S pancirkom preko odjeće na kojoj velikim slovima piše press, Leona Šiljeg u ruci je stiskala žuti mikrofon i uživo se javljala u informativni program RTL televizije, medijske kuće za koju radi. Ova se reporterka našla u ratom zahvaćenoj Ukrajini, gdje je iznenada preko noći krenulo bombardiranje. Za nas je otkrila kako je izgledalo njeno iskustvo i put ka Poljskoj.
Probudile su ih eksplozije i sirene
Svakome novinarskom zadatku pristupa jednako. Na vrhuncu pandemije, izvještavala je iz bolnica, ulazila na covid odjel i svjedočila odlasku mnogih ljudi. „Tada su svi govorili da nam prijeti nevidljivi neprijatelj. I to je novinarski zadatak, baš kao i onaj koji sam odradila u Ukrajini. Ja sam reporterka koja se našla u glavnom gradu države u kojoj je izbio rat. I to dan nakon što smo stigli.“ Kako se prisjeća, nitko nije očekivao da će ih probuditi eksplozije i sirene. Mobitel joj se užario, mediji su bili preplavljeni vijestima da je krenula invazija Rusije na Ukrajinu. „Brzo smo napustili hotel, krenuli prema centru grada. Na ulicama je bio kaos. Ljudi u redovima na bankomatima, ispred trgovina, ljekarni. Detonacije su odjekivale i tijekom dana, a ulicama su se samo nizala oklopna vozila.“ Da je riječ o ratnom stanju, potvrdile su evakuacije i bijeg u skloništa koji su uslijedili. Uz to, neprestano su radili. „Izvještavali smo, jer to je naš posao,“ ističe.
Zvuk detonacija dok su zarobljeni u koloni automobila
Što reporterka misli dok je na terenu, objasnila je bez zadrške. „Kako pravovremeno i točno izvijestiti o svemu što se događa, posebno u moru lažnih vijesti koje su se pojavljivale jer su svi postali novinari na društvenim mrežama.“ Prvih su nekoliko dana imali problema sa signalom, nisu imali pristup Internetu. S ceste su odlazili u šumu i hvatali signal kako bi poslali snimljeni materijal i odgovorili na poruke. Bilo joj je nužno ostati hladne glave i ne paničariti. Sat po sat, to je bio ključ.
Neizvjesnost i neznanje bili su suputnici njenom putovanju u Ukrajini, jer ona i njena ekipa nisu mogli znati kad će im točno krenuti evakuacija ni što će biti na putu. Ništa nije teklo prema planu. Unatoč tome, poriče da je osjećala strah za život, iako se u jednom trenu osjećala ugroženo.
„Jedini trenutak kad je kratko prevladao strah bio je dok smo u velikoj gužvi na izlasku iz grada čuli eksplozije koje su bile jako blizu nas. Zarobljeni u koloni bili smo nepomični. Svi smo se slegnuli, pokrili glavu u tišini. Pogledali smo se i samo krenuli dalje.“ Nekoliko trenutaka nakon toga pored njih su prošli tenkovi s ukrajinskim vojnicima, a iz trenutka u trenutak stizala je vijest o ulasku Rusa u Kijev. „Dok smo bili na ulicama Kijeva čuli bismo detonacije, a onda ovisno o sirenama – nastavili bismo izvještavati ili bježali u sklonište.“
Pročitajte više: Žene u Ukrajini rađaju u podzemnim željeznicama i improviziranim skloništima
Strah i suze u plavim očima djevojčica
Životne priče ljudi koji su sreli putem ostale su joj u glavi. „Najteže mi je bilo kad je jedan otac s policajcem zamolio nas, potpune neznance da povedemo petero djece do poljske granice. Strah u plavim očima djevojčica i suze se urežu duboko u pamćenje. Rekli su da ih majka čeka u Poljskoj.“ Putem su u svoj kombi primili još žena i djece, sjedili su jedni na drugima, prisjeća se Šiljeg. Na brojnim ih punktovima nisu htjeli pustili dalje, sati su prolazili. „I nije to ništa u usporedbi s danima koje su žene provele s djecom na granici, na hladnoći u beskonačno dugom redu nadomak Poljske, Slovačke, Mađarske ili Moldavije. Srce ti se slomi kad vidiš djecu umotanu u deke kako se tresu od hladnoće, roditelje izgubljena i zabrinuta pogleda s putnom torbom i dokumentima u rukama.“
Priznaje da nije moguće odvojiti se od prizora kojima je svjedočila. „Naravno da vas sve dirne. Čovjek ste. Još uvijek čujem najstariju djevojčicu iz kombija kako plače dok ne zna hoće li majka iz Poljske doći po njih. Još vidim bose noge koje su otekle i u ranama od pješačenja u poljskom Przemyślu.“ Pita se i gdje je njihov vozač, mladi Ukrajinac, otac dvoje djece koji ih je vozio do poljske granice, a ne javlja se na pozive. Nije odgovarao na poruke. „Onda smo uspjeli doći do njega preko drugih Ukrajinaca. Rekli su nam: „Nikolaj je dobro, na terenu je i vozi humanitarnu pomoć.““
Pročitajte više: Ove novinarke nam prve donose vijesti iz pogođenih područja
Obitelj joj je bila preplavljena zabrinutim porukama
Njena su obitelj i prijatelji preko televizijskog ekrana pratili svako njeno javljanje. „Svi su bili zabrinuti. Toliko puno poruka je stiglo i meni i njima. Svi su se pitali jesmo li dobro, jesmo li evakuirani.“ Njihov se put do Poljske pratio iz sata u sat. U jednom je javljanju uživo njihov kombi zapeo u blatu, pa im je sajla pukla dok su ga pokušavali izvući. „Nakon toga bilo je još više poruka kako ćemo se izvući iz Ukrajine. Nije bilo signala, nije bilo Interneta, onda sam svima rekla da je najbolje da prate vijesti jer će onda znati gdje smo.“
Posao uvijek nosi kući
Sretno su prešli granicu, ušli u Poljsku te se konačno vratili u Hrvatsku, zajedno s novinarskim ekipama ostalih televizija. Ono što je donijela kući, nešto je na što ne može utjecati. „Radim posao koji nema radno vrijeme, koji ne poznaje praznike ni blagdane. Naravno da razmišljam uvijek jesam li nešto mogla bolje, jesam li postavila prava pitanja, jesmo li razotkrili one koji nisu iskreni i koji pokušavaju sakriti činjenice.“ Stoga se trudi slobodne dane iskoristiti za odlaske na planinarenje i putovanja. Tijekom tjedna voli sudjelovati u pub kvizovima, otići na koncert ili u kazalište. „Treba očistiti glavu i okružiti se dobrim ljudima koji su podrška u svemu. Takve ja imam oko sebe.“
Foto: Ivan Borojević/Miroslav Bokan
