Nedavno smo imali prilike voditi posve iskren razgovor s Mirsadom Kudrić, Generalnom direktoricom Boscha za Hrvatsku, Sloveniju i trzište Bosne i Hercegovine. Otkrila nam je kako je tekao njezin put do današnje pozicije i podijelila s nama izazove koje taj put nosi i danas.
Rođena je u Njemačkoj, Stuttgartu kao kći jedinica. Tamo je išla u osnovnu i srednju školu, a djetinjstvo joj je bilo snažno obilježeno njemačkim odgojem i kulturom što smatra i bitnim faktorom u svom daljnjem razvojnom putu. Kao i većini roditelja te generacije, i njenim je želja bila vratiti se u Hrvatsku pa je, unatoč prilikama da ostane u Stuttgardu, odlučila upisati i završiti Pomorski fakultet u Rijeci. Nakon studija preselila se u Zagreb gdje je kratko radila u dvije manje tvrtke, a 1996. godine se zapošljava u Boschu.
Od odjela logistike do generalne direktorice
Prva pozicija unutar Boscha bila je ona u logistici gdje je preuzela kompletno vođenje skladišta. Iako izuzetno zanimljiv i odgovaran posao, nakon šest godina poželjela je istražiti i druge funkcije unutar tvrtke pa je tako radila u internim kontrolama, administraciji, a nekoliko godina i u HR odjelu.
Unatoč izazovnim funkcijama, ono što je bilo najvažnije za njenu karijeru je kontroling u kojem je započela 2006. godine, a istovremeno i upisala studij ekonomije na koji ju je ta funkcija potakla. Bilo je to važno iskustvo i za posao koji danas obavlja te smatra da bi svatko tko stremi menadžerskom iskustvu to trebao proći. U šest godina rada na toj funkciji, ukazala se prilika za preuzimanjem kontrolinga i za Srbiju gdje je po prvi puta imala priliku osnovati kompletan sustav izvještavanja za cijelu jednu kompaniju zapravo od nule. To iskustvo smatra i svojevrsnim osobnim projektom.
Nakon kontrolinga radila je kao zamjenica direktorice financija i administracije, a potom postaje zamjenica generalnog direktora. Bio je to put koji je vodio prema današnjoj poziciji na koju je došla 2014. godine. Svjesna je da sada ima priliku ukazati na neke probleme, ali i prilike u društvu. Tako kaže da joj je želja unutar Boscha prikazati Hrvatsku kao potencijalno investicijsku zemlju.
Mentoring – svugdje i uvijek
Za sadašnju se poziciju pripremala pune dvije godine. Mentor joj je bio sada bivši direktor koji je za vrijeme cijelog procesa bio u Budimpešti te se cijela komunikacija odvijala na njemačkom jeziku. Pripreme su bile intenzivne i vrlo detaljne.
„Sve smo prošli u te dvije godine. Htio je biti siguran da ima pravu osobu za to radno mjesto. Puno sam od njega naučila i bio mi je primjer kako pristupiti ljudima. Odudarao je od tipičnih menadžera s kojima sam radila prije njega.“
Naglašava kako je razmjena iskustva i mentorstvo, posebice za žene koje žele graditi karijeru, izuzetno bitno. Na svom putu nije imala ženske mentore, stoga kad god ima priliku pokušava to biti za druge. Dodaje i kako je zapravo svaka osoba i situacija prilika za svojevrsno mentorstvo. Kada je dobila priliku primijeniti naučeno, sjetila se svega što se njoj svidjelo i nije svidjelo kod prijašnjih nadređenih i postupala u skladu s time.
Da je ovakav pristup ispravan potvrđuju i rezultati anketa zaposlenika, u kojima Hrvatska zauzima uvijek visoko mjesto. Šarena i kreativna prostorija u kojoj smo pričali s gđom Kudrić rezultat je tih anketa. Osim toga uveli su i home office, fleksibilno radno vrijeme, opušteniju komunikaciju i brojne druge promjene.
