Holokaust. Jasenovac. Ruanda. Srebrenica. Nikad više. Nikad više. Nikad više. Nikad više.
A ipak – ponavlja se.
Koliko su šuplje te riječi ‘nikad više’ izgovorene praktički samo i jedino u zrak, mrak i tišinu, dok se apsolutno ništa ne poduzima da zaista i bude ‘nikad više’. Na gornji popis slobodno možemo dodati i Gazu. Jer očito svijet neće učiniti ništa da spriječi masovna ubojstva pa možda i genocid, u pravom smislu riječi, u Gazi. Izrael pod krinkom samoobrane čini masakre. A oni koji gledaju i ne poduzimaju ništa iako direktno nemaju ‘prste u pekmezu’, jednako su odgovorni: jer ne činiti ništa u suzbijanju zločina jednako je kao podržavati ga. Svi koji šute su suučesnici, a ne promatrači kojih se ‘ne tiče’.
Povijest je učiteljica života
Svi znaju jednoglasno osuditi Hitlera radi holokausta. Bez predomišljanja. Sve to – danas, s odmakom – čini se tako daleko, tako strano, tako neljudski i tako neponovljivo. Nakon toga reklo se ‘nikad više’. I osuđujući zločine povijesti, nepomično gledamo zločine sadašnjice.
Povijest je učiteljica života. Što to znači? Da iz povijesti učimo. Podučeni dobrim i lošim zbivanjima, akcijama i reakcijama iz povijesti, danas trebamo reagirati poučenije i pametnije. Zašto se onda zajedno ne osvrnemo na povijest kad gledamo zbivanja u Palestini danas? Najnovije informacije kažu da je Izrael bombardirao izbjeglički kamp u Palestini, a procjenjuje se da bi ovo mogao biti jedan od najvećih masakara u Gazi do sada.
Nikad više – rekli smo nakon holokausta.
Holokaust je jedan od najtežih zločina protiv čovječnosti u povijesti. Holokaust je bio sustavni genocid u kojem je ubijeno oko šest milijuna Židova, zajedno s milijunima drugih ljudi, uključujući Rome, homoseksualce, invalide i političke disidente. Adolf Eichmann bio je zadužen za ‘konačno rješenje’, a ubio je milijune ljudi. Ne ubio – uništio, spalio, pogušio u plinskim komorama. Natiskane. Ustrašene. Nevine. Eichmannu se sudilo u Jeruzalemu: među Židovima, a na suđenju Eichmannu saznajemo gnjusne stvari. Suđenje Eichmannu fenomenalno je na daske postavio ZKM. A u njihovoj izvedbi – utemeljenoj na stotinama i stotinama strana literature i odgledanih minuta snimljenih materijala i suđenja – opisano je kako su u cičoj zimi, kad bi se tlo koncentracijskih logora ledilo, da spriječe klizanje, posipali tlo pepelom ubijenih ljudi. Cijena ljudskog života manja je od soli. Gazilo se po njima nakon smrti, kao da nisu dovoljno pogaženi za života.
Nikad više – rekli smo nakon holokausta. Pa porekli.
Pročitajte više: Dvije godine opresije Talibana – žene su vraćene stoljeće unatrag
Nikad više Jasenovac ni Ruanda
Nikad više rekli smo i nakon Jasenovca. Ustaškog logora u kvislinškoj NDH. Logorom je upravljao ustaški režim, ekstremno desničarski režim koji je surađivao s nacističkom Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata. U Jasenovcu su ubijene tisuće i tisuće ljudi, uključujući Srbe, Židove, Rome i druge osobe koje su bili označene kao nepoželjne. Streljanje, kamenovanje, glad, bolest, tortura, masovna ubojstva. I Jasenovac ostaje simbolom strašnih zločina protiv čovječnosti.
Nikad više – rekli smo nakon Jasenovca. Pa porekli.
Prije manje od 30 godina, 1994., svjedočili smo genocidu u Ruandi. Ovaj događaj predstavlja jedan od najmračnijih i najbrutalnijih događaja u modernoj povijesti.
Nikad više rekli smo i nakon Ruande. Ruanda je dom Hutua i Tutsija, a tijekom povijesti postojala je napetost i sukobi između ovih skupina. Nakon što je avion koji je prevozio ruandskog predsjednika Juvenala Habyarimana srušen 6. travnja 1994. godine, taj događaj poslužio je kao okidač za brutalna masovna ubojstva Tutsija i umjerenih Hutua. Hutu ekstremisti organizirali su i poticali ubojstva, a procjenjuje se da je tijekom samo 100 dana ubijeno više od 800.000 ljudi, većinom Tutsija. Međunarodna zajednica i UN nisu brzo i učinkovito reagirali na genocid.
Nikad više – rekli smo nakon Ruande. Pa porekli.
Pročitajte više: Hoće li iranski prosvjedi potaknuti promjene u zemljama regije?
Dok ponavljamo ‘nikada više Srebrenica’, Hrvatska glasa protiv primirja u Gazi
Nikad više rekli smo i nakon Srebrenice. Srebrenica je postala simbol najvećeg masakra na europskom tlu od završetka Drugog svjetskog rata. Pamtimo ju po masakru koji se dogodio tijekom Bosanskog rata 1995. godine. U ožujku 1995., vođe bosanskih Srba naredili su planiranu operaciju kako bi eliminirali muslimansko stanovništvo iz enklave Srebrenica. Ova operacija rezultirala je masovnim ubojstvima i deportacijama. Oko 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka ubijeno je ili nestalo, dok je oko 30.000 muslimanskih žena, djece i starijih ljudi protjerano iz enklave. Međunarodni sud pravde ovaj masakr proglasio je genocidom.
Rekli pa porekli. Iznova i iznova. Povijest, učiteljica života, nije nas ničemu naučila. Hoćemo li na vrijeme reagirati da spriječimo daljnje masakre u Palestini? Ili ćemo, kvislinški, zažmiriti? Mi – kao pojedinci. Mi – kao međunarodna zajednica. Mi – Hrvati. Hrvatska je svoju odluku već donijela, ali jesu li i Hrvati? U čije je ime Hrvatska na Općoj skupštini UN-a glasala protiv rezolucije kojom se traži „trenutno, trajno i održivo humanitarno primirje“ u Pojasu Gaze? U ime Hrvata nije – nadamo se. Jer ovaj je glas sramota. No odavno je politika prestala biti pitanje poštenja, istine, pravde, morala i – ljudskosti. I ovo se glasovanje – za koje bi, čini se naizgled, svatko normalan glasao ‘za’ pretvorilo se u volovsko naguravanje i odmjeravanje snaga između različitih geopolitičkih blokova. Nauštrb koga i čega? Ljudskih života.
Nikad više. Govorimo i licemjerno se mrštimo na zločine povijesti dok od onih zločina koji se događaju sada, koje još uvijek možemo spriječiti, okrećemo glavu.
Stavovi izneseni u komentarima i kolumnama ne odražavaju nužno stav redakcije portala.
Foto: Canva
