Dizajnerica Jasmina Kosanović svoju je ljubav prema kostimografiji i tekstilnom dizajnu pretvorila u biznis nakon što je za potrebe likovne radionice u Narodnom sveučilištu Dubrava osmislila i napravila prvu lutkicu. Tijekom godina, lutkice su pronašle svoj dom po cijelom svijetu, a Jasmina je ostvarila san i otvorila vlastiti dućan u kojem se mogu kupiti njeni radovi. Iako ističe kako je imala puno sreće u životu, nije sve uvijek išlo glatko.
Jasmina Kosanović – treba voljeti ono što radite
Ispričajte nam nešto o svojim počecima
Radila sam od 1999. godine honorarno u Narodnom sveučilištu Dubrava kao voditelj likovnih radionica. Par godina poslije toga sam počela izrađivati kostime za Dramske studije. U sklopu Narodnog sveučilišta djeluje i dječje kazalište iz kojeg imam jednu kostimografiju.
Kad se rodila ideja da radite ‘lutkice’?
Od početka zato što sam u jednom trenutku, za potrebe likovne radionice, morala osmišljavati što će djeca raditi. Tada sam napravila prvu lutku koja je ispala i prodajna.
Kad ste pokrenuli ‘lutkice’ kao biznis? U kojem trenutku to više nije bila izrada ‘lutkica’ za potrebe likovnih radionica, nego su postale prodajne?
Posao je krenuo polako. Nema tu datuma kada sam krenula u biznis. To sve kreće jako jako polako. Osmišljavanjem novih stvari, prodajom preko likovnih udruga, još od 1999. Sve ide polako, svojim tokom. Nema tu brzanja.
Vi sami osmišljavate ‘lutkice’?
Sve ide od mene. U tome i je bit, što stalno pokušavam naglašavati i izboriti se za to da moramo biti kreativni. Ne kupovati knjige pa onda raditi po tim knjigama i nazivati to našim radovima. Zaista trebamo biti kreativni.
Gdje pronalazite inspiraciju?
To je teško pitanje. I u kazalištu i filmu i knjigama. Život je inspiracija. To je nešto što nas puni.
S obzirom na to da nemate djece, radite li lutkice za neko imaginarno dijete?
(smijeh) Ja jako guštam u tome. To je ta ljubav prema kostimografiji. Vidi se na svim tim haljinicama jedan dašak i fakulteta koji sam studirala i same kostimografije. Ima sve svoju poveznicu. Obožavam bajke, mitove i legende. Jako puno ljudi ih osjeća i to je ono najljepše kad vidim da ljudi znaju i vide da je to to.
Zaštitili ste lik lutkica u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. Kako ste se uopće odlučili na taj potez?
Na žalost sam doživjela da su me počeli kopirati. Što je meni prestrašno. Razumijem da učimo jedni od drugih, da će nam sve ono što gledamo i ostati i da ćemo možda nesvjesno ponoviti. Ali ne možemo ponoviti 100 posto jednako i reći da je to naše. Meni je to nešto stvarno najgore što se može dogoditi kreativcu. Ne toliko kao kreativcu, nego i osobi koja to radi. Nije mi jasno kako se netko može hvaliti da je nešto njegovo, ako nije.
Nisam išla sama nego sam dala svom odvjetniku koji mi je riješio taj problem. Osoba koja je kopirala morala mi je platiti odštetu i morala je potpisati izjavu da to više neće raditi. To tako ide. Pogledajte pravo vani, pa ćete vidjeti da je to najnormalnija stvar.
Imate stranicu na Facebooku na kojoj prezentirate svoje radove. Imate li kakvu povratnu informaciju, prepoznaju li ljudi vaše radove na Facebooku ili ih češće viđaju negdje drugdje?
I jedno i drugo.
Kako ste se odlučili na prezentaciju svojih radova na društvenoj mreži? Jeste li zadovoljni povratnim informacijama?
Spontano. Iskreno, bez razmišljanja. Mislim da društvene mreže i internet jako puno naprave na prezentaciji radova. Preko interneta možete prodavati po cijelom svijetu. Ja sam jednu ‘lutkicu’ poslala čak u Australiju.
Jeste li imali još kakvih problema prilikom lansiranja svog branda?
Što su problemi? Meni nije bitno da je svaka lutkica unikat i da je rukom rađena. To je manje bitno. Ako razmišljate o nekom napretku, to je manje bitno. Danas na žalost, svatko može uzeti iglu u ruke, sašiti i reći da je nešto unikat. Bit je u ideji. Opet se vraćamo na ideju i kako zaštiti svoj rad. Ideja je najbitnija od svega. I originalnost. Sve se može štiti, ali se o tome treba razgovarati. Moramo jedni druge poštivati.
Ja imam sreću da stvari još i zaštitim preko jedne američke stranice kad se nešto novo napravi. Imam i sreću da me novinari poprate pa imam dokaz da je moje. A sama zaštita traje nekoliko mjeseci, ako idete preko odvjetnika. To je skuplje, ali i elegantnije.
Treba raditi na svijesti ljudi. Nije bitno što sam ja njih ručno radila. Bila bih najsretnija da mogu zaposliti dvije-tri ili dvadeset žena koje bi ih šivale, a ja dizajnirala. Bitan je dizajn. Jer mi smo propali zbog ovog i onog, ali nemamo dizajnera. Imamo drvnu industriju, dobro drvo nije dovoljno. Stolari misle da će uspjeti jer imaju tehniku, ali ne možeš uspjeti s tehnikom. Treba ti dizajner. Zato će jedni Talijani opstat, zato će Francuzi opstat. Bit je u dizajnu, a mi ga ne cijenimo.
Biste li ikad razmislili da prodate svoj dizajn za ‘lutkice’?
Bih, vrlo rado. Ja bi nakon toga nešto novo izmislila. S financijske strane, da je to u redu, bih. Ali bi se prvo željela ja ispucati jer uživam u njima. Naravno, da bi pazila kome ih dajem. One jesu moj dio, tako da ih ne bi samo tako dala.
Radite li još nešto osim ‘lutkica’?
Ja sam sad sva u ‘lutkicama’. Vjerojatno će me kroz neko vrijeme pustiti, ali sad sam posvećena samo njima.
Posljednjih godina pojavljuje se cijeli niz brandova rukotvorina koji su iz hobija prerasli u biznis. Jesu li se prosječni građani u krizi okrenuli takvim rukotvorinama umjesto da kupuju igračke iz masovne proizvodnje?
Mislim da nije. Pogotovo kad je kriza, naravno je da će ljudi kupovati jeftinije. Ali, svaka roba ima svog kupca. Ja se trudim da budu originalne i kvalitetne.
Kako staviti cijenu na nečiju ideju?
Ne možete se naplatiti. Treba opstati i treba raditi. To je najvažnije.
Kako onda spajate umjetničku stranu s poduzetničkom?
Pažljivo (smijeh). Bilo bi glupo reći da se žrtvujem jer ja to ne doživljavam kao žrtvovanje. Ovo je posao koji ja volim, ja za to živim i to je ljubav. I onda si neke stvari stavljam ispred svega, ali radim ono što volim. Ima mnogo ljudi koji ne rade ono što vole. Da, potrebni su novci za režije, da se čovjek kako tako obuće. Sve to stoji. Ali ima ono nešto iznad toga.
Što biste u cijelom tom procesu otvaranja tvrtke ili obrta, što je vas smetalo i što biste promijenili?
Imate pet sati vremena? (smijeh) Ja sam stvarno imala sreće jer sam prije puno godina, kad sam tek krenula, htjela otvoriti obrt. I došli smo kod tete da ja tamo pitam što moram napraviti i što mi je pametno. Ona je rekla da to uopće nije problem otvoriti. Ja sam otvorila obrt da pojma nisam imala što je to. I u roku od mjesec dana sam ga zatvorila. Nikad taj obrt nije zaživio. To je bilo prije nekih desetak godina. Sad moj dragi ima firmu, on me zaposlio i išlo je mnogo lakše. Partneri smo u poslu i u firmi.
Da li je takav način, da ste partneri i u životu i u poslu, dobra kombinacija ili može biti dvosjekli mač?
Sve skupa. Tu nema odgovora. To je život. I s partnerom u poslu ćete se posvađati. Ja ovo živim, to nije posao. Ja ga nosim doma i ovako i onako. To je način života. Ali nekome nije.
Kako izgleda jedan vaš dan? Koliko radite?
Ujutro se dignem, popijem kavu i počnem raditi. Ja nemam radno vrijeme, ja ovo živim. Kad budem imala djecu, to će najvjerojatnije biti druga priča. Ali sad sam posvećena ovome i to je moj život, gušt i veselje.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Ne znam. Sad sam si ostvarila jedan san i u njemu ću uživati. A onda ćemo vidjeti što će vrijeme donijeti. San mi je bio otvoriti dućan, što sam i napravila. Uredila sam ga kako sam htjela i sad ću uživati u njemu.
Što biste poručili nekome tko tek kreće u posao?
Prvo, što god kreće raditi, neka se dobro raspita. Ne dati se uplašiti. Treba kucati na sva živa vrata i pitati sva živa pitanja. Ako ne zna postaviti pitanje neka kaže što želi. Ja sam imala dosta sreće, ali kad krećemo s papirologijom to je strašno. Od administracije koja vam ne kaže sve stvari. Pa vam se izrode neki troškovi koji nisu trebali biti troškovi. Treba se dobro raspitati. Uvijek postoji način kako doći do tržišta. I raditi. Ako se to ne voli, je vremena su teška, sve to stoji, ali treba raditi. Ako se nešto ne zna, prepustiti stručnjaku, ali ga onda i platiti.
A kreativcima koji žele pokrenuti posao?
Ono što bi naglasila je da su svi moji radovi orginalni u ideji, od početka do kraja i mislim da je to nešto na što svaki stvaraoc treba biti ponosan i tome treba težiti.
Foto: Privatni album Jasmine Kosanović, fotograf: Božidar Raos
