Elvira Pećnik Voditeljica je Odjela poslovne analize u KING ICT-u a njezin put do ove pozicije nije bio lagan ali ni dosadan.
„Kad sam kao teenager zamišljala svoj život, bilo je to prema onome što sam gledala u svom okruženju, onim unaprijed definiranim putevima. Završiš školu pa fakultet, pa se zaposliš, negdje uz put nađeš ljubav svog života i osnuješ obitelj. To je taj neki ucrtani put kojeg su nam usadili
naši roditelj. No, moj put je bio sve samo ne takav. Nije bio linearan, nego baš krivudav, zavoj na zavoju uz puno uspona i padova. Danas kad pogledam unatrag mogu samo reći: One hell of a ride.“
„Relativno rano sam osnovala obitelj .“
Nakon što je završila srednju školu nije odmah krenula na fakultet. U to je vrijeme samo razmišljala o tome kako financijski pomoći roditeljima i kako se što ranije osamostaliti.
To ljeto je odlučila provesti u Njemačkoj, sezonski. Radila je dva posla, dobro se zabavila, ‘napunila džep,’ te se nakon dva-tri mjeseca vratila u Hrvatsku. Iako su u pitanju bili rani počeci, kaže kako je već tad znala da joj ne odgovara ‘gastarbajterski život.’
I dalje idući suprotno od zamišljenog životnog puta prvo je osnovala obitelj, pa je tek onda krenula studirati. Danas u rukama ima diplomu iz financija.
Priznaje kako joj kroz razdoblje studiranja uz djecu i posao nije bilo lako te kako sumnja da bi to mogla bez „baka servisa“ koje su uvijek bile dostupne za pomoć.
„Budućnost moje obitelji potaknula me na studij.“
Odustajanje od studija joj nije bila opcija jer se pokazalo da sa srednjom stručnom spremom nije imala mogućnosti za napredovanje u željenom smjeru.
„Nisam odustala, dapače, meni je moja obitelj bila motivacija da završim studij. Danas je situacija kod nas u IT-u ipak malo drugačija. Fakultetsko obrazovanje je bitno i poželjno, ali nije ključno. Bitna je motivacija, stručnost i cjeloživotno usavršavanje. U tvrtki u kojoj sam ja tada radila nije bilo te opcije, sa srednjom stručnom spremom nisam mogla napredovati na poslove koji su mene zanimali jer je uvjet bila diploma. A budući da me posao koji sam tada radila nije ispunjavao, jedini logičan put je bio da se potrudim i taj ‘papir’ i zaslužim.“
Morala je zbog studija žrtvovati vrijeme koje bi provela s djecom ali kako je sve to radila kako bi i njima bilo bolje, izdržala je. Smatra to svojim ‘višim ciljem’ do kojeg je konačno i došla.
„Nije bilo lako jer su mi klinci bili stvarno mali. Ali kad imate nekakav cilj i obveze koje su tu i ne ide nikuda, ne možeš ih prolongirati, nemate puno prostora za isprike i razmišljanja o bilo čemu osim da cilj ispunite na vrijeme. “
Priznaje kako joj to razdoblje ipak nije bilo traumatično, nego i zabavno, ujedno i mali bijeg od jednolične svakodnevnice. No, da je bilo izazovno balansirati privatno i posao, učiti do kasnih noćnih sati i brinuti o djeci – toga se dobro sjeća.
„Danas super balansiram, no u trenutnoj tvrtki je balans privatnog i poslovnog jako dobar. Naravno, tu je i zrelost, bolje znam posložiti prioritete.“
„Izlazak iz zone komfora je prilika za učenje i rast“
Završetkom studija dobila je priliku za rad na projektima što je bila odskočna daska i za promjenu posla. Njezin se studij isplatio, promijenila je tvrtku i počela se baviti poslovnom analizom. Tijekom dugogodišnje karijere radila je i kao voditeljica projekata i kao team lead, no poslovnu analizu ipak najviše voli.
Kada joj je prvi put ponuđena pozicija voditeljice odjela, odbila ju je. Na pitanje zašto rekla je da se ne smatra dovoljno iskusnom za takvu poziciju i odgovornost. Danas zna da se iza tog odgovora krio strah od nepoznatog i od izlaska iz zone komfora. Ipak, odluku je prespavala i odlučila da nema što izgubiti ako pokuša.
„Što je najgore što se može desiti? Mogu dati sve od sebe i ne uspjeti. A i iz toga ću nešto naučiti. Shvatila sam da je strah kočnica i da ću, odlučim li ne iskoračiti iz svoje zone komfora vjerojatno propustiti priliku za koju ne znam kuda me sve dalje može odvesti. Zato danas potičem svoje ljude da budu znatiželjni i iskorače iz zone komfora. Izlaskom se događa magija – učite, dobivate samopouzdanje, lakše se nosite s izazovima, usvajate vještine, prihvaćate rizike i ostvarujete stvari za koje ste mislili da su nemoguće.“
Kad se strahove pobijedi…
Kao team lead je radila četiri godine te smatra kako je puno rasla kroz tu ulogu – kao voditeljica i osoba. To navodi i kao jedan od svojih najvećih karijernih iskoraka, ponosna jer se usudila okušati u nečemu u čemu je bila neiskusna i nesigurna. A najviše je ponosna na feedback ljudi koje je tada vodila.
