Kad sam prvi put čula za taj koncept, mislila sam da se netko šali sa mnom. Kako bih mogla otplesati problem? Problem je nešto za što sam navikla da treba analizirati, promisliti o njemu, razmotriti moguća rješenja i na kraju odlučiti se što napraviti. Dakle, problem je nešto što se može riješiti poglavito intelektualnim putem.
Lideri slušaju i svoje osjećaje uz razum
Istina je da to nije pristup koji treba zanemariti i često nam pomaže, no, mi nismo samo naš um. Mi smo i tijelo i srce. Često su naši problemi popraćeni emocijama (i oni s posla). I često ih ne možemo riješiti samo u glavi. Koliko puta ste promišljali o nekom problemu i iako vam je sve zvučalo logično, nešto nije sasvim štimalo i i dalje se niste osjećali dobro? Koliko puta ste i napravili ono što ste zaključili da trebate, a opet iz nekog razloga niste bili sasvim zadovoljni?
Da bismo se osjećali potpuni, trebamo uvažiti i naše emocije kao i naš intelekt. Kažu da su najbolji lideri oni koji slijede osjećaj u želucu tzv. gut feeling pored svoje logike. To nije nešto što nas uče u školi (kao i mnogo toga drugog što nam treba u životu).
Dobra je vijest da, unatoč grijesima našeg obrazovnog sustava, sada kad smo odrasli možemo sami istraživati i naći metode koje nam pomažu živjeti bolje. Tako postoji način da se približimo svom unutarnjem osjećaju i unutarnjem vodstvu, ako to želimo. Za mene, a i mnoge ljude koje susrećem jedan od najboljih načina za to je ples. To nije tradicionalan ples gdje učimo korake i slijedimo zacrtana pravila kretanja. To je ples gdje možemo biti ono što jesmo. Gdje se prepuštamo gibanju onako kako samo nama paše u tom trenutku.
Ples problemu daje novu perspektivu
Ponekad nam se može činiti da to nema smisla, ali ne pleše mi se danas. Ustvari najradije bih samo ležao/ležala i ne mrdala, tako sam umoran/umorna. No, ako se stvarno prepustimo, pokret nađe svoj način da se izrazi. Usprkos umoru ili bezvoljnosti. Jer je pokret nešto što je duboko u našoj prirodi. Pokret ne mora biti velik ni dramatičan, može biti sasvim mali i gotovo nezamjetan, ali ključna je riječ autentičan – posve naš.
Tijelo koje se giba bez razmišljanja o tome kako izgleda, da li slijedi neki ritam, ili da li je nezgrapno, tijelo koje nije pritisnuto očekivanjima da postoji samo jedan način kako se mora kretati da bi to bilo prihvatljivo, je tijelo koje je slobodno. A kada slobodan pokret izađe iz tijela, nekako se pokreće i naša psiha i emocije. Jer svi naši dijelovi su međusobno povezani. Ako smo pod stresom, to se reflektira na naše tijelo, npr. brže se umaramo, loše spavamo, oslabi nam imunitet i lakše se razbolimo. Isto tako, postoji i obratna povratna veza, ako pokrenemo tijelo, mijenja se i naš unutarnji osjećaj i daje nam vrijedne informacije o onome što nam je trenutno aktualno.
Tako možemo ples posvetiti npr. oslobađanju od stresa, ali i nekom konkretnom problemu ili situaciji. Dozovemo u misli to što nas muči i gdje želimo vodstvo, i pustimo tijelo da se giba. Za to treba odustati od logike i tumačenja, a zašto se ja baš sad krećem ovako ili onako? Nije bitno. Tijelo ima svoju mudrost koja nije nužno logična. Kada to dozvolimo i posvetimo se takvom istraživanju, počinju dolaziti unutarnje poruke. Možda nekom putem slike, nekom putem misli, a nekome osjećaja, ali nešto se pomakne iznutra. Dobije se nova perspektiva problema, uvid koji obasja situaciju iz drugog kuta, ponekad i neki aha moment. Može se desiti da uvid dođe i naknadno, nakon plesa, kad se tijelo smiri i posloži dojmove. Kada taj novi moment kombiniramo sa logičnim razmišljanjem, onda možemo i na cjelovit način doći do zaključka koji nam sjedne u potpunosti. Tada nema više pitanja i nedoumica koji je ispravan način za mene da riješim ovaj problem ili reagiram na ovu situaciju, jednostavno znam.
Iskustvo je pokazalo da nas takav proces uvijek približi sebi i da nekako počinjemo stjecati više povjerenja u sve naše dijelove – um, srce i tijelo, kao i u naše unutarnje vodstvo. A to je nešto što nam itekako može poslužiti u životu. Sretno s istraživanjem.