Tamara Babun i Una Radić bivše su kolegice s fakulteta koje danas surađuju kao partnerice u produkcijskoj kući Wolfgang&Dolly, gdje kroz, sada već brojne projekte, „donose priču na ekran“. Što su nam ispričale o poslovnom startu, stanju i konkurenciji u industriji te budućim planovima saznajte u nastavku.
Poznanstvo iz kantine Akademije dramske umjetnosti
Iako su obje započele svoj profesionalni put na Akademiji dramske umjetnosti, Tamara na smjeru produkcije, a Una na filmskoj i TV režiji, nakon fakulteta su krenule u različitim smjerovima.
Dok je Tamara radila na kazališnim i filmskim projektima, a zatim i na mjestu izvršne producentice u produkcijskoj kući Factum, Una se ubrzo nakon diplome zaposlila na HRT-u, gdje je izvan primarne struke kroz 5 godina radila u 2 različita odjela.
„Zadnju godinu rada na HRT-u vodila sam promociju za 4 nacionalna kanala i pripadajuće radio postaje, što je veliki posao za premalo ljudi. Zbog uvjeta više nisam htjela biti dio toga i kada sam uzela od tog posla što sam mogla, otišla sam“, započinje Una.
„Kad sam odlazila svi su mi čestitali na hrabrosti, ali su me pitali što ću sada raditi i nisam li zabrinuta što neću neko vrijeme imati plaću. Rekla sam im da sam se na to pripremila. Primijetila sam da bi puno ljudi napravilo istu stvar i krenulo tim vodama, ali za to nemaju hrabrosti ili se ne mogu pomaknuti iz okolnosti u kojima se nalaze“, nastavlja.
Prednosti poduzetničkog backgrounda
Poslovnu suradnju ove su dvije kreativke započele kroz razvoj nove produkcijske tvrtke.
„To je u mom slučaju bio prirodni tijek s obzirom da je producent po prirodi stvari obično i vlasnik i direktor svoje vlastite firme u Hrvatskoj zato jer je takva njegova pozicija čelne odgovornosti, ali i obaveza prema projektima koje radi. Također, ugovori o sufinanciranju u ovom, filmskom dijelu kojim se mi bavimo, potpisani su uvijek od producenta koji je financijski, pravno i na sve načine odgovorna osoba“, ističe Tamara.
A da joj je poduzetništvo prirodno dokazuje i činjenica da iza sebe ima obiteljski background koji joj je olakšao samostalne početke.
„Moji roditelji su poduzetnici i mislim da kod poduzetništva nije nevažno imati određeno obiteljsko iskustvo. Kad vi odrastate u nekom okruženju gdje vas odgajaju u tom smjeru vođenja vlastitog posla i upravljanja vlastitom imovinom, to je naprosto neki drugačiji način života u cjelini.“
Nije sve tako sivo
Kao i mnogima drugima, početak poslovanja bio je obilježen poticajima za samozapošljavanje, ali ovoga puta iskustvo je bilo poprilično pozitivno.
„Moram priznati da je moje kratko iskustvo boravka na burzi rada teklo ugodno i prirodno. Ja sam pripremila sve što se od mene tražilo, a svi službenici koji su se našli na mom putu davali su upute koje se od njih očekuju. U tom smislu probijanja kroz birokraciju, ja nisam osjetila strest ili napor. Sada smo u fazi izvještaja, ona dosta dugo traje i prilično je kompleksna s obzirom na relativno mali iznos potpore, no, nadam se da će se to s vremenom promijeniti i da će sustav napredovati jer je važna podrška poduzetnicima koji su na skromnom početku.“, kaže Tamara.
Ipak, priznaje kako je određenu prednost pred drugima imala zbog prijašnjeg poslovnog iskustva.
„Moja mala prednost u odnosu na druge ljude koji započinju svoj posao je ta što sam ja u svom prethodnom radnom iskustvu obavljala značajan dio administrativnog i rukovodećeg posla, papirologije i financija, pa mi je više-manje bilo jasno što će se od mene zahtijevati. S druge strane, potpuno je jasno da manje iskusne ljude koji otvaraju firmu to sve može zateći jer je toga jako puno i treba vremena da se čovjek snađe“, naglašava Tamara.
Primjećuje kako je dosta velik problem širenje pravih i korisnih informacija koje bi poduzetnicima početnicima olakšale poslovni start.
