Vjerovanje da otvaranje kišobrana u zatvorenom prostoru donosi nesreću jedno je od onih praznovjerja koje se prenosi s generacije na generaciju. Mnogima je ovo poznato kao jednostavno “pravilo” koje treba poštovati, ali malo tko zna gdje i zašto je ova ideja uopće nastala. Kao i većina praznovjerja, i ovo je ukorijenjeno u mješavini povijesnih okolnosti, simbolike i narodne tradicije.
Povijesni korijeni praznovjerja
Porijeklo ovog vjerovanja može se pratiti do drevnog Egipta, gdje su suncobrani ili “parazoli” imali veliku simboličku važnost. Parazoli su služili kao zaštita od sunčeve svjetlosti i vjerovalo se da predstavljaju božansku moć i zaštitu. Suncobran se povezivao s bogom Sunca, Raom, te je otvaranje takvog predmeta na pogrešnom mjestu ili u neprimjerenom kontekstu bilo smatrano uvredom božanstvu. S obzirom na to da su ovi suncobrani bili rezervirani za visoku klasu i rituale, otvaranje u zatvorenom prostoru značilo je narušavanje svetosti predmeta.
U kasnijim stoljećima, kada su kišobrani postali popularni u Europi, njihova je upotreba ostala vezana za praktičnu zaštitu od elemenata, ali su mnoge simboličke asocijacije iz prošlosti opstale. Otvaranje kišobrana u zatvorenom prostoru smatralo se “provociranjem” zla ili nesreće jer je to čin koji narušava prirodni red stvari — kišobrani su namijenjeni vanjskoj upotrebi, gdje se suočavamo s vremenskim uvjetima.
Pročitajte više: Je li vjerovanje u duhove iracionalno?
Nesreće uzrokovane lošom konstrukcijom kišobrana
Jedan od praktičnijih razloga zašto se ovo vjerovanje održalo kroz vrijeme je i činjenica da su prvi kišobrani bili nezgrapni i često opasni za rukovanje u zatvorenom prostoru. U 18. i 19. stoljeću, kišobrani su imali čvrste, metalne šipke i opruge koje su mogle ozbiljno ozlijediti ljude u blizini ako bi se naglo otvorili, piše N1.
U skučenim prostorima, mogućnost ozljeđivanja ili oštećenja predmeta bila je značajna, pa je ovakvo ponašanje postalo općeprihvaćeno kao nesmotreno i potencijalno opasno. Ovo je, uz element mistike i praznovjerja, dodatno učvrstilo vjerovanje da otvaranje kišobrana u zatvorenom prostoru donosi nesreću.
Psihološki aspekti praznovjerja
Praznovjerja, uključujući ono o kišobranima, često imaju korijen u ljudskoj potrebi za kontrolom nad nepoznatim ili potencijalno prijetećim situacijama. Ljudski um teži traženju uzoraka i značenja u svakodnevnim događajima, posebno kada je riječ o lošoj sreći ili nesreći.
Kada se nešto loše dogodi ubrzo nakon što je osoba otvorila kišobran u zatvorenom prostoru, ljudski um može lako povući vezu između ta dva događaja, bez obzira na to koliko iracionalno to bilo. Ovakva vjerovanja opstaju upravo zbog toga što im se pripisuje moć da objasne nesreću koja nas pogađa.
Kao i kod mnogih drugih praznovjerja, otvaranje kišobrana u zatvorenom prostoru nastavilo se prenositi kroz usmene predaje i kulturološke norme. Kultura igra ključnu ulogu u održavanju ovakvih vjerovanja. Na primjer, ako u obitelji postoji tradicija vjerovanja u ovu nesreću, osoba će vrlo vjerojatno usvojiti isto vjerovanje i prenijeti ga na svoju djecu, čak i bez razmišljanja o stvarnom razlogu iza njega.
Iako je otvaranje kišobrana u zatvorenom prostoru uglavnom bezopasno u modernom kontekstu, vjerovanje da to donosi nesreću opstaje kroz stoljeća. Ono je mješavina povijesnih, simboličkih i praktičnih razloga, koje su podupirali drevni rituali, stvarne opasnosti od loše izrađenih kišobrana te psihološka sklonost ljudi da traže uzorke i objašnjenja za svakodnevne nesreće. Iako moderni kišobrani nisu ni približno toliko opasni kao njihovi prethodnici, praznovjerje živi dalje, podsjećajući nas na fascinantnu moć tradicije u oblikovanju naših vjerovanja i ponašanja.
Foto: Canva
