Svaki ljubitelj video igara susreo se s brojnim kritikama, bez obzira na svoju dob, a prevladavaju prodike o kvarenju vida, štetnosti sjedenja i nedostatku druženja s drugom djecom. Dodatno, roditelji strahuju kako će njihova djeca postati agresivna ako igraju nasilne igrice. Gejmerska industrija općenito je stigmatizirana, a mnogi ovaj hobi doživljavaju i kao puko ‘pritiskanje gumbića’ bez ikakvog smisla ili maštovitosti.
Igrice su sjajna zabava za slobodno vrijeme
Hobi je to u kojemu mnogi ne vide nikakav benefit. No, ima li igranje igrica korist i može li čak i pomoći djeci pri razvoju? Razvijaju li djeca neke vještine igrajući svoju omiljenu igricu?
Nikola Stolnik, osnivač Good Game Global, ističe kako negativno mišljenje o video igrama dolazi od ljudi koji su ili neinformirani ili općenito ljuti na promjene.
“Kao i svaka ljudska aktivnost, računalne igre donose i dobre i loše strane,” pojašnjava. “Bitno je osvijestiti se o svim faktorima video igara, mogućim posljedicama zlouporabe i potencijalnim uzrocima zlouporabe video igara.”
Video igre ne razlikuju se značajno od društvenih igara kao što su Čovječe, ne ljuti se, Naseljenici otoka Catan ili remi. Mnoge igrice danas omogućavaju umrežavanje i zajedničku igru – razlikuju se tek lokacija i medij. Dodatno, dok je trajao lockdown igrice su bez sumnje poslužile kao sredstvo socijalizacije, što mogu potvrditi i na vlastitom primjeru.
Ovisnost o video igrama nije drugačija od ovisnosti o hrani ili nekom drugom mehanizmu kroz koji pojedinac ispoljava određena nezadovoljstva. Uostalom, moguće je razviti ovisnost i o vježbanju koje smatramo poželjnim.
“Smatram da je ok da djeca igraju kada obave sve ostale obaveze koje su temelj zdravog razvoja. Igranje računalnih igara je zabavna aktivnost namijenjena za slobodno vrijeme, nikako aktivnost radi koje škola, san ili fizička aktivnost pati,” smatra Stolnik koji dodaje da je postavljanje zdravih granica na roditeljima.
Naravno, treba imati na umu kako smo svi različiti i kako vrijeme koje dijete smije igrati igrice treba prilagoditi njemu, a ne se voditi općim pravilima za široke mase.
Pročitajte više: 8 video igara koje će inspirirati vašu djevojčicu
Igrice mogu biti direktni učitelji
Mojoj generaciji je školsko doba obilježilo igranje edukativnih igara kao što su Učilica i Sraz koje su nam puno pomogle u savladavanju školskog gradiva. Učenje više nije bilo samo gledanje u knjigu, već natjecanje, a cilj je bio znati što više i dokazati se pred prijateljima.
Svima dobro poznata interaktivna enciklopedija Encarta, koju je razvio Microsoft, također je uključivala igre. Primarno zagonetke i provjere znanja – baš poput navedenih ‘školskih’ igrica.
Tijekom studija, u sklopu terenske nastave, posjetili smo vojarnu. Naši su nas domaćini upoznali s nekim aspektima svojih treninga od kojih su našu grupu posebno oduševile – igrice. Kroz njih savladavaju vojne strategije i uče o terenima. Kad ih neupućena osoba pogleda, nikad ne bi rekla da su to igre razvijene u svrhu vojnih treninga jer zaista nalikuju na neku popularnu računalnu igru.
“Kompetitivnost. Timski duh. Učenje stranih jezika. Početak učenja programiranja. Razvijanje refleksa i koordinacije oka i ruke. Simulacija raznih okruženja kroz koja u sigurnosti vlastitog boravka prolazimo razna iskustva. Vizualna umjetnost. Storytelling. Gluma. Voice acting. Začetak interesa za jednu ili nekoliko grada digitalnih industrija,” nabraja Stolnik pozitivne strane igranja video igara napominjući kako da popis nije toliko dugačak, ni on sam ne bi bio član, kako kaže, “najzabavnije industrije svijeta.”
