Iako se cijeli život zamišljala kao profesorica engleskog, Katarinu je put ipak odveo na studij prava. To će se kasnije kroz život više puta pokazati izuzetno korisnim. Odmah nakon stjecanja diplome, započela je raditi u odvjetničkom uredu, a paralelno i kao sudski tumač za engleski jezik. Kako joj je engleski izuzetno drag, držala je instrukcije djeci svojih poznanika još od srednje škole, bez naknade i s velikom voljom.
Obzirom da u pravu nikada nije pronašla profesionalno zadovoljstvo, iako je nakon položenog pravosudnog ispita pokušavala mijenjati različita radna mjesta, Katarina je na kraju odustala od prava kao zanimanja. Stoga je u 37. godini odlučila upisati Učiteljski fakultet u Zagrebu. Zbog novih pravila o upisu na studij, morala je prethodno polagati maturu (jer joj već položena matura iz 1993. nije omogućavala upis na drugi fakultet), te je napokon upisala dugo željeni studij. Prvu godinu završila je s pohvalnim 4,9 prosjekom. No, splet životnih okolnosti nije dopustio daljnji nastavak studija za koji trenutno čeka priliku kako bi ga dovršila.
Metoda pokušaja i pogrešaka
Kako joj do tog upisa pravo nije bilo ostvarenje snova, odlučila je 2003. isprobati svijet poduzetništva. S prijateljicom je osnovala svoju prvu tvrtku naziva „Nemoj stati“/“Never Stop“ (početna slova u oba jezika tvore riječ „NEST“,tj. ‘gnijezdo’ na engleskom). Radilo se o tada inovativnom konceptu kratkoročnog najma stanova u Hrvatskoj.
„Upravo zato što se radilo o nečemu novom kod nas, stalno smo se susretale s raznim problemima, jer nisu znali gdje nas svrstati. Jedva smo dolazili do potrebnih informacija ili ih nije ni bilo. S druge strane, najmodavci nisu razumjeli takav koncept. Srećom, uz tu djelatnost, tvrtka je bila registrirana i za prevođenje.“
Nakon 9 mjeseci prevoditeljskog rada u sklopu tvrtke, otišla je iz iste jer je posao s iznajmljivanjem stanova iziskivao toliko vremena da je ostajalo premalo vremena za prijevode. Njezin san o tvrtki za prevođenje se u tom trenutku nije ostvario, ali je puno naučila o poduzetništvu. Ponajviše kroz neke svoje početničke greške, koje su samo bile putokaz za daljnji profesionalni napredak.
Ponovno kretanje od nule
No, san o poduzetništvu je ostao pa je Katarina ponovo otvorila tvrtku 2011. godine, ovoga puta samostalno. Iako nije bilo zadugo, bio je to put koji će kasnije otvoriti vrata većoj priči.
„Bila sam zaposlena kao direktorica u svojoj tvrtki „Lu traži zvijezdu“ i radila kao sudski tumač. Tada se PDV naplaćivao po izdanom računu, a ne po naplaćenom. Nakon što bih podmirila sve obaveze i platila dobavljače, nije mi ostajalo dovoljno da isplatim sebi plaću, iako sam doista imala puno posla. Ubrzo sam uvidjela da moram staviti tvrtku ‘u mirovanje’ jer, pravno gledano, ako se ne likvidira, mora se nastaviti raditi. Likvidacija je iznosila 6.000,00 kn, koje ja nisam imala, pa sam zatvorila žiro račun i, laički rečeno, ‘firmu stavila u mirovanje’, podmirivši prethodno sve obveze.“
Nakon studiranja na Učiteljskom fakultetu i izvjesne stanke, na kraju je pronašla novi posao. Sada je imala prilike raditi za projekt EBRD-a, u dvojezičnoj sredini. Dvije godine je radila kao Voditeljica ureda za projekt, ali, kako to ponekad biva s projektima, do 3.12.2017. više nije bilo potrebe za punim radnim vremenom na tom mjestu. Došlo je do situacije u kojoj su konzultanti mogli sami pokriti sve prijevode, korespondenciju i ostale poslove.
