Nataša Krupljanin je financijska i operativna direktorica IBM-a Hrvatska. To joj je ujedno i jedini poslodavac, jer za drugima nije imala potrebe. Zahvaljujući multikulturalnoj sredini u kojoj radi i mnogim prilikama za napredovanje i učenje, otkrila je mnogo toga o sebi, ali i stekla nove vještine koje su je dovele do pozicije na kojoj je danas.
Na svom predavanju na Konferenciji za žene u financijama, Krupljanin je opisala svoj karijerni put kroz putovanja, odnosno zgode i nezgode iz susreta s različitim kulturama.
Do ugovora na neodređeno prije diplome
„Ja sam zapravo matematičarka koja je igrom slučaja zalutala u financije. Obožavala sam matematiku, rasturala, kako se kaže. Nisam znala što bih studirala, ali sam znala što ne bih željela raditi,“ započinje svoju priču.
Na drugoj godini studija ekonomije ispite je položila u ljetnom roku te je odlučila pronaći ljetni posao. Čula je da IBM zapošljava studente i prijavila se. Njezini su prvi zadaci bili administrativni, uglavnom kopiranje i skeniranje, a starija kolegica, koje se vrlo razdragano sjeća, rekla joj je: „Znaš kaj, mala, ti tak dobro kopiraš! Vidiš našu financijsku direktoricu? I ona je dobro kopirala!“ i neznajući, predvidjela njezin uspon.
Kad je došla jesen, ponuđeno joj je da nastavi raditi u IBM-u, na što je pristala i uz predavanja radila nekoli sati dnevno. Već 2009., dvije godine prije završetka studija, ponudili su joj stalni posao.
„Nikad neću zaboraviti što mi je tata rekao kad sam im priopćila da mi je ponuđen posao i pitala ih što misle o tome: „Ajde da se ne lažemo. Drago mi je što smo te lijepo odgojili i što si nas došla pitati za mišljenje, ali mi znamo da si ti već odlučila i da ćeš napraviti po svom kao i uvijek. Radi što te volja, ali faks moraš završiti!“
Tako je i bilo. Ugovor je prihvatila, a studij nastavila i – diplomirala u roku. Bilo je to pomalo zahtjevno razdoblje puno odricanja, no kako je već tad mogla raditi od kuće, to joj je puno pomoglo u usklađivanju obveza.
Koliko godina ima ovaj vozač?
U IBM-u je rasla i mijenjala pozicije, upoznavajući različite odjele i aspekte rada. Kako je IBM prisutan u puno zemalja koje neprestano surađuju, u pitanju je multikulturalno radno okruženje što je Krupljanin oduvijek bilo interesantno. No, kad se dogodi greška, puno ju je teže ispraviti.
„Ponekad bude neugodnih iznenađenja pa prvo morate tražiti tko je pogriješio i u kojem koraku, no bitno je fokusirati se na rješenje,“ upozorava na ovu zamku centraliziranosti, no dodaje kako je ipak divno raditi s toliko različitih ljudi. „Imamo ljudi svih rasa, kultura, nacionalnosti, vjeroispovijesti i seksualnih opredjeljenja, ali u IBM-u smo svi mi jednaki!“
Zbog globalne prisutnosti svoje tvrtke, puno je putovala. Podijelila je s nama anegdote s nekih putovanja.
Prvi kulturni šok kojeg se sjeća je onaj iz Južnoafričke Republike.
„Prvi put sam otišla tamo i rekli su mi kako je Johannesburg jedan od najnesigurnijih gradova na svijetu. Ne hoda se po cesti, ne izlazi se nakon što padne mrak. Zato su mi tajmirali letove da stignem u 10 ujutro i osigurali prijevoz blindirani kombijem.“
Na kraju je zbog kašnjenja letova stigla u 2 ujutro, a na aerodromu nije bilo lako otkriti tko ju je dočekao. Dječak s fotografije bio je njezin vozač, no nije to odmah shvatila jer je njezino prezime na natpisu kojeg je držao bilo potpuno pogrešno napisano. Nije djelovao punoljetno, što nije ulijevalo povjerenje, no usprkos tome, sretno je stigla do hotela.
Pročitajte više: Silvija Vig: ‘Naše vrijednosti čine nas moralnima, ali i nemoralnima. Kad to osvijestimo, onda se kontroliramo’
„Skoro sam završila u zatvoru“
Pričala je i o pet tjedana usavršavanja u Indoneziji u grupi ljudi iz 13 zemalja, različitih struka i vještina.
„Svi smo tamo radili nešto što nismo radili nikad, totalno izvučeni svatko iz svoje zone komfora“, govori. „Tamo su kulturološke razlike jako dolazile do izražaja, pogotovo prvih dana. Imamo sastanak, a ni jedan Indijac ne kasni manje od 45 minuta, dok je Nijemac naravno „puchtlich“, kao i inače i nema razumijevanja ni za kakvo kašnjenje.“
Njoj i njezinim kolegama bio je to veliki šok, no shvaćali su da svi moraju prihvatiti različitosti, od različitog poimanja vremena i opuštenosti kad je u pitanju točnost, do toga tko što jede i tko kad moli. Svemu se tome trebalo prilagoditi, ali bilo je to divno iskustvo, puno životnih i poslovnih lekcija.
„Naučila sam puno o svim tim kulturama, kao i posao koji nikad nisam radila, no najviše sam naučila o samoj sebi, kad nije bilo opcija osim puno razumijevanja, kompromisa i prilagodbe drugima. To mi je bilo jedno zaista predivno iskustvo.“
Sljedeći je na red došao Dubai.