„Iako su zasad moja iskustva sa institucijama bila dosta pozitivna, ono čega nedostaje je dostupnost informacija. Upravo time bave se organizacije usmjerene na poduzetništvo poput Plavog ureda ili Women in Adria. Postoji mnogo informacija koje poduzetnik u Hrvatskoj može iskoristiti, ali je dolazak do njih neprimjereno kompliciran. Ljudi koji se ne raspitaju aktivno o tome ostaju izvan, budući da je naš medijski prostor uglavnom zakrčen temama koje nisu nimalo relevantne za stvarni život.“
Uspjeh u kratkom roku
Wolfgang&Dolly ima dvije linije djelovanja, a to su autorski filmovi i videa za klijente, odnosno tzv. namjenska videa.
„Osim same produkcije filmova, koji je core biznis i ambicija, zanimaju nas i neke druge stvari, a i za održivost firme potrebno je da se ona bavi različitim područjima. Nešto što se nekada zvalo namjenski film, danas se prebacilo u različite forme online videa i to je ono u čemu smo se našle nas dvije, to je ono što volimo raditi i s čim zasad imamo dobre rezultate“, ističe Tamara.
Iznimno su ponosne na činjenicu da su unutar godine i pol postojanja uspjele ostvariti brojne projekte.
„Ove zime završit ćemo dva kreativna dokumentarca, od kojih je dugometražni koprodukcija s Al Jazeerom Balkans. Bavimo se trenutno najviše sportskim i muzičkim temama i uskoro ćemo krenuti s kampanjama na društvenim mrežama, pa će i čitatelji Women in Adria moći saznati više. Pripremamo i nekoliko igranih projekata.“
Što se tiče linije namjenskih videa, tu su započeli uspješnu suradnju s Brigadom, koja se bavi namještanjem funkcionalnih i drugačijih prostora za svoje klijente. Oni su osmislili najposjećeniju izložbu prošle godine u Zagrebu, koja se održala u tunelu Grič.
„Pozvali su nas da popratimo videom to kako su oni napravili izložbu. S tim videom započeli smo tu liniju djelovanja, a i sam video je dosta dobro prihvaćen.“
Kao još jednu vrijednu suradnju, Tamara izdvaja onu s UNHCR-om.
„Jako smo sretne da možemo raditi s UNHCR-om Hrvatska s obzirom da i privatno podržavamo njihove kampanje vezane uz izbjeglice i osobe bez državljanstva. Kad možete osmišljavati kreativne videe za nekoga s kim dijelite uvjerenja i za koga vjerujete da radi neke pozitivne stvari u svijetu, to je poprilično privilegirana pozicija.“
Nova generacija stvaratelja
Koliko je zapravo razvijeno ovo područje u Hrvatskoj otkrila nam je Tamara.
„Mi smo u branši koja radi poprilično skup proizvod i u ovom dijelu „sporovoza“, kako ga ja nazivam, gdje se rade autorski projekti, ali i u onome što ja zovem „brzovoz“, znači videa namijenjena klijentima. Koliko mi uspijevamo ovdje pokazati? Pa…recimo da je ovo jedno razvojno tržište i ne uspijevamo pokazati baš sve što možemo i znamo“, priznaje.
Konkurencija u ovoj industriji ipak postoji i sve se više razvija.
„Mislim da razmjerno veličini zemlje ima i talentiranih ljudi, nismo ništa posebno drugačiji. Ima jako puno kolega koje se može izuzetno poštovati i cijeniti u njihovom radu, bez obzira na to odgovara li vam estetski nešto više ili manje. Razvijena je profesionalnost, ali naš posao nije masovan. To su proizvodi koji traže svoje vrijeme i unutar toga su se uspjeli razviti neki ljudi i vidim da dolaze i neki novi koji rade neke zanimljive i kvalitetne stvari.“
S njom se slaže i Una, koja ipak naglašava određene izazove u industriji.
„Svakako postoji kreativni potencijal, ali vrlo često se nema priliku pokazati zbog ozbiljnog financijskog ograničenja, što je ovdje glavni problem, baš kao i malo tržište.“
A kada mogu naplatiti svoj rad?
„Generalni problem je nedostatak novca na tržištu i mislim da to primjećuju svi – i velike korporacije, ali i mali poduzetnici. Povremeno se još uvijek vidi problem naplate i nerealno dugačkih rokova koje morate čekati da naplatite svoj posao. Psihološki je izazovno kad se nađete u situaciji da morate platiti svoje obveze u prvoj godini, a u zadnji tren stižu neka sredstva. Koliko god ste etablirani u svojoj branši, treba neko vrijeme da skupite klijente, da ih naviknete na suradnju i da poslovi dolaze redovitije“, nadovezuje se Tamara.
