Silovao je 14-godišnju kćer svoje prijateljice i dobio bijedne četiri godine zatvora. Da se brže sudovalo, danas bi bio na pola svoje kazne. Izašao bi iz zatvora, a njegova žrtva tek bi bila na pragu punoljetnosti. Na objavi nepravomoćne presude ovaj se silovatelj malodobne djevojčice nije se pojavio. Slučaj je to koji je u medije dospio u petak, uoči prikazivanja dokumentarnog filma “Obitelj” na ZagrebDoxu.
Film “Obitelj” mučna je priča o incestu. O ženi koja je kao 13-godišnje dijete postala žrtva kontinuirana očeva silovanja.
“Riječ je o priči koju ćete ponijeti sa sobom”, rekao je prije projekcije umjetnički direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski kojeg je upravo potresna vijest o razočaravajućoj presudi nagnala da se obrati publici prije projekcije ovog kontroverznog dokumentarca koji otvara brojna pitanja o seksualnom nasilju, uznemiravanju i gotovo neizlječivim traumama koje ostavljaju posljedice ne samo na žrtvu već i okolinu.
Zašto bih, ako ga ubijem, u zatvor išla ja?
Film prati nagrađivanu francusku spisateljicu Christine Angot koja koristi arhivske kućne materijale, novonastale snimke i vlastitu verbalnu izravnost kako bi obitelj suočila s očevim seksualnim zlostavljanjem koje je godinama trpjela. Christine odlazi na poslovni put u Strasbourg, grad u kojem je živio njezin otac, koji je preminuo prije nekoliko godina. U tom ga je gradu i upoznala kad je imala 13 godina. On ju je potom godinama seksualno zlostavljao. Bila je žrtva incesta i to je postalo cijeli njezin identitet. Christine je cijeli svoj život u prvom redu žrtva očeva silovanja, a zatim partnerica, majka, spisateljica, kćer… sve je ostalo u sjeni toga očeva silovanja. S tim se sjećanjima ujutro se budi, s tim sjećanjima navečer liježe spavati.
Jednom je, prisjeća se, sanjala da je uzela nož i njime odsjela očev penis. Znala je da će završiti u zatvoru, ali nije ju u snu mučio strah od zatvora mučila ju je – nepravda. Zašto da ona ispašta? Zločinac je on. Taj joj se san duboko urezao.
Dokumentarac isprepleće arhivske snimke iz njezine mladosti s novonastalim snimkama u gdje s ovim strašnim zločinom suočava sve druge koji su direktno ili indirektno povezani sa strašnim zločinom koji joj se dogodio – prvo maćehu, pa majku, pa bivšeg supruga i naposlijetku svoju kćer.
Pročitajte više: Žene žrtve obiteljskog nasilja sklonije pokušati samoubojstvo
Sažaljenje i suosjećanje su dvije različita stvari
Najmučniji dio filma je količina nerazumijevanja s kojom se suočava. Cijela njezina okolina gledala je na taj zločin kao na nešto što se događa njima, što pogađa njih, što utječe na njihove živote – bez suosjećanja i empatije za Christine. Svi gledaju na to kako je utjecalo na njih, umjesto na nju.
Maćeha gleda na ugled svog ‘šarmantnog’ pokojnog supruga i predbacuje Christine da su njezini autobiografski romani obična beletristika. Majka gleda na sebe kao propalog roditelja. Bivši suprug na sebe kao propalog muža koji ju nije obranio kad je čuo škripanje kreveta u njezinim 20-ima; znao je što se događa… Jedina osoba koja u zločini koji se dogodio Christine ne gleda na sebe nego na nju je njezina kći. Jedino od kćeri dobiva ono što joj je desetljećima trebalo – suosjećanje.
“Mama, žao mi je da ti se to dogodilo” – to su bile riječi koje su joj falile. Apsurdno, ali – nije ih do tada čula. Desetljećima. Dobivala je samo sažaljenje, a ne pravu empatiju, pravu sućut. Bilo je potrebno da njezino dijete naraste da bi se osjećala da nije više sama. Ona je prva koja ju je shvatila. Ni majka, ni suprug, ni maćeha. Nitko od (in)direktnih svjedoka.
Svako peto dijete doživi seksualno zlostavljanje
O posljedicama seksualnog nasilja, potrazi za iscjeljenjem i suočavanjem s prošlošću kroz seciranje vlastite intime te o terapiji kroz film i dokumentiranje psihološke traume, nakon projekcije se razgovaralo na panelu “Posljedice seksualnog nasilja i trauma kao ključ iscjeljenja”. Na panelu su sudjelovale Marina Ajduković (Društvo za psihološku pomoć) i Hana Hrpka (Hrabri telefon). Upozorile su da je u prosjeku potrebno 13 godina da žrtve seksualnog nasilje ili uznemiravanja progovore, a svako 5 dijete doživjelo je neki oblik seksualnog zlostavljanja.
“Zašto dugo ili nikako ne progovaraju? Često djeca žele zaštititi roditelje pa zašto šute. Također to može biti i zbog straha, srama ili osjećaja krivnje da si ti to nekako izazvao svojim ponašanjem ili izgledom”, objašnjava Hana iz Hrabrog telefona.
Postoji, kaže, i dio žrtava koji potisne događaje pa progovore tek nakon što određeni ‘trigger’ vrati sjećanja na proživljenu traumu.
I pravosuđe može biti terapeutsko
Ponekad se, kao što je to slučaj s protagonisticom dokumentarca Obitelj, događa ambivalencija odnosno istodobno postojanje snažnih pozitivnih i negativnih čuvstava prema nekom. Christine je tako, u dvadesetima, ponovno kontaktirala oca da napokon razviju odnos kakav trebaju imati otac i kći. Ipak – doživjela je ponovno isto.
“Otac je osoba koja treba pružiti mir i sigurnost. Kao dijete ne znaš pomiriti te dvije slike o jednoj osobi”, objašnjava Ajduković kako i zašto dolazi do ambivalencije.
Ajduković i Hrpka dotaknule su se i važnosti etičnog izvještavanja medija o ovim pitanjima. Linč koji je doživjela Christine je sramota, naglašavaju pa dodaju da mediji imaju odgovornost koje moraju biti svjesni.
“Svaki put kad gostujemo u ‘Dobro jutro, Hrvatska’, zaprimamo znatno više poziva”, ističe Hrpka iz Hrabrog telefona.
Stručnjakinje upozoravaju i da pravosuđe igra veliku ulogu u nošenju s traumom koju seksualno nasilje ostavlja. Kako ističe Ajduković, treba više govoriti o takozvanom ‘terapeutskom pravosuđu‘.
“Taj proces treba biti izlječujući, a ne traumatizirajući”, zaključila je Ajdukov.
Ipak – svjedoci smo gotovo svakodnevno – rijetko kad je zaista tako.
Foto: ZagrebDoxx