„Dubai, koliko god vas upozorili, uvijek ima iznenađenja. Ja sam skoro završila u zatvoru“, prisjetila se. „Tad interna auditorica, a oduvijek pomalo control freak, kao i većina nas koji radimo u financijama, prilikom odjave iz hotela provjerila sam račun (kao što uvijek napravim u restoranu ili bilo gdje) da vidim je li sve u redu. Kako račun nije bio ispravan, završilo je raspravom i pozivom policiji da me odvede u zatvor, jer je to kod njih normalno. Srećom, razjasnili smo sve. Njima je sasvim normalno pozvati policiju u bilo kojoj situaciji.“
Muškarcu iz Saubijske Arabije sam rekla da je u krivu
Iako je navikla na to da su Japanci za nju ponekad neobični, ipak je uspijevaju iznenaditi. Na putovanju u SAD trebalo je uvježbati pregovaračke vještine kroz igranje uloga. Cilj je bio da muž i žena s trgovcem ispregovaraju određenu cijenu automobila. Kako? To je bilo na njima da osmisle.
„Muž (ja) je htio kabriolet, a žena (kolega) obiteljski auto. Onda je žena počela napadati muža da želi kabriolet zbog krize srednjih godina, a on nju da želi kombi kako bi prevozila svojoj mami stvari. Dakle, jedna tipična priča. Ponijelo nas je pa krenuli iznositi ‘prljavo rublje’, na što je Japanac pokrio oči i počeo govoriti: ‘Ne, ne, ne! O čemu vi to pričate? Ja ne smijem slušati takve stvari!’ Kod njih su to privatne stvari o kojima se ne priča, a mi smo se zanijeli i zabavljali igrajući uloge.“
U Egiptu je naučila da je u nekim kulturama izrazito važan način na koji postavljate pitanje, kako biste dobili iskren ogovor.
„Neću uljepšavati – oni lažu“, otkriva i izaziva smijeh publike. „Ne zato što to žele, nego je to više kulturološki. Primjerice, pitam kolegicu je li napravila nešto i ona kaže: ‘DA’.“ Imala je dojam da to nije istina i bila je u pravu. Dala si je truda i naučila kako komunicirati s njima. „Drugi dan je pitam: „Jel’ da da nisi napravila što sam te tražila?’ I ona kaže: ‘DA.’ Negacija nije u upotrebi kao kod nas pa je trebalo preformulirati pitanje.“
Konačno, podijelila je i neugodno iskustvo sa stanovnicima Saudijske Arabije.
„Kod njih je žena u jednoj specifičnoj poziciji koja nije baš najzahvalnija, a mene su poslali kao auditora“, prepričava. Tijekom jednog sastanka ušla je u raspravu s pravnicima. Rekla im je kako njihovo tumačenje njihovog zakona vezanog uz vize i radne dozvole nije najispravnije.
„Ja, žena, u njegovoj zemlji, govorim lokalcu da on krivo tumači svoj zakon. Najgora moguća kombinacija. Izazvalo je ogromne tenzije i stres, ali uspjela sam ostati profesionalna. Završilo tako da mi je šefica, koja je bila na tom sastanku, nakon toga rekla: ‘Čisto da znaš, ja ovo prijavljujem kao mobing, oni ne mogu tako s tobom razgovarati.’“
Pročitajte više: Kako je Lana Čop, direktorica kontrolinga iz Arrive, uključivši zaposlenike ostvarila najbolju produktivnost na nivou cijele grupacije?
Znaju li se Europljanke zauzeti za sebe?
Svoje predavanje završila je govoreći o tome što čini modernog lidera.
„Mislim da su emocionalna inteligencija i empatija stvarno jako važne danas, pogotovo nakon korone i svega što su ljudi prošli. Treba se moći staviti u ‘tuđe cipele’. Onda je lakše surađivati s ljudima, lakše dolazite do ciljeva“, govori Krupljanin koja je manager ljudima iz čak šest odjela. Savjetuje svima da svoje ljude slušaju. „Možete puno doznati kad pustite ljude da pričaju. Kad postavite pitanja, dobit ćete odgovor, a kad postavite pitanje dovoljno otvoreno, ljudi će se raspričati i doznat ćete puno više toga.“
Također, teške je odluke uvijek potrebno prespavati, čak i kad ste sigurni da je vaša odluka ispravna. Stavite na papir, prespavajte i ujutro pročitajte još jednom, prije nego donesete finalnu odluku. Ovaj mali detalj čuda čini kod donošenja odluka.
Neke odluke naiđu na loš i obramben stav nekih zaposlenika, no potrebno je naći pravi način komunikacije, često individualan i različit za svakog pojedinca i objasniti zašto je neka odluka dobra. Uz pravi pristup, u nekom će se trenutku smiriti, saslušati i razumjeti, a tad dolazi do rješenja.
Od drugih ljudi, posebice iz drugih kultura, naučila je i ono najteže – boriti se za sebe.
Žene iz drugih zemalja govorile su joj kako su Europljanke pretihe i preskromne, mirne. Da se ne znaju zauzeti za sebe, što je, na žalost, često i istina. „Treba se izboriti i treba biti vidljiv“, ponavlja i dodaje koliko je to važno u korporativnom svijetu.
Napomenula je i koliko su bitne situacije u kojima pogriješimo, kako u njima postupamo i koliko iz njih učimo. „Priznajte da ste pogriješili i ne sramite se tražit pomoć. To je teško, ali bitno. Mene su učili i ja sad učim druge da nije bitno tko je pogriješio, bitno je da se problem čim prije riješi, nauči nešto iz njega i prevenira njegovo ponavljanje.“
Samo će takav lider biti onaj kojemu će drugi bez zadrške dolaziti po pomoć.
Foto: Domagoj Bregant / Nataša Krupljanin, privatna arhiva
