U tijeku je Europsko nogometno prvenstvo, a nakon Hrvatske, s natjecanja je otišla i Engleska. Tako je svega nekoliko dana nakon Brexita po drugi put „otišla“ iz Europe. Njihov poraz ne bi zaokupio toliku medijsku pažnju da im protivnik nije bio Island, zemlja sa svega 330 tisuća stanovnika te ujedno najmanja zemlja svijeta koja se ikada kvalificirala za EURO. Engleski je izbornik odmah dao ostavku, a nama je islandska pobjeda dala nadu u bolje sutra i nastavak borbe za ravnopravnost spolova.
Na Islandu svi mogu trenirati nogomet
Što imaju zajedničko islandska pobjeda i ravnopravnost spolova? Mnogo toga, a sve počiva u njihovom mentalitetu i pristupu prema ljudima, što je vidljivo i iz izjave koju je za goal.com dao Arnar Bill Gunnarsson, čelnik Odjela za razvoj nogometa pri Islandskom nogometnom savezu, koji kaže:
“Jedna od stvari koje zaista volim na Islandu je to što su ovdje svi jednaki. Svi mogu trenirati nogomet. Nije važno jesi li muško ili žensko te igraš li nogomet dobro ili loše. Sve do 19. godine možeš trenirati nogomet koliko god želiš.“
Iako je prije Drugog svjetskog rata Island bio najsiromašnija zemlja Europe, ponajprije zbog toga što tada nije dovoljno iskorištavao svoje bogate prirodne resurse, kasnije je doživo pravi zaokret. Industrijska revolucija zahvatila ga je mnogo kasnije nego ostatak Europe, ali već su tada žene hrabro pustile svoj glas kada su primijetile velike razlike u plaćama između žena i muškaraca, a pridružile su im se i kućanice.
U povijesti je upamćen 24. listopada 1975. godine kada je feministička skupina Red Stockings pozvala sve žene na jednodnevni štrajk, kako zaposlene djevojke i žene, tako i kućanice. Tog je dana oko 90% žena Islanda odbilo raditi, kuhati, peglati, pospremati i slično te je njih više od 25 tisuća izašlo na ulice, što je tada bilo 10 % ukupnog stanovništva. Kasnije je taj dan nazvan “slobodnim danom”, a neposredno je doveo do toga da je Island danas zemlja s najvećom ravnopravnosti spolova u svijetu.
Naime, Svjetski gospodarski forum od 2006. godine objavljuje Izvješće o ravnopravnosti spolova. Prvi je put javnosti predstavljeno spomenute 2006. godine s ciljem praćenja ravnopravnosti spolova na ekonomskom, obrazovnom, zdravstvenom i političkom području diljem svijeta. Prema posljednjem izvješću za 2015. godinu, Island je opet zauzeo prvo mjesto na kojem se nalazi od 2009. godine, dok je prvih godina praćenja bio četvrti na toj ljestvici. Nastavi li istim tempom, Island bi zaista mogao postati jedina zemlja u svijetu gdje je ostvarena ravnopravnost spolova od 100 posto, kako kaže Saadia Zahidi, voditeljica kampanje za rodnu ravnopravnost Svjetskog ekonomskog foruma. Danas taj postotak iznosi 87%. Iako ravnopravnost još uvijek nije potpuna, u očima svijeta, izgleda kao raj kojem treba težiti.
Dovoljno je spomenuti da je to jedina zemlja u svijetu u kojoj više od 50% stanovništva čine žene te prva država u svijetu kojoj je na čelu bila premijerka koja se javno deklarirala kao lezbijka i 2010. godine sklopila brak s drugom ženom.
Obrazovanje i inicijativnost ključ su uspjeha
Dakako, baš kao ni u jednoj drugoj zemlji, žene ni na Islandu nisu oduvijek imale jednaka prava kao muškarci, no promjene su se počele događati kroz opismenjavanje i obrazovanje. Naime, ranokršćanski misionari željeli su sve Islanđane podučiti čitanju kako bi mogli prionuti na čitanje Biblije, a 1842. godine donesen je zakon prema kojem je obrazovanje bilo obavezno za dječake i djevojčice. S druge strane, Hrvatska je zakon o obaveznom osnovnoškolskom obrazovanju donijela u 20., a o obaveznom srednjoškolskom obrazovanju u 21. stoljeću.
