Ne trebamo bit nikakvi stručnjaci, eksperti, čak ni medijski pismeni, a osudit ću se reći i feministi kako bismo mogli doći do jednakog zaključka, a to je da je poruka “Ubij ženu” duboko zabrinjavajuća jer eksplicitno zagovara nasilje nad ženama. Bez obzira na to što aktivist Goran Pavić Sefo tvrdi da je autor grafita koji je sinoć napisan na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu s ciljem da, kako kaže, potakne raspravu u društvu i eteru o nasilju nad ženama, nasilju u obitelji i sveprisutnog femicida za kojeg preventivni feminizam uopće ne postoji na papiru, mislim da je s nekog feminističkog stajališta ova vrsta grafita ne samo štetan izraz već opasno jačanje društvenih normi koje normaliziraju ili trivijaliziraju rodno uvjetovano nasilje.
Upravo kao što je Pavić Sefo to i napravio.
Kultura straha
Ovakav oblik poruka pridonosi kulturi u kojoj se nasilje nad ženama ne samo tolerira nego i potiče, a onda i pogoršava postojeće sistematske probleme rodne neravnopravnosti i nasilja.
Slažem se da je potrebna veća medijska pokrivenost rodno uvjetovanog nasilja, da se femicid treba kažnjavati kao najteža vrsta zločina, da se ne treba braniteljima Domovinskog rata opraštati silovanja zbog toga što su branitelji, ali bitno je uzeti u kontekst u kojem se pojavio ovaj grafit. U slučaju da je Goran Pavić Sefo uistinu napisao taj grafit s namjerom da kritizira ili istakne ozbiljnost mizoginije u društvu, njegov utjecaj može biti razoran jer ga lako mogu krivo protumačiti ili pak prihvatiti oni koji podržavaju ili održavaju mizoginiju u Hrvatskoj.
Jednako tako, utjecaj takvih poruka na djevojčice i žene ne može se precijeniti. Grafiti s tako agresivnim jezikom stvaraju okruženje straha i jačaju ideju da sigurnost žena nije prioritet, što je Republika Hrvatska već bezbroj puta i pokazala.
Pročitajte više: Postaje li sada jasnije da je femicid predvidljivi zločin?
Kvazi aktivizam
Mislim da ovakve poruke, ponavljam, ako jesu od strane aktivista Pavića Sefe mogu imati jedan kontraefekt gdje će mizoginičan dio društva protumačiti njega kao, “Hej, on mora sam pisati ovakve poruke, onda sigurno žene nisu ugrožene ni žrtva”, što će ispisati da Hrvatskoj ne treba feminizam, ne treba ratifikacija Istanbulske konvencije i slične teme koje su sudeći po broju femicida itekako potrebne našem društvu.
Ovakve poruke koje su takozvani kvazi aktivizam mogu dovesti do toga da se još manje nasilje svrsta pod ozbiljne teme u društvu gdje će žene ostati kao “punchline” brojnih šala i viceva muškaraca. Događa se često u našem društvu da ovakve poruke prođu nekažnjeno, bez obzira na razlog i kontekst iza te poruke, ali važno je odgovoriti na takve grafite snažnim i jasnim odgovorom.
To uključuje osudu poruke, poduzimanje konkretnih koraka za sprječavanje sličnih oblika verbalnog nasilja te bi odgovori zajednice i Vlade trebali biti usredotočeni na obrazovanje o rodnom nasilju, pružanje podrške preživjelima te raditi na sustavnim promjenama koje rješavaju temeljne uzroke mizoginije i nasilja što se neće dogoditi po noći, što se neće dogoditi ako skrenemo pogled s nasilnika zbog njihove prošlosti, što se neće dogoditi ako femicid ne svrstamo pod najveći kazneni grijeh u Ustavu i što se neće dogoditi ako dopustimo dječacima i muškarcima da se i dalje ponašaju prema uvriježenim patrijarhalnim i mizoginičnim društvenim nacrtima.
Autorica: Karla Martinić, doktorandica na FFZG-u
