, nego ispovijeda i priznaje sve svoje slabosti, nedostatke, greške; jer u svemu što piše ima pametnog humora (i na svoj račun!). Jer je kroz sve to BOLNO ISKREN!
Kako se desilo da je laž postala norma?
I onda, nakon što me ta razina iskrenosti fascinira, pitam samu sebe zašto. Zar ne bi iskrenost trebala biti poželjan i prevladavajući način ponašanja, a laž nešto čega se trebamo sramiti i izbjegavati? Kada se desilo to da je laž postala norma, a istina iznimka? I zašto?
Ja radim u indstriji koja se često percipira kao ‘muljanje’; proizvođači, pružatelji usluga, trgovci, marketinške agencije, mediji… lažu i muljaju svoje kupce/klijente s jedinim ciljem da se domognu profita. Ne vjeruj reklamama, ne vjeruj obećanjima, zeznut će te.
Da, istina je, ima ih takvih. Ne, nije istina, ima ih kojima možete vjerovati uvijek i 100%. Samo je problem prepoznati koji su koji.
Onda opet mislim, nekad i ja, kao potrošač, pjevam onu Alkinu ‘laži me’ – npr. kada kupujem 55-tu kremu koja obećava da će me u x tjedana riješiti celulita, dok mi se kao ‘dokazni materijal’ pokazuju slike cura barem dvaput mlađih od mene i ‘rezultate istraživanja koji pokazuju da je od 100 žena (pazi ti statistički relevantnog uzorka!) 90% izjavilo da je zamijetilo rezultate’. Ne smatram se osobom ispodprosječne inteligencije, a zašto sam onda kupila već 55-ti takav proizvod, ako prijašnja 54 nisu dala rezultate koje su obećavali?? I bih li ga kupila da su mi, umjesto ponuđenih ‘garancija’, rekli: gle, nema šanse da te ova krema riješi celulita, ali malo će ti zategnuti kožu, pa ako ćeš uz to promijeniti način prehrane, ići u teretanu min 3x tjedno i prestati pušiti – postoje šanse da ćeš biti relativno zadovoljna rezultatom? Pa ne znam baš…
Mene je moj otac, jednim potezom još u osnovnoj školi, ‘cijepio’ protiv laganja. Što ne znači da sam baš uvijek u životu rekla istinu, ali mi je istinski fizički slabo kada moram izreći laž. Prešutiti nešto – može proći ako postoji dobar razlog, ali slagati – uh! Osim fizičke neugode, nekako vjerujem da se istina ionako kad-tad sazna (pa čemu muljati?). Iako nemam hrabrosti koliko ima James Altucher i vjerojatno si nikada neću figurativno oguliti kožu s tijela i reći – evo, to sam ja, take-it-or-leave-it, njegova me iskrenost dovoljno inspirira da ću se nastojati svakim danom malo ‘zarezati’ i pokazati da i ja krvarim.
Kad bismo svi bili malčice iskreniji jedni prema drugima, ne bi li nam u konačnici svima bilo bolje? Ako mi kažeš da mi je frizura loša, možda ću otići kod frizera i izgledati bolje? Ako mi iskreno prezentiraš što tvoj proizvod može, neću li ga kupiti ponovno jer je opravdao moja očekivanja?
Ako ništa drugo, u svijetu u kojem je laž norma, iskrenost može biti jaki faktor diferencijacije. Nitko te neće kupiti / voljeti jer si isti kao i svi drugi; izabrati će te zato što imaš ‘ono nešto drugačije’.
Mia Žilavec je iskusna menadžerica s više od 15 godina radnog iskustva u nizu hrvatskih i multinacionalnih kompanija na području Hrvatske i tržišta Adria regije. Iskustvo koje je gradila radeći za velike kompanije, sada koristi u radu s malim i srednje velikim trvtkama koje su suočene s nedostatkom internih marketing ekspertiza, kvalitetnog proizvoda ili usluge koje kupci nisu prepoznali, nedovoljno učinkovitim investicijama u marketing aktivnosti; tvrtkama koje ne znaju kreirati marketing strategiju koja će im osigurati da na tržištu realiziraju svoj maksimalni potencijal. Prva u Hrvatskoj nudi usluge outsourcinga marketing usluga, više o njenim uslugama na www.virtualni-suradnik.hr
Foto Dreamstime Cittaliance