Razlika žena i žena-majka
Pitanje žena na visokim funkcijama unutar korporacija i dalje je aktualno. Primjerice od 100-tinjak CEO pozicija unutar Boscha iz cijelog svijeta, samo su tri žene na mjestu generalnog direktora.
„U početku sam se čudno osjećala i oni isto tako. Imala sam dojam da nisu znali „što bi sada s nama“. S time da nije potrebno otići izvan zemlje kako bi se osjetila ta razlika. Osjećaj autsajdera s vremenom prođe. Upoznate te ljude, prihvate vas, no potrebno je vrijeme da se makne od tog prvog osjećaja s obje strane.“
Rado se prisjeća jedne anegdote kada je bila u društvu delegacije njemačkih političara.
„Sjedila sam točno nasuprot predsjednika parlamenta jedne njihove pokrajinske države i obično sam nosila Bosch značku, no ovaj put je nisam imala. Cijelu večer smo razgovarali kada je spomenuto da sam ja direktorica Boscha. Oni, vidno iznenađeni prvo što su me pitali: imate li djecu; tko vam ih sada čuva dok ste vi ovdje?“
Želja joj je maknuti tabu sa pojmova za koje smatra da se moraju razlikovati, a to su žena – majka u biznisu i „samo“ žena u biznisu. Danas, kada su djeca već velika (kćer je deset godina, a sin sedamnaest) više se ne priča o organizaciji i kompromisima već o uhodanom životnom stilu. No, to nije bio slučaj na početku karijere kada se radilo o maloj djeci i želji za napretkom.
Kada se prisjeća svojih početaka i puta koji je vodio do današnje pozicije, neke stvari bi ipak napravila drugačije. Primijetila je kako ženama nedostaje samopromocije. Sada bi bila proaktivnija u pokazivanju svojih jakih strana. Smatra da bi tako puno prije došla do nekih prilika i mogućnosti koje je dobila dosta kasno s obzirom na sami rad.
Postavite si dva pitanja
Ženama koje žele doći do vodećih pozicija unutar korporacija poručuje kako moraju biti izuzetno uporne, imati izuzetnu unutarnju motivaciju – novac sam po sebi ne bi smio biti glavni motivator. Izvrsna motivacija je kaže, želja za promjenom. Kada sami sebi kažemo „da ja imam priliku biti na ovoj poziciji, ja bi to drugačije napravila.“ Na pitanje je li stvar u ženama ili u prilikama, odgovara:
„To je izuzetno kompleksna tema. Kada sam prihvatila ovaj posao, predsjednik uprave Bosch Austrija (tada zadužene za cijelu regiju) rekao mi je kako je u zadnjih pet godina ponudio pet žena ozbiljna promaknuća. Od njih pet, tri su ga odbile, dvije su prihvatile, od čega sam jedna ja. Time želim reći da nije veliki broj žena spreman prihvatiti tu ogromnu količinu obaveze koju nosi balans privatnog i poslovnog. Balans koji je izuzetno teško održati, posebice kada imate i djecu. Opet se vraćamo na pitanje motivacije“.
Kaže kako je i sama, kada je bila u prilici, ponudila svojim kolegicama unapređenje te su je odbile iz razloga da nisu spremne. Svaka žena se mora upitati dva pitanja: da li meni ovo zaista treba i što me motivira. Jer uvijek se malo žrtvuje i privatni život. Koliko god prednosti i ponosa nosi, visoka funkcija uključuje i mnogo grižnje savjesti. Kaže kako je i danas osjeća, iako u znatno manjoj mjeri. Na počecima, dok su djeca još bila mala, nije bilo sve glatko. Iskreno kaže kako ih je znala zaboraviti u vrtiću, izostati sa školskih priredaba i pečenja kolača. Suprug, s kojim je preko dvadeset godina, joj je tu bio velika podrška i faktor stabilnosti.
Radi se o unutarnjem konfliktu koji nikada ne prestaje. Pitanja poput „jesam li dobra majka“ i „hoće li mi to djeca zamjeriti“ stalno se javljaju. Mirsada kaže kako joj u ovakvim i brojnim izazovnim situacijama u karijeri pomažu iskreni sugovornici. Ponekad je dovoljno i samo čuti „ne brini, to je normalno“.
