Vjerojatno ste imali prilike pogledati jedan u nizu Pantene videa iz kampanje „Shine strong“, u kojemu se žene ispričavaju u svakodnevnim situacijama, doduše onima u kojima ne bi trebale, primjerice, pri ulasku u sobu, postavljanju pitanja ili traženja pomoći. Video želi poručiti da bismo se trebale prestati stalno ispričavati jer nam u vezi nekih stvari jednostavno ne bi trebalo biti žao.
Zašto? Zato jer na njih imamo pravo. Pa u čemu je onda stvar s tom riječju „oprosti“?
U istraživanju magazina Psychological Science od prije nekoliko godina ispostavilo se da se žene zaista ispričavaju puno češće od muškaraca, no zanimljiv je uzrok ove pojave. Vjerojatnost da će se muškarci ispričati kada smatraju da su pogriješili ili nekoga uvrijedili, jednaka je onoj da će to učiniti i žene. Dakle, razlike među spolovima kad je kultura u pitanju – nema.
Razlika leži u tome što će žene u više slučajeva misliti da su nešto pogrešno napravile ili nekoga uvrijedile, no što će to misliti muškarci. Žene će se češće ispričati jer će češće misliti da trebaju, da su krive.
Ako očekujem negativne reakcije, posežem za isprikom
Čitajući ova znanstvena objašnjenja pokušavam se prisjetiti situacija u kojima ja koristim ili čujem ispriku. Koliko puta ste otkazale neki dogovor jer vam se jednostavno nije dalo doći, ali ste izmislile razlog? Nedavno smo pisali o tome koliko žene zapravo „savijaju“ istinu da ne bi nekoga povrijedile, a to je uglavnom praćeno izdašnom isprikom.
Kao da je smrtni grijeh reći „Umorna sam, stvarno ne mogu doći, evo možemo se dogovoriti za ponedjeljak“. Bez laganja i naročito bez isprike. No, možda to radimo upravo iz razloga što smo navikle na durenje i negativne reakcije s druge strane, pa onda svim silama, isprikama i sitnim lažima nastojimo umanjiti „udarac“ kad nekoga moramo „iznevjeriti“. Pa ipak, zašto bi imati svoje mišljenje ili loš dan značilo da ćemo nekoga iznevjeriti?
Nebrojeno puta našla sam se u situaciji da mi se bliske prijateljice ispričavaju za nešto što je meni sasvim normalno i što vjerojatno ne bih niti primijetila, a kamoli tražila za to ispriku. Imam osjećaj da smo se toliko puta u životu ispričale jer smo mislile da moramo ili da će to ublažiti tuđu reakciju, da nam je možda i prešlo u naviku, čak i s vrlo bliskim ljudima. Moja reakcija će na ovakvo što uglavnom biti „Daj, zašto se ispričavaš, šta ti je?“, sve dok se i sama ne nađem u takvoj situaciji.
„Oprosti“ kao poštapalica
Sad kad smo cijeloj priči o ispričavanju dali neku dubinu, možda ga ne bismo uvijek trebali gledati kao znak slabosti ili dojma da je ono što radimo krivo, stoga zahtjeva ispriku. Ponekad je jednostavno stvar u navici ili nespretnom izboru riječi.
Koliko nas, primjerice, koristi riječi „kao“ ili „ovoga“ prečesto? Nitko u tome ne vidi neki psihološki problem. Osobno, riječi „oprostite“, „sorry“ ili „pardon“ često koristim kao početni dio rečenice, način da započnem ono što sam htjela reći, a ponekad mi te riječi jednostavno „izlete“ na isti način na koji mi krik izleti kad mi netko stolicom pričepi mali prst.
Ponekad ih svjesno upotrijebim jer u startu želim umanjiti mogućnost negativne reakcije druge strane, a ponekad jer želim kod nekoga izazvati dojam koji mi u datoj situaciji treba, primjerice da sam obzirna ili benigna. Proračunato od mene? Možda… proračunato, a nikako ponizno.
Trebamo naučiti razliku između stvarne isprike i one koja se događa po inerciji, no jednako tako se trebamo prestati ispričavati za ono što je sasvim normalno ili, pak, naše pravo, kao što je postavljanje pitanja ili izražavanje vlastitog mišljenja. S druge strane, ponekad je tako teško reći „oprosti“ kada bi zaista trebalo.
Čini mi se da se isprikama razbacujemo u slučajevima kada one uopće nisu potrebne, dok ih zbog ponosa propuštamo izgovoriti onda kada bi značile razliku između „života i smrti“. Možda bismo svi zajedno trebali isprike početi koristiti smisleno i kada će stvari usmjeriti u pozitivnom pravcu, kad označavaju toplinu i volju za ispravljanjem situacije, a ne skromnost ili poniznost.
Foto: Pantene
