Sestre Martina i Arijana Drezga vlasnice su tvrtke Drezga d.o.o., koja je generalni zastupnik svjetski poznatih brendova i proizvođača strojeva za uređenje okoliša: Husqvarna, MCulloch, Silky, Okatsune i Cifarelli. Tvrtka postoji još od 1991. godine, ali su Martina i Arijana njezine vlasnice od 2004. godine. Otprije pet godina imaju i vlastitu maloprodaju. Mnogo toga o usponima, padovima, izazovima i vodstvu tvrtke koja ima 26 zaposlenih i 80 partnera, ispričala nam je jedna od sestara, Martina Drezga. Martina je i posebna gošća večerašnjeg izdanja Business Cafe-a, a tema je Žene u muškom biznisu, powered by Panonska.
Preuzimanje firme od oca
Iako su obje radile u obiteljskoj tvrtci i prije 2004. godine, starija Arijana još od studentskih dana, od te godine sve je krenulo u drugom smjeru. Njihov otac je tijekom prijelaza 1991. na 1992. godinu osnovao tvrtku, ali, kako kaže Martina, u tom specifičnom razdoblju tvrtke su se pokretale iz egzistencijalnih razloga i nije se radilo o „romantičnoj poduzetničkoj priči.“ Tvrtka je rasla, razvijala se i prolazila različite faze i kada je razvoj došao do malo ozbiljnijeg stupnja, njihovom ocu bilo je sve teže voditi firmu, pa je Arijana preuzela direktorsku poziciju, a on je i dalje bio vlasnik.
Zatim joj se na direktorskoj poziciji pridružila i Martina, ali, priča naša sugovornica, bile su im vezane ruke u smislu donošenja najvažnijih odluka. Već spomenute 2004. godine otkupile su vlasništvo firme i postavile smjer u kojem su mislile da Drezga d.o.o. treba ići.
„Tu počinje i najteži dio priče. Nasljedile smo mnogo ljudi koje je tata zaposlio, cijela organizacijska kultura bila je njegova organizacijska kultura. Prvih par godina proveli smo u filtriranju kadrova. Morale smo pametno odlučiti tko ide dalje s nama, a tko ne. Bilo je teško raščistiti sve ono staro i započeti nešto novo. Firmi koja već godinama postoji i posluje, morale smo dati jedan sasvim novi val energije.“
Konkretno, novi val energije značio je razvoj u nekoliko smjerova – velika ulaganja u IT, otvaranje maloprodaje, osiguravanje stabilnosti financija i fokus na prodaju i marketing.
„Cijelu logistiku povjerili smo jednoj logističkoj kući, a mi smo onda imale energije za rad na pozicioniranju brenda na tržištu i usmjeravanje na ono što je ustvari srž našeg poslovanja.“
Ono što je za njihov posao imalo vrlo veliku važnost bilo je otvaranje maloprodaje 2012. godine. „Godinama smo živjele na iskustvu tržišta koje su imali naši partneri, koji se još nazivaju i „dileri“.
Ideja i vizija poslovanja
Mi smo imale samo veleprodaju i slušale smo druge kako nam govore što je moguće, a što nemoguće i ovisile smo o njihovom sudu. No, mi smo znale da stvari mogu ići puno bolje nego što oni govore. Razmišljale smo ovako: Ako otvorimo maloprodaju, imat ćemo mjesto gdje ćemo direktno moći čitati tržište, tržišne navike, kupce i iz prve ruke vidjeti što se može, a što ne.“
Takav stav pokazao se ispravnim.
„Naša maloprodaja nije mjesto koje će ugroziti naše partnere, već naprotiv. To je mjesto gdje oni dobivaju inspiraciju kako dućan i servis mogu izgledati te mjesto na koje oni mogu slati svoje ljude na eudukaciju. Nakon 4 godine, to je mjesto gdje mi zajedno s našim partnerima skupljamo korisna znanja.“
Naravno, kao i s našim drugim članicama koje rade u dominantno muškim branšama, morala sam se dotaći pitanja kako ih njihovi suradnici i poslovni partneri doživljavaju kao žene u većinski muškom okruženju.
