Kad god je krizna situacija, nestala osoba ili poplave i potresi, uvijek se pojave najhrabriji, članovi Hrvatske gorske službe spašavanja. Nažalost, rijetko ih vidimo u veselim situacijama, no HGSS je tu kad je najpotrebnije. Razgovarali smo s tri članice i saznali zašto izlažu svoje živote, kako su postale volonterke i što su doživjele u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Iako se HGSS temelji na volonterima, postati njihov član nije tako jednostavno. Naše tri sugovornice otkrile su nam da postale članice tek kad su se istaknule u svojim planinarskim klubovima i kroz njih dobile preporuku.
Pročitajte više: Kuće su im srušene i oštećene, ali medicinsko osoblje iz Petrinje i Siska iz dana u dan spašava opremu, evakuira pacijente i pomaže ljudima na terenu
Morate biti psihički i fizički stabilni kako biste mogli pravilno reagirati
“HGSS je u samim početcima birao članove iz planinarskih društava, to je bila srž djelovanja. Ja sam došla na preporuku kolega jer su smatrali da su moje speleološke tehnike jako korisne službi spašavanja. Došla sam na promatranje, nakon toga sam postala pripravnica i tek sam po završetku tečajeva mogla ući u službu HGSS-a”, otkrila je Ana Mijić, volonterka u stanici HGSS Šibenik koja je ujedno i magistrica matematike te trenutnp radi u kompaniji Ericsson Nikola Tesla u Splitu.
Najvažniji tečaj je prva pomoć, nakon toga se završavaju još tri tečaja spašavanja: u ljetnim, zimskim i speleo uvjetima. Po završetku svakog tečaja, polaže se ispit. Isto tako, važno je naučiti baratati kompleksnom opremom za spašavanje u različitim uvjetima. “Morate biti sposobni popetiti se na planinski vrh, nositi opremu, ali biti i psihički i fizički stabilni kako biste mogli pravilno reagirati u situaciji. Morate izdržati to opterećenje i psihički i fizički”, ispričala je Dragana Šolaja, volonterka stanice HGSS Bjelovar po struci geologinja koja trenutno radi u Ministarstvu poljoprivrede. Dragana je kao i Ana došla na preporuku, ali tek nakon što se godinama bavila sportskim penjanjem.
Volonterstvo nerijetko znači ustajanje od obiteljskog ručka, buđenje u 3 u noći…
Na području Bjelovara najviše se intervenira kad su potrage za nestalim osobama, ali educirala se za spašavanja u različitim uvjetima. “Kad se nađete u takvim situacijama, vi ne razmišljate ni o čemu drugome osim kako spasiti nekoga, u tim trenutcima fokusirani ste samo na to”, rekla je Dragana.
Međutim, za ove volonterke sve je krenulo s ljubavlju prema planinarenju Ana je krenula na nagovor prijateljice, Dragana je sama pronašla ljubav prema prirodi, dok volonterku Ivonu veže posebna priča.
“Planina je dio mene, od mojih prvih koraka do danas, životni stil. Moj pokojni djed bio je član Gorske službe spašavanja stanice Travnik (Bosna i Hercegovina), moji roditelji su se upoznali na planini, tamo sam odrasla. Nakon preseljenja iz Dalmacije u Slavoniju, u potrazi za hobijima i aktivnostima kojima bih se bavila u novom kraju, počela sam istraživati Papuk i okolne planine. Na poziv članova HGSS-a, prije dvanaest godina, i ja sam postala dio te ekipe”, ispričala je Ivona Lozić po struci inženjerka informatike koja radi kao web administrator u privatnoj firmi koja se bavi zdravim načinom život. U svoje slobodno vrijeme volontira u stanici HGSS Orahovica: “Ponekad zbog prirode posla i ograničenih dana godišnjeg odmora ne mogu sudjelovati u akcijama koliko bih željela. Volonterstvo proizlazi iz mojeg slobodnog vremena ili tijekom trajanja godišnjeg odmora. Nerijetko to znači ustajanje od obiteljskog ručka, buđenje u 3 u noći, preskakanje proslava rođendana i slično, ali sve to odlazi u drugi plan, kada je u pitanju spašavanje nečijeg života.
Ono što je važno u uspjehu HGSS-a je njihov odabir najsposobnijih bez obzira na spol, a Dragana nam je otkrila da nema razlika između muškaraca i žena. “Kod nas u stanici imamo 4 žene od 24 aktivna člana, sve smo sudjelovale na terenu i ravnopravno smo. Kolegice su se i na krov penjale, nema muško, žensko, sudjeluju svi i ne radi se razlika. Čak kad se obavi posao obično se kažu ‘Bravo dečki!’, a onda se mi dignemo i shvate da treba reći i ‘Bravo cure!'”
Kako je Sisačko-moslavačka županija izgledala u očima HGSS-a?
Naše tri heroine su sudjelovale i u važnim akcijama u područjima pogođenim potresom već od prvog dana. Obilazile su okolna sela i mjesta te nudile pomoć koja je bila potrebna. “Ja sam išla na šire područje Petrinje, a najviše me je šokiralo da ljudi u 21. stoljeću žive u takvim uvjetima”, opisala je Ana.
S njom se složila Dragana koja je također bila u logistici u manjim mjestima Sisačko-moslavačke županije. “Najviše me dirnula skromnost i zahvalnost ljudi. Oni nemaju ništa, a nakon potresa još manje. Nisu puno tražili, većinom vodu i kruh. Vodu su tražili jer su im bunari zamućeni, a kruh ne mogu ispeći jer nemaju dimnjake. Isto tako, nemaju struje jer su sve trafostanice na tom području razrušene i potrebno je vremena da se ponovno uspostave”, ispričala je Dragana koja je obišla i radila malo opasnije stvari. “Uklanjali smo i stvari s krovišta, negdje dimnjake, a negdje crjepove, ali najviše sam bila u logistici.”
Pročitajte više: Poduzetnice s pogođenih područja: Ovaj potres nas je dokrajčio!
Među prvima na dan razornog potresa u Petrinju je stigla Ivona. “Iznenadio me broj ljudi koji se odazvao i krenuo u pomoć – od žurnih službi do civila uz svjetla rotirki i zvukova sirena na sve strane… scene kao iz filmova katastrofe. Stvari koje nas godinama uče kroz sve tečajeve i obuke koje prolazimo, morali smo primijeniti u trenutku na licu mjesta, smireno i bez panike”, opisala je Ivona, dodavši:
“Ne bih isticala niti jednu scenu posebno – sam potres, kao i sve što se dešavalo i što sam vidjela prvih par dana, htjela ja to ili ne, vjerojatno ću pamtiti do kraja života.
Ono pozitivno čega se želim sjećati su ljudi – počevši od mojih kolega u HGSS-u, koji nisu spavali po 24-48 sati, na kojima se nije vidio umor, koji nisu odustajali, koji su ostavili srce na tom terenu, samo da bi pomogli drugim ljudima. Kako smo mi, kao volonteri, pomagali drugima, tako je bilo i dragih volontera koji su mislili na nas. Veganski kolačići s pozitivom porukom ohrabrenja i zahvalnosti, koje je skupina mladića i djevojaka donijela jedno jutro u bazu, svima su izmamili osmijehe na lica i dali nadu u bolje sutra.”
Foto: Privatna arhiva