I doista, sve me ove pozitivne strane podsjećaju točno na ono što su vojnici pričali o svojem učenju kroz igrice. Naime, sami vojnici su svoj trening opisali kao siguran, zabavan i efikasan, te su jedva čekali da nam ga pokažu.
“Računalne igre su mi uz Cartoon Network bile primarni izvor za učenje engleskog jezika, a posredno i osnova programiranja,” otkriva Stolnik kako je i sam učio uz igre. “Igre ne moraju biti samo početna iskra interesa za digitalno, već i direktni učitelji. Djeca već danas uče programirati u Robloxu i sličnim platformama.”
Pročitajte više: Ove 4 žene u gamingu ruše mitove: „Nismo nepoželjne niti agresivne“
Mobilne igre i aplikacije jedinstven su fenomen
Igrice nisu ništa veći ili lošiji bijeg od stvarnosti od knjiga ili filmova, a i uz ove aktivnosti gledamo u blizinu duže vrijeme i sjedimo. Jedino što uz njih izostaju upozorenja i brojni savjeti o važnosti kretanja.
Daleko od toga da kretanje nije važno, kao i korištenje očiju na daljinu, no igrice nisu jedina aktivnost uz koje ‘sjedimo pred ekranom.’ Štoviše, igrice uopće ne moraju biti sjedilačke. Planetarno popularan Pokemon Go igrača nagrađuje upravo za kretanje. Igrači koji prohodaju 50 km u tjedan dana dobivaju bolje nagrade od onih koji prijeđu minimalnih 5 km.
No, mobilne igre znaju biti problematične zbog svojeg freemium modela korištenja uz vrlo laku dostupnost. Svako dijete ima pametni telefon i može skinuti igru, a freemium igre, iako u početku besplatne, nude vrlo primamljive pogodnosti kupnje unutar aplikacije.
“‘Posao’ im je utjecati na kemiju u mozgu koja stvara ovisnost i utječe na centre zadovoljstva. Rezultat je povećanje vremena interakcije s igrom i inicijacija potrošnje novca unutar igre,” upozorava Stolnik, no dodaje kako to nije problem samo mobilnih igara.
“Istim principom se koriste sve najpopularnije aplikacije. Treba stoga biti oprezan kada se prstom pokazuje na igre, a istovremeno se troše sati na Instagram, Tiktok, Facebook i slične aplikacije.”
Pročitajte više: Znate li kakve računalne igre igraju vaša djeca?
Što, dakle, zaigrati?
Igrice nas mogu naučiti i kako naši postupci imaju posljedice. Mnoge igrice, naime, nemaju samo jedan mogući put ili jedan mogući kraj, već više njih. Bez da navodim detalje, igra Undertale će nam vrlo jasno dati do znanja da je nasilje vrlo nepoželjno, te da treba biti – dobar.
Slično, igra Spec Ops: The Line upozorava na brutalnost rata dajući nam do znanja da u pohodu na civile nema nikakvog junaštva kroz vrlo pametno koncipiran stil igranja koji se oslanja na već uhodane instinkte koje igrači ratnih igara imaju.
U svojem TED govoru, Stolnik navodi kako možda i nije smio igrati Mortal Kombat kao dijete. Razumljivo, s obzirom na to da je u pitanju igra borbe, no je li izrastao u osobu koja probleme rješava šakama? Nije. A unatoč igranju srodne igre Tekken, nisam niti ja.
Konačno, mnogi se roditelji pitaju što bi njihova djeca trebala igrati. Kako znati da nisu odobrili igru koja ne odgovara dobi djeteta? Čemu neka igra služi? Stolnik je s nama podijelio i nekoliko svojih prijedloga.
“Preporuka za klince su klasici poput Minecraft i Roblox. Super Mario Odyssey kao svevremenski klasik. Sve ostalo ovisi o dobi i kapacitetu djeteta. Serijal Civilisation za učenje raznih kultura. Stardew Valley za opuštanje. Mario Kart 8 kao zabava za cijelu obitelj. Portal 2 za igru u dvoje. Detroit: Become Human kao zabava za roditelje,” izdvaja uz napomenu kako bi ih mogao preporučiti još puno više.
Ako vaše dijete voli igrati igrice, ne morate biti zabrinuti. One ih neće pretvoriti u asocijalne i agresivne ljude, a šanse da nauče nešto novo i korisno jako su velike.
Foto: Canva / Instagram Nikola Stolnik