Kada je osjetila da više ne doprinosi onako kako je ona smatrala da bi trebala i htjela, vratila se u operativu, a uskoro se odlučila i za nove izazove. Za svoj daljnji put odabrala je KING ICT gdje je prvo došla na mjesto senior poslovne analitičarke te ubrzo napredovala na poziciju team leada. Trenutno vodi Odjel poslovne analize koji broji 40 poslovnih analitičara, rame uz rame s još dva team leada. Otvoreno govori kako bez njih, i bez podrške direktorice, ovaj posao ne bi bio jednostavan.
Danas nema strah od iskoraka u neke nove izazove. Sretna je jer je okružena kolegama koji su joj podrška, na koje se može osloniti i koji vjeruju u nju.
„Uvijek se pitam što je kod mene zanimljivo za ispričati“
„Kada sam pripremala prezentaciju za inicijativu „Girls in ICT“ u kojoj KING ICT sudjeluje svake godine, pitala sam se što uopće ima kod mene zanimljivo što bih mogla ispričati o sebi i svom karijernom putu i koju poruku prenijeti curama koje tek ulaze u IT? No, IT nudi jako puno mogućnosti, trebaju ti samo motivacija, znatiželja i hrabrost za isprobavanje novih stvari i da pri tome vidiš svrhu u onome što radiš. Ostalo dođe samo po sebi.“
Danas uživa u voditeljskoj ulozi više nego prije jer sad ima veću slobodu u radu. Jednako kako je uživala radeći na projektima kao analitičarka ili voditeljica projekata danas zadovoljstvo pronalazi u vođenju Odjela te inicijativama koje za cilj imaju unaprjeđenje kvalitete procesa poslovne analize, a time i podizanja efikasnosti te kompetencija analitičara. To, kaže, i nije težak posao kada si okružen stručnjacima koji su dobri ljudi i odlični kolege od kojih puno uči. Osluškuje kako joj tim diše, prati njihov rad i napredak i rado pomaže.
U KING ICT-u redovito održavaju 1-1 razgovore i provode 360 feedback, a trude se i davati i češći, neformalni, feedback. 360 feedback daje informacije o tome kako nas drugi vide i doživljavaju i koristi se isključivo kao razvojni alat. Naravno, informacije se prikupljaju i iz drugih izvora i sažimaju u zaključke koja su područja važna za razvoj zaposlenika. Vidi se na čemu pojedinac treba raditi, što treba njegovati, a što jačati.
„Nije poanta fokusirati se samo na nedostatke, već i na snage koje trebamo dodatno usavršavati.“
Nedavno se volonterski pridružila Udruzi poslovnih analitičara IIBA Hrvatska (CROBA) kako bi dala svoj doprinos promoviranju profesije poslovne analize i uloge poslovnog analitičara. No, naglašava kako na tome intenzivno rade i interno.
Pročitajte više: Monika Miniri iz Ingemarka: „IT je način života, ne ulazite radi novca.“
„Jedno izgubljeno proljeće“
Prisjeća se još jednog velikog poslovnog izazova. Točnije, prve godine rada na jednom vrlo složenom projektu s fiksnim rokom bez ikakve mogućnosti prolongacije, a na kojem nije bilo prostora ni za najmanju grešku.
„To je definitivno bio najveći i najzahtjevniji projekt na kojem sam radila kao poslovni analitičar, odvijao se u kratkom vremenskom roku. Vrlo intenzivno razdoblje gdje bi se projekt odvijao paralelno uz sav redovan rad. Prvu godinu obilježili su reinženjerinzi i razvoj novih sustava. Moj je privatni život tad jako, jako, jako patio. Ali ne samo moj, jedan kolega je taj period nazvao jednim izgubljenim proljećem i, vremenski, to je doista tako i bilo.“
Kada gleda unazad, ipak može reći da su godine rada na tom projektu period u kojem je stekla naviše znanja, radila s vrhunskim stručnjacima, naučila što znači timski rad i kako uspješno funkcionirati pod stresom, pa i zabaviti se. Naučila je koliko je bitno da su svi na istoj strani kada stvari ne idu onako kako si zamislio, kada odradite 33 sata u komadu, ali na kraju sve ispadne super. A nisi sam.
„Tu traumu nisam zaboravila,“ šali se. „Na takvom projektu nosi te adrenalin i nemaš osjećaj da kontinuirano radiš 12 sati dnevno i da ne postoje vikendi. Prekrižiš si taj period, to je takav projekt. Čak na neki čudan način i uživaš u tome. Ali više to ne bih ponavljala. Nema šanse.“
„Danas rijetko biram raditi prekovremeno, ali i moj je posao posve drugačiji.“
Njezin krivudavi životni put doista je onakav kakav je trebao biti. Jer danas ima vremena i resursa za uživanje u privatnom životu uz ljubav svog života, djecu, obitelj i jednu udomljenu njuškicu – a točno je to ono na čemu je naporno i radila.
Foto: Elvira Pećnik, privatna arhiva