Živi se vikendom
Mirsada voli maksimalno iskoristiti vrijeme pa se budi u 5.30h. Prije pet godina je nabavila psa i od tada dane započinje 40-minutnom šetnjom. Ujutro voli uzeti vremena za sebe i djecu jer je to jedini dio dana kada im se može maksimalno posvetiti. Napravi im doručak, popričaju, isprati ih u školu. U uredu je oko pola devet, a kući oko 18 ili 19h. Preko tjedna često uskoče i neki eventi, poslovne večere i slično. Vikende provodi kao i većina žena – nadoknađujući zaostala pospremanja, u nabavi namirnica te pomaganjem djeci oko škole.
Kada je 2006. godine upisala studij ekonomije imala je jedno dijete i bilo je to izazovno razdoblje jer je iste godine i suprug odlučio ponovo studirati. Dinamičan raspored rezultirao je time da se od ponedjeljka do petka uopće nisu vidjeli, godišnje su koristili za učenje i polaganje ispita, prvih nekoliko ljetovanja gotovo da nisu nigdje ni išli zbog učenja.
Posebice cijeni vikende sada kada ih ponovo može provoditi kod kuće. Naime, nedavno je završila i dvogodišnji executive MBA studij koji joj je omogućio Bosch, a u sklopu kojeg je petke i subote provodila u školi. Na nedavno pitanje jednog CEO-a strane tvrtke o tome zašto je išla na MBA s obzirom da je ionako već generalni direktor, odgovara:
„Ja ne znam sve. A vi ako mislite da imate sva znanja svijeta, super. Nitko od nas ne zna sve i nikada se ne možemo dovoljno educirati. Ono što znam danas, sutra možda više neće biti primjenjivo.“
Još jedan dokaz kako Mirsada ne planira stati, a svojim djelovanjem i iskrenim razgovorima potiče i ostale žene da se ne boje slijediti vlastiti put, koji god i gdje god on bio.
Foto: Bosch
Čestitam na odličnom artiklu, Ivana i uspješan početak Nove 2019.
Iz perspektive poduzetnice iz Švicarske, prepoznajem par relevantnih činjenica:
– pitanje je motivacije žene, koliko joj je posao bitan- jer, kako se okrene, neovisno od home office-a i fleksibilnog radnog vremena- radi se cijeli tjedan. I tu prestaju debate o diskriminaciji žena u businessu (osim onoga “tko Vam čuva djecu dok ste ovdje”, sto jedan muškarac nikada neće čuti, ali na sto žena mora znati suvjereno, a ne pogodjeno reagirati)
– odnos prema učenju – ući se cijeli život, direktor ne zna sve (na “našim”
Prostorima je jaka hijerarhijska struktura društva i kulture doprinijela tome, da, čim se dostigne pozicija, ne mora se vise učiti – i tu treba promjena mindset-a
– njezin slučaj je jedinstven, u većini slučajeva je u slučaju uspješne žene, muž taj koji ostaje doma 100% ili zadržava manji posao; dvije paralelne karijere su rijetkost (i moje osobno iskustvo je mama koja je izgradila medjunarodnu karijeru i otac koji je vise bio doma). I tu je možda potrebna promjena mindset-a, muškarcima pokazati da nisu manje muškarci, ako podijele obiteljske obveze sa ženom (skandinavski primjer 1-godišnjeg obiteljskog porodiljskog, u kojem drugih 6 mjeseci žena radi a muškarac je doma i brine se o novorođenom). Druga tema, ali relevantna za uspijeh žene.
– mentoring je takodjer bitan. Ona je imala mentora koji je u nju vjerovao.
– njezin njemački odgoj. Disciplina, odgovornost i sve sto taj nosi mislim da nije nebitan faktor njezinog uspjeha. Nešto sto “naš mentalitet” ne može Copy-paste 1:1 primijeniti, ali može učiti
Lijepi pozdravi iz Basela
Sandra