„Zbog takvog načina naplate posao ne teče uvijek glatko. Treba se pripremiti na to da će se na neke stvari čekati godinu-dvije, a sredstava će biti manje prije nego što posao stvarno krene. Poduzetnici u svemu tome mogu i pokleknuti, pa i odustati“, zaključuje Una.
Konzervativnost onemogućuje kreativni razvoj
Drugačiji pristup video sadržaju ponekad može uplašiti klijente koji nisu spremni na iskorak iz već viđenog.
„Zbog konzervativnog pristupa ponekad postane otežano pokušati predložiti nešto drugačije. Prokušane metode izvana, za koje se uoči da prolaze, ovdje se koriste sa zakašnjenjem. Ovdje se radi nešto što je bilo u trendu prije 5-10 godina. Osobno, ja to vidim kao veliki kreativni problem“, kaže Una.
Tamara objašnjava što sve zapravo označava konzervativni pristup.
„Ja konzervativnim pristupom ne smatram samo to da pozovete nekoga da vam snimi, za moj ukus, nezanimljiv video od 10 minuta koji nitko neće pogledati od početka do kraja. Za mene je to i baziranje kompletne video prisutnosti na nevješto napravljenom videu s mobitela na kojem se trese slika i na kojem su poruke nejasne. Živimo u vremenu u kojem je tehnologija jako dostupna. No, to ne znači da su nam kriteriji postali nedostupni.“
Inflacija video sadržaja
Popularnost videa na svom je vrhuncu, pa primjećuju kako dolazi do svojevrsnog zasićenja.
„Sada postoji poplava vizualnog sadržaja i pokretnih slika u raznim formatima. I što se događa? Toliko ih je da čovjek više ne može razlikovati jedan sadržaj od drugoga. Ono što će biti bitno u budućnosti, a to će biti važno i za klijente, je to kako će njihov sadržaj biti upakiran i što on zapravo priča. Tu se vraćamo na početak, nešto možete prikazati kako god, ali ako nemate dobru priču, niste napravili ništa“, naglašava Una.
Njihovo poslovanje upravo zato bazira se na individualnom pristupu koji uključuje posebno osmišljene strategije, a tako postavljen projekt nerijetko ostvaruje i bolje rezultate.
„Ono što mi nastojimo u svom radu je svoje znanje, vještine i svoju svijest o okruženju maksimalno prilagoditi svakom pojedinom klijentu. Ne želimo raditi po nekakvoj špranci koju smo skinule s interneta, nego zaista sa svakim porazgovarati i procijeniti kome se i kroz koje kanale obraćamo, što su stvari na kojima je naglasak i kakva je estetika primjerena klijentu i ciljevima kampanje. Oni klijenti koji su otvoreniji i koji se ohrabre prihvatiti sugestije koje su izvan okvira ustaljenih ideja o tome što neki video ili film znači, oni obično ostvaruju puno veće benefite, i to puno brže. U tom smislu hrabrost se isplati.“
Film kao izvozni proizvod
Poslovni planovi ovih poduzetnica uključuju posvećivanje projektima koji već traju, ali i ostvarivanje novih kontakata i suradnji.
„Trenutno imamo još nekoliko filmova u fazi razvoja. Stalno nam se javljaju autori, a naše dosadašnje iskustvo, networking i pozitivne suradnje iz prošlosti sada donose rezultate.“
Osim što radi u svojoj produkcijskoj tvrtki, Tamara je također i članica nadzornog odbora Hrvatske udruge producenata.
„Volim biti angažirana, mislim da medijska slika hrvatskog filma nije uvijek adekvatna njegovoj stvarnoj kvaliteti i mogućnostima, ali hrvatska kulturna politika ima afirmativan stav prema razvoju te kulturne grane. To treba podržavati i inzistirati na kritici svega što još ne funkcionira, konstruktivno pristupati rješenjima i podržavati što brži i veći razvoj filma i audiovizualnog sektora jer on ima potencijal zapošljavati ne samo filmaše nego i ljude iz različitih uslužnih djelatnosti, oplemenjivati manje razvijene dijelove naše zemlje, poticati međunarodnu suradnju i predstavljati nas na ozbiljan i pozitivan način u inozemstvu“, poručuje.
Foto: Tomislav Krnić
