Posljednje izdanje godišnje studije Women’s Media Centra iz SAD-a, „The Status of Women in the U.S. Media 2014“ pokazuje da je zastupljenost žena u medijima daleko manja od one muškaraca, bez obzira radi li se o njima kao novinarkama ili pak samoj temi izvještavanja. I slična istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazuju istu stvar, da ne spominjemo kontekst u kojemu se žene najčešće spominju.
Mediji preferiraju muškarce?
WMC istraživanje s početka priče pokazuje da još od kraja 90-ih pa sve do danas, glavninu zaposlenih u medijskim redakcijama u SAD-u čine muškarci (oko 63%). Nadalje, 65% svih izvora na naslovnici etabliranog časopisa kao što je New York Times čine muškarci, žene čine 19% dok 17 % čine neimenovani izvori. Zašto je to tako, možemo samo nagađati.
Što zapravo tjera jednog novinara da za izjavu potraži mišljenje muškarca ili žene? Možda o tome uopće ni ne razmišlja već uzme izjavu prve dostupne osobe, možda intervjuira onoga tko mu je prvi pao na pamet, a možda zaista preferira određeni spol jer mu je tako rečeno ili smatra da taj spol ima više kredibiliteta. I ja se pozivam na istraživanje koje je provela ženska udruga, no tko kaže da je ono vjerodostojno? Nisam baš potražila istraživanje neke muške udruge na tu temu. Pa opet, pomisao na to da imamo muške i ženske udruge meni je u samoj osnovi apsurdna jer pripadamo istoj vrsti, ali zbog funkcioniranja našeg društva još uvijek nužna.
Women’s Media Center pokrenuo je online servis SheSource s velikom bazom ženskih stručnjakinja iz različitih područja, kako bi pomogao novinarima i urednicima doći do vrijednih stručnih izvora.
Kate McCarthy iz WMC-a kaže da su muškarci 3,4 puta češće citirani na naslovnicama novina od žena, što znači da se glas žena jednostavno ne čuje. Stvar se ponavlja i u televizijskim emisijama, u kojima se muškarci kao gosti pojavljuju čak tri puta češće nego žene. Teorija dr. Patricie Phalen sa Sveučilišta George Washington kaže da je razlog tome što novinari stručnjake na određenu temu najčešće traže po svojoj bazi „vizitki“, a ona uglavnom sadržava muškarce.
Zašto? Zato što su se muškarci uvijek češće od žena deklarirali kao stručnjaci te se poslovnoj javnosti češće stavljali na raspolaganje u tu svrhu. Čini se kao smiješna teorija? Možda na prvu, no istraživanje provedeno u Hrvatskoj prije nekoliko godina ide u sličnom smjeru.
Žene su usavršile izbjegavanje javnog nastupa
Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova proveo je istraživanje o zastupljenosti stručnjakinja u emisijama HTV-a, a koje je pokazalo da su žene kao stručnjaci znatno manje zastupljene u emisijama ove televizije od muškaraca. Konkretnije, u različitim terminima Dnevnika muškarci su bili zastupljeni u oko 90% slučajeva, dok u drugim informativnim emisijama taj postotak varira od 70-86%. Potom se išlo dublje u materiju te se pokušalo vidjeti zašto je to tako.
Rezultati su pokazali da je čak 85% stručnjakinja koje su sudjelovale u istraživanju bilo pozvano na gostovanje u neku od emisija, no tek 15% njih se na pozive i odazvalo. Glavni razlozi tomu bili su zauzetost drugim obavezama ili odsustvo iz zemlje, nepreciznost najavljene teme ili tema koja se nije ticala struke, neprofesionalnost i glupa pitanja, arogancija voditelja tijekom razgovora uoči emisije, drugi gosti su bili političari te se tražio politički, a ne stručni komentar, a u jednom slučaju čak je bila natuknuta potreba da u emisiji sudjeluje i koja ženska osoba.
Ispitanice su odgovorile i da bi najveći razlog nedolaska u emisiju bila tema emisije koja nije iz područja njihove ekspertize i o kojoj se ne osjećaju kompetentnima govoriti, profil ostalih gostiju, uljudnost samih voditelja, zauzetost ostalim obvezama, pravovremeni poziv radi organiziranja čuvanja djece i vlastite pripreme za temu, kao i o zdravstveno stanje, trenutno raspoloženje i političke konotacije same emisije.