Katarina priča o tome: „Šefica se doista i zabrinula za mene kao samohranu majku, stvarno joj je bilo teže nego meni. Koliko god to zvučalo čudno, mene to nije niti najmanje zabrinulo jer sam već toliko puta u životu počinjala doslovno od nule, mijenjajući razne poslove pa sam sama predložila sporazumni prestanak radnog odnosa. Jedino logično je bilo reaktivirati moj d.o.o. I tako je Lu traži zvijezdu d.o.o. ponovo zaživjela u drugom životu, u prosincu 2017.“
Kada slijediš svoje instinkte
Iako je mislila da kreće od nule, kretala je od minusa. Dug od 3.000 kn prema HGK-u bila je gorka dobrodošlica svijetu poduzetnika. Uz objašnjenje da nije plaćala 42 kn mjesečne članarine tijekom ‘mirovanja firme’, Katarina je platila iznos jer se dalje nije moglo bez toga i jednostavno za sada zaboravila na taj događaj.
„Na moje pitanje kako sam trebala plaćati članarinu za d.o.o. koji nema žiro račun niti priljeve, svi su mi nudili odgovor da se mora plaćati jer to propisuje zakon. Na moje pitanje zašto i sudski registar ne naplaćuje isto, do sada još nisam dobila neko logično objašnjenje. Jedino se pitam zašto me HGK kao poduzetnicu kroz sve te godine niti jednom nije kontaktirao i ponudio neku svoju konkretniju uslugu od činjenice upisa u registar.“
Kako god, s novim početkom u ‘novoj-staroj firmi’ odlučila je napraviti ono što joj je bilo na duši. Naime, još 2010. godine dobila je ideju koja ju od tada nije napuštala. Kako su je instinkt i spontanost vodili cijeli život, znala je da, bez obzira kojim se poslom bavila, paralelno će raditi i na – kuharici za djecu.
Osnove kuhanja na jednom mjestu
Iako je te 2010. godine imala već 35 godina i nije znala gotovo ni jaje ispeći, znala je da njenoj trogodišnjakinji svakodnevno treba kuhana, domaća hrana. Kako je bila prepuštena sama sebi, nije imala koga pitati za kulinarske ni druge savjete. Stoga se poslužila raznim kuharicama, tražila savjete na internetu, gledala kulinarske emisije na televiziji – no jela i dalje nisu ispadala kako treba.
„Nekako sam uvijek griješila u pripremi. Ili stavim krive mjere ili je krivo vrijeme pečenja ili nešto treće… Ni danas nisam vrsna kuharica, no puno sam napredovala. Pisala sam si recepte matematički na način da ako staviš određenu količinu ovoga dobit ćeš određenu količinu onoga i tako sve do krajnje razine detalja.“
Kuharica kao nasljedstvo kćerkici
Sve te detaljne recepte sačuvala je u jednom registratoru kojeg je jednog dana namjeravala dati svojoj kćerkici. No, bilo joj je žao ne podijeliti svo vrijeme, trud, suze, pa i opekline koje je utrošila u testiranje recepata. Odlučila je registrator zamijeniti pravom knjigom i tako je nastala dječja kuharica. Shvatila je da tako detaljnu kuharicu još nitko kod nas nije objavio. Razmišljala je i koliko bi bilo korisno da ju je i sama imala. Za kuharicu kaže da je, osim što je namijenjena djeci starije školske dobi (ili dobi kada roditelji procijene da mogu samostalno raditi neka jela), izvrsna je i za početnike.
Kuharica je zaista njen osobni projekt jer je sve oko nje radila sama, osim prijeloma oko kojeg je uskočila prijateljica i susjeda, grafička dizajnerica. Fotografije su sve uslikane mobitelom na način da se nimalo nije izgubilo na kvaliteti.
„Konačno sam bila napravila dovoljno grešaka u životu na kojima sam naučila sve lekcije koje sam smatrala potrebnima. Objava kuharice „100po100 autentičan vodič po kuhinji za moju kćer“ rezultat je te priče. Srećom, javna bilježnica mi je pri osnivanju tvrtke predložila da u popis djelatnosti dodam i nakladništvo pa sam zahvaljujući tome sama plasirala nakladu. Knjiga je iz tiska izašla točno godinu dana otkako sam ponovo oživjela Lu traži zvijezdu d.o.o., u prosincu 2018.“
Osim vlastitog ponosa i osobnog zadovoljstva, u ovaj svojevrsni projekt su se sada spontano uključili i drugi roditelji iz kvarta. Dječja kuharica dobiva svoj nastavak. Naime, sada se već aktivno radi i na novom ‘200po100 autentičnom vodiču za našu djecu’, gdje drugi roditelji-prijatelji gostuju s po jednim receptom.