„Bilo je sastanaka na kojima smo sestra i ja znale biti jedine žene. Okružene smo muškarcima za koje se šalimo da ne znaju što bi s nama. U nekim trenucima osjećale smo se kao duhovi. Osobno, imala sam osjećaj kao da ne postojim. Ipak, još od mladih dana kada sam s tatom obilazila sajmove, naučila sam da tako stvari stoje. Rano sam se s tim suočila i rano prihvatila. Iako je takav stav prema ženama dio naše svakodnevice, znam što radim, znam što i koliko znam, znam što sve mogu i zato više ne reagiram na to.“
Balans privatnog i poslovnog
S obzirom da vodi obiteljsku tvrtku i da radi sa sestrom, zanimalo me je kako Martina uspijeva ne upasti u zamku miješanja privatnog i poslovnog.
„Što se tiče vremena, meni je privatno i poslovno jedan život. Ne odvajam privatno od poslovnog. Što se tiče odnosa sa sestrom, izazovan je. Treba puno raditi na sebi. Osvještavanjem vlastitih stavova, emocija i obrazaca mišljenja, uspijevam udahnuti i razlučiti ima li neki trenutni osjećaj veze s poslom ili ne. Ono na čemu radim, ne samo sa sestrom već i s drugim kolegama je upravo poslovan odnos i nedopuštanje da ga emocije nadjačaju.“
Martina i Arijana imaju isti pogled na život i na osobni razvoj, ali poslovno ponekad imaju različite želje i vizije. Kada su tek krenule raditi, sve je bilo puno teže, no sa iskustvom su došle do stupnja u kojem tijekom poslovnih razmirica ipak pronađu zajednički jezik. „S vremenom smo naučile da je, ako sam ja crna, a ona bijela, neki sivi put smjer put u kojem trebamo ići.“
Na pitanje o načinu na koji vode ovu vrlo uspješnu tvrtku, Martina odgovara:
„Uvijek smo se držale toga da treba pratiti organski rast u svemu. U organizaciji, u prepoznatljivosti na tržištu, u rastu broja zaposlenih. Svemu treba dati vremena. Ako se ne radi o organskom razvoju, onda posao najčešće ode u pogrešnom smjeru. Kvaliteta nam je oduvijek bila iznimno važna. Kvalitetna usluga, kvalitetno okruženje, kvalitetni odnosi, kvalitetne plaće… Zbog toga možda neke stvari idu sporije, ali je dugoročno isplativije i zdravije. U smislu afiniteta i karaktera, sestra i ja smo uvijek bile jasno podijeljene. Ona je uvijek bila usmjerena na financije i nabavu, a ja na prodaju i marketing i to vrlo dobro funkiconira.“
Posebnosti njihovog poslovanja
„Mi smo nekako sve radile „ženski.“ Ima puno menadžerica koje nastave raditi prema muškim principima. Mi smo uvele brižnost, sveobuhvatnost, gledanje šire slike… Za naše poslovanje je specifično da nismo kupovale voditelje i menadžere, nego smo cijelu tvrtku izgradile iznutra. To je dugoročan projekt, ali zato imamo vrlo kvalitetne zaposlenike.“
No, nije sve u poslu uvijek teklo glatko. Martina je u razgovoru spomenula i koji joj je bio najteži poslovni izazov od preuzimanja tvrtke do danas.
„Veliki građevinski projekt pretvaranja skladišta u dućan u trenutku kada je u našoj branši bila kriza. Dogodio se pad prometa, a mi smo se upustili u ogromnu investiciju koja je probila sve planirane budžete. Godinu i pol smo zadržali neke ljude na plaći, a u tom trenutku nam nisu trebali. Nakon toga sam se par godina nosila i s nekim zdravstvenim problemima. To mi je definitivno bio najveći stres u karijeri.“
Kako bismo ipak završili u pozitivnom tonu, Martina je za kraj drugim poduzetnicama poručila da uvijek koračaju hrabro naprijed i da je sve moguće.
„Ako vam netko kaže da se nešto ne može, tek tada se zainatite jer može. Uvijek postoji rješenje.“
Foto: Tomislav Krišto/Cropix