Osim opismenjavanja, mnogi smatraju da je i religija imala velik utjecaj na današnju ravnopravnost spolova jer za razliku od izrazito kršćanskih svjetonazora prema kojima žena mora biti podrška muškarcu, pretežito islandski luterani uspjeh vide upravo u ravnopravnosti. Kako u ravnopravnosti bogatih i siromašnih, tako i u ravnopravnosti muškaraca i žena. Rezultat toga je to što danas praktički ne postoje društvene klase na Islandu, a žene imaju tretman kao nigdje u svijetu.
U islandskim osnovnim školama provodi se spolni odgoj te i dječaci i djevojčice uče o načinima kontracepcije, a gotovo svi gradovi imaju klinike u kojima mladi besplatno mogu doći do kontracepcijskih sredstava. Također je zakonsko pravo svake djevojke ili žene pobačaj do 18. tjedna trudnoće, a ako je potrebno, Odbor za zdravstvo može u iznimnim okolnostima dati dopuštenje i nakon tog perioda.
Odluče li se za djecu, žene jednako kao i njihovi partneri mogu uživati u plaćenom porodiljnom dopustu i to naizmjence. Pet mjeseci s djetetom može biti jedan partner, pet drugi, a dva mjeseca, najčešće odmah nakon poroda, mogu dijeliti pa istovremeno biti sa svojim djetetom u vremenu kada mu je to i najpotrebnije i oboje biti za to i plaćeni.
Da su Islanđanke daleko ispred ostatka svijeta, pokazale su i prošlogodišnjim pokretom #FreeTheNipple nakon što su društvene mreže zabranile postavljanje fotografija na kojima se vidi ženska bradavica, čak i onda kada fotografija nema baš nikakav provokativni ili seksualni prizvuk. Mladoj Islanđanki Addi Smaradottir to je bila kap previše nakon što je bila revolvirana dvostrukim standardima s kojima su žene suočene ako se u javnosti pojave topless pa je pokrenula svojevrsnu revoluciju, a podržala ju je čak i članica islandskog parlamenta svojom fotografijom. Taj je pokret pozitivno djelovao i na osvješćivanje bolesti raka dojke jer su brojne žene počele na društvenim mrežama dijeliti fotografije svojih grudi nakon operacijskih zahvata uslijed borbe s karcinomom.
Hrvatska može i mora učiti od Islanda
Sve se ovo čini se kao utopija prema situaciji kojoj svjedočimo u Hrvatskoj. Vjerski oci i razne udruge ne propuštaju priliku da se petljaju ne samo u politička pitanja, nego i u privatni život žena dočekujući ih ispred bolnica i odgovarajući ih od pobačaja, a da se nitko od njih pritom nije zapitao što stoji u pozadini želje za pobačajem. Nimalo drugačija situacija nije ni s petljanjem u obrazovanje, od protivljenja seksualnom odgoju pa sve do stvaranja popisa s “nepodobnom“ lektirom. Kada bi se pak kod nas dogodio pokret nalik spomenutom #FreeTheNipple“, možemo samo zamisliti s kakvom bi se osudom žene morale nositi, a teško je povjerovati da bi ih podržao koji političar. Ili političarka.
Prema ranije spomenutom Izvješću o ravnopravnosti spolova, Hrvatska je na 59. mjestu. Dakako, ženama je bolje nego u nekim drugim zemljama svijeta, no kada pogledamo da su ispred nas zemlje kao što su Zimbabve, Tanzanija i Uganda, ali i susjedna nam Slovenija od glavnog hrvatskog grada jedva udaljena sat vremena vožnje, svakako imamo razloga za zabrinutost. Ono što situaciju čini još gorom je pad ravnopravnosti koji se dogodio u posljednjih deset godina. Naime, prve godine kada je Izvješće bilo pušteno u javnost, Hrvatska je bila na relativno pristojnom 16. mjestu da bi u jednom desetljeću pala za više od 40 mjesta na ljestvici.
Tome svakako doprinosi i aktualna politička situacija jer u Saboru i Vladi nikada nije bilo manje žena, ali i velika nezaposlenost zbog koje žene često ekonomski ovise o partneru ili o roditeljima, baš kao što je to bilo u prošlim stoljećima.
Ne poduzmu li se konkretne mjere, stanje će biti još lošije. Možda nam nova Vlada, koju trebamo pametno odabrati, napokon donese promjene koje toliko želimo, a prije svega veću zastupljenost žena u politici i na drugim visokim funkcijama, rješavanje problema nezaposlenosti te prijekopotrebnu reformu školstva. Možda se tada napokon u nama probudi svijest o tome koliko je važna ravnopravnost spolova.
Foto: YouTube Screenshot
