Postoji li veća šansa da smo rođeni kao optimisti, nego kao realisti? Tali Sharot, spoznajna neuroznanstvenica istražuje zašto naš mozak jednostavno „pršti“ optimizmom, kada situacija u stvarnom životu možda i nije tako povoljna.
Neobjašnjivi fenomen da o sebi mislimo sve najbolje naveo ju je i da napiše knjigu pod naslovom „Optimism bias“ (Sklonost optimizmu). Također, Sharot je i šefica laboratorija u Londonu u kojem se proučava kako motivacija, emocija i socijalna interakcija utječu na naša očekivanja u budućnosti, svakodnevne odluke, uspomene i mogućnost da učimo. U sklopu TEDtalksa, Sharot je održala predavanje na temu jesu li ljudi jednostavno skloni optimizmu, i samim time u mnogim slučajevima pristrani, više nego objektivni?
Optimizam vezan uz nas same uvijek je najveći
„Svi mi imamo sklonost da se precjenjujemo i uvjereni smo kako će nam se nešto dobro dogoditi prije nego ono loše“, započela je Sharot svoje izlaganje na TEDovoj konferenciji. Naime, većina ljudi ne vjeruje da će baš oni oboljeti od raka, doživjeti prometnu nesreću ili izgubiti posao. To se „događa drugima“. Precjenjujemo i svoju dugovječnost i izglede u karijeri. Ispada da smo više optimistični nego realistični, ali ni sami nismo svjesni te činjenice nego jednostavno tako funkcioniramo, barem većina nas.
„Uzmite za primjer brak. Stopa razvoda na Zapadu je oko 40 posto, što znači da će od svakih pet parova dva završiti dijeleći svoju imovinu. No kada pitate novovjenčane parove o mogućnosti da se jednoga dana razvedu, kažu da je šansa za to nula posto“, objasnila je Sharot koliko smo u stvari „nerealni“.
Kasnije, nakon vjenčanja, svi parovi očekuju da će imati djecu. Kada ta djeca napokon i dođu, ljudi su vjerovati da je baš njihovo dijete ne samo najljepše, nego i najpametnije i najtalentiranije od sve ostale djece i kako će sigurno uspjeti u životu. I to misli čak 75 posto roditelja.
S ovakvim se situacijama svatko od nas može poistovjetiti. Svi smatramo kako će upravo naša ljubav trajati vječno i pobijediti sve prepreke, a što se tiče djece, u našim su očima nekako uvijek najsposobnija, bez obzira što okolina misli o tome.
Sharot tvrdi upravo to, veoma smo skloni optimizmu kada se radi o nama samima i našoj djeci i obitelji, ali nismo jednako tako optimistični u vezi drugih osoba koje nas okružuju. Njima se možda nešto loše može dogoditi. Mogu doživjeti prometnu nesreću, oboliti, bankrotirati, a i djeca im baš nisu lijepa i pametna. Ali u našem dvorištu, trava je uvijek najzelenija.
Sharot je zatim provela zanimljivo ispitivanje između sudionika konferencije kako bi potvrdila svoje teze. Svima su dostavljena pitanja u stilu: „Kako se slažete s drugima“, „Ocijenite svoju vozačku sposobnost“, „Koliko ste zanimljivi“, „Koliko ste privlačni“, „Koliko ste iskreni“…?
Možete pogoditi, većina u publici ispala je vrlo zanimljiva, nikada ne lažu, odlični su vozači.. Tek su se neki ispitanici ocijenili osrednjim ocjenama. Zaključak je da je većina sudionika konferencije, koji su u biti i reprezentativni uzorak društva, natrposječna u svim područjima. To je, naravno, kazala je Sharot, statistički nemoguće jer jednostavna računica govori da ne možemo svi biti bolji od ostalih.
No, je li ovakav silni optimizam dobar za nas? Neki tvrde da nije, da se sreća krije u malim očekivanjima i kada se čovjek ne nada previše. Logika ide ovako, ako ne očekujemo puno, nećemo se razočarati kada ne dobijemo puno, ali ako se stvari ipak okrenu u našu korist, bit ćemo ugodno iznenađeni jer to nismo očekivali. No, Sharot smatra da je ta logika pogrešna iz tri razloga.
„Prvi razlog je taj, dogodio se uspjeh ili neuspjeh, ljudi s velikim očekivanjima uvijek se osjećaju bolje. Kako se osjećamo kada nas netko doslovno šutne ili kad primimo nagradu za djelatnika mjeseca, sve ovisi o tome kako mi interpretiramo taj događaj “, tvrdi ova neuroznanstvenica. Drugi razlog je, bez obzira kakav ishod bio, samo iščekivanje nas čini sretnima. I treći, ispitivanja su pokazala, da optimizam ne samo da je povezan s uspjehom nego i vodi k uspjehu. Jedna od iznenađujućih koristi optimizma svakako je i zdravlje, Naime, ako vjerujemo da je budućnost svijetla, strah i stres bit će smanjeni na najmanju moguću razinu.
Može li otpimizam opstati suočen sa svakodnevnom realnošću?
No, pita se znanstvenica, kako zadržati ovaj optimizam u stvarnosti gdje su naši pozitivni stavovi svakodnevno izloženi raznim izazovima?
Sharot je provela nekoliko eksperimenata i došla do zanimljivih zaključaka. Ljudi vjeruju da se loše stvari događaju, ali ne njima. Na primjer natpis na kutiji cigareta „Pušenje ubija“, znači da pušači umiru, ali ne i oni sami, to se odnosi na druge.
„Ono što sam htjela da saznam je što se dešava unutar ljudskog mozga što nas sprečava da shvatimo ova upozorenja osobno“, kazala je Sharot. Konačni zaključak je, da kod nekih ljudi dio mozga jednostavno ne reagira na podražaje o lošim informacijama. Ti ljudi u javnosti se popularno zovu „oni koji sve gledaju kroz ružičaste naočale“.
Iako je optimizam dokazano pozitivna stvar, Tali Sharot ističe kako ipak negdje treba „podvući crtu“ da to previše vedro gledanje na stvari ne bi prešlo u drugu krajnost i odvelo ljude u riskantno ponašanje.
Naime, nerealni optimizam može nas dovesti do nepromišljenog i rizičnog načina ponašanja, financijskog kolapsa, kockanja, pogrešnog i uzaludnog planiranja.
„Ono što sam stvarno željela napraviti, jest omogućiti ljudima da zadrže korisne aspekte optimizma, a ujedno ih zaštiti od opasnosti. I otkrila sam lijek za to. Zove se znanje. Svi smo rođeni s unutarnjim razumijevanjem svojih sklonosti. Dobre vijesti su da svjesnost o sklonosti optimizmu ne razbija iluziju“, naglasila je Sharot.
Što bi naposljetku značilo da svi imamo mogućnost pronaći ravnotežu u gomili svoga optimizma. Možemo kovati planove na način da se zaštitimo od nerealnog optimizma, ali uvijek se smijemo nadati najboljem.
Foto: ted.com, print screen