Nameće se zaključak da žene možda i jesu dovoljno često pozivane kao stručnjaci, no iz brojnih privatnih razloga se jednostavno ne odazovu. Njima je usklađivanje privatnih obaveza s poslom znatno važnije i teže no muškarcima, ali važnije su im i neki aspekti gostovanja u emisiji koji muškarcima možda nisu toliko, kao drugi sugovornici, vrijeme potrebno za pripremu, sama tema i sl.
Obratili smo se samom izvoru cijele ove priče, HRT-u, odnosno uredniku i voditelju Mislavu Togonalu, koji je s nama podijelio svoje iskustvo: „Radom na emisijama poput Otvorenog ili Poligrafa zamijetio sam da stručnjakinje, nakon poziva u radijski ili televizijski studio, znatno češće odbijaju takva gostovanja od muškaraca. Nerijetko upravo one upućuju na svoje muške kolege, koji obično nemaju problema s nastupom u javnoj debati istoga dana, iako su u stručnom smislu često manje atraktivni gosti. Najčešća isprika su ranije dogovorene obveze ili odbijanje sudjelovanja u raspravi u kojoj sudjeluju i gosti iz politički suprotstavljenih stranaka, pri čemu se može očekivati njihova žestoka konfrontacija. Zbog toga se, nažalost, događa podzastupljenost žena u emisijama“.
Gostovanje u studiju iziskuje dosta vremena, a predstavlja i veću medijsku izloženost, što televiziju čini vjerojatno i omraženijim medijem od, primjerice, radija. Barbara Vid s Hrvatskog radija rekla nam je da nema problema s pronalaskom ženskih sugovornica. Dapače, većina njenih sugovornika i jesu žene, no, kako sama ističe, ženama uglavnom nije problem reći nekoliko riječi preko telefona. Napominje, doduše, da je razlog dobrom odazivu sugovornica vjerojatno i taj što njena emisija pokriva civilno društvo, pa je i sama tema ne samo ženama interesantnija, već su o njoj i željne javno govoriti.
Medijski nastup važan za jačanje osobnog brenda
Žene nisu manje zastupljene samo u medijskim istupima već se slična stvar događa i na konferencijama. Muškarci su, prema istraživanjima, samouvjereniji pa se i javnim istupima na neki način „nameću“ kao stručnjaci i glavne kontakt osobe s određenom područja. Iako je javni istup idealna stvar za izgradnju osobnog brenda, žene tu kaskaju za muškarcima.
Pitali smo Krešimiru Rendulić, poduzetnicu sa „stažem“ i u novinarstvu i u PR-u, kakvo je njeno iskustvo te koliko mediji zapravo pomažu u izgradnji osobnog brenda. „Novinarima i urednicima u elektroničkim medijima bitno je dobiti stručno mišljenje u željenom roku ili terminu. Pritom im je spol stručnjaka nebitan, no činjenica je da muškarci brže i lakše pristaju dati izjavu ili gostovati u emisiji. Kada iz medija prijeđete u odnose s javnošću, jasno vam je i što točno stoji iza obrazloženja kojima dio žena izbjegava medijske nastupe.
Žene se temeljitije pripremaju za te nastupe i ako nisu u potpunosti sigurne da suvereno vladaju temom, neće lako stati pred kameru ili mikrofon. S druge strane, muškarci su samouvjereniji i lakše se upuštaju u improvizaciju. Budući da je medijski nastup vještina, sve je više struka otvoreno za savjete i poduku komunikacijskih stručnjaka. No postoji paradoks vezan i uz medijsku zastupljenost stručnjaka i stručnjakinja za odnose s javnošću. Iako čak 72 % zaposlenih u odnosima s javnošću čine žene, u televizijskim i radijskim informativnim emisijama stručno mišljenje u većini slučajeva daju muškarci“, kazala nam je Krešimira.
I dok pišem ovaj članak, priupitam kolegu novinara, također s iskustvom i u medijima i u PR-u, za njegovo mišljenje. Odgovor koji sam dobila glasi: „Muškarci stvarno jesu samouvjereniji od žena. Dalje, neki zaista gledaju žene kao da su manje sposobne, ali oni to misle zato što su ih žene uvjerile u to. Ok, ok, da pojasnim… stvar je u tome što su žene svojim nesigurnim stavom i manjkom vjere u to da su stručne, jednostavno muškarce navikle da to i misle“. Moram priznati da me ta izjava jednostavno ostavila bez teksta, nisam ju uopće očekivala, ali me podsjetila na onu – 100 puta ponovljena laž 101. put postaje istina. Hoćemo li konačno naučiti pričati o svojim postignućima?
Foto: 123rf